Nad cijelim srpskim svetom, ma gdje se nalazi, bdije jedna, srbijanska crna ruka i ona će određivati načine djelovanja, nije rečeno da ni oružje nije isključeno, ali znamo s kim imamo posla. Već skoro dva stoljeća Srbija je remetilački faktor i – kada bi bilo političke volje i sloge, ha, velikih sila – trebala je biti odavno pacificirana, pod stalnim nadzorom, jer je očito da se taj grabežljivi fanatizam obnavlja kao rep guštera. Događa se suprotno: Europsku je uniju zahvatila staronormalna šutnja kao i početkom devedesetih prošloga stoljeća, ne uzrujava se što srbijanska vojska manevrira skupa sa ruskom i bjeloruskom. Sve dok ne bude kasno.
Eto, izdržali smo ne samo do Velike Gospe nego čak i do Male Gospe, tko bi se tomu nadao, ljudi moji, turistička sezona spašena pa i nadmašena, a vrijeme nakon manjih nestabilnosti opet ugodno i dolaze hrabri turisti nadalje na hrvatsko more, premda je Hrvatska crvena. Ispunila su se tako svojedobna proročanstva Ive Josipovića, izrečena nakon nekih izbora, tko zna kojih, kada je stanovit broj županija bio crveniji nego što je normalno, a on izjavio da će uskoro cijela Hrvatska biti crvena, što se napokon ostvarilo, barem u covidskom smislu, ali neka se nađe. U političkom smislu velika je množina županija plava, što je SDP-u noćna mora, pa se na stranačkom skupu posvetio razradi ideje o nekoliko teritorijalnih jedinica koje bi izbacile sadašnji županijski ustroj poznat od vremena hrvatskih kneževa kada su županije sezale do Plive (Plivska županija).
Izbaciti – ključna je riječ aktualne SDP-ove politike, izbaciti županijski ustroj, izbaciti članove SDP-a iz Partije, izbaciti SDP iz hrvatske politike, ostaviti stranku desnoga centra s lijevim ispadima i SDSS-om da još dugo vlada. Da nema prozirnih zelenih i neprozirnih desnih suverenista, moglo bi se reći da opet imamo jednopartijski sustav, ali ne ćemo ići tako daleko, najdalje do jednostranačkog. Više no ideologija, desnu će stranu spektra ojačati i zbiti zlokobne nestabilnosti u susjedstvu, koje će po prirodi stvari izazvati, i već izazivaju, snažniji nacionalni naboj u hrvatskomu narodu, pa opažam da je nova hrvatska šutnja (novo normalna) pri svršetku.
Pred našim se očima ponavlja bliska povijest: istočnoj opasnosti narasli su zubi koje je izgubila prije dvadeset i pet godina kada je dobila po zubima, ni tada ne posve jer su joj ostali rs kutnjaci na koje je navukla proteze i barem u Bosni ostala na nogama, što je za budućnost bilo nadonosno. Gubitak Kosova djelovao je poticajno na nove planove o Velikoj Srbiji, imao je iste efekte kao gubitak dijelova Porajnja nakon prvoga svjetskog rata i njemačkoga poraza, rana koja je pekla i napokon ispekla Hitlera i naciste, pa nakratko izliječena u drugom svjetskom ratu. Ne vidim razliku.
Elitne jedinice SPC-a nakon pobjede u Crnoj Gori, već su se preselile u Hrvatsku, skupa s dobrim i dragim Porfirijem, te postavljaju “cetinjsko gumno” u Jasenovcu po uzoru na ono ispred cetinjskoga manastira, kažu. Poruka je jasna. Kao i spomenik na tom mjestu, spomen rusko-srpskoga prijateljstva. Sve to na teritoriju hrvatske države i nekako usporedo s popisom stanovništva koje će se izroditi u prvorazredni skandal, zahvaljujući najviše blesavosti aktualne hrvatske vlasti, podložne ucjenama SDSS-a i SNV-a.
Crna Gora ima status Sudeta i više nema dvojbe: Srbija je bez oružane sile osvojila Montenegro, predvođena militantnim jurišnicima Srpske pravoslavne Crkve, a kada je sve bilo dovršeno, pojavio se trijumfalno u Crnoj Gori i Vučić. Šeretski reče, otprilike, da nema ništa protiv crnogorske nacije ili države, i da ne će dirati susjedne zemlje, među kojima je spomenuo i Hrvatsku. Čak i za bedake dovoljan razlog da se zabrinu. Njemu je samo do toga, veli, da zaštiti Srbe izvan Srbije koji su svugdje tako ugroženi da nije lepo za gledati. Posebno u Hrvatskoj, gdje su mnogo obespravljeni i gdje srpski svet pati od 1991. do danas. Drugim riječima, nad cijelim srpskim svetom, ma gdje se nalazi, bdije jedna, srbijanska crna ruka i ona će određivati načine djelovanja, nije rečeno da ni oružje nije isključeno, ali znamo s kim imamo posla. Već skoro dva stoljeća Srbija je remetilački faktor i – kada bi bilo političke volje i sloge, ha, velikih sila – trebala je biti odavno pacificirana, pod stalnim nadzorom, jer je očito da se taj grabežljivi fanatizam obnavlja kao rep guštera. Događa se suprotno: Europsku je uniju zahvatila staronormalna šutnja kao i početkom devedesetih prošloga stoljeća, ne uzrujava se što srbijanska vojska manevrira skupa sa ruskom i bjeloruskom. Sve dok ne bude kasno.
Elitne jedinice SPC-a nakon pobjede u Crnoj Gori, već su se preselile u Hrvatsku, skupa s dobrim i dragim Porfirijem, te postavljaju “cetinjsko gumno” u Jasenovcu po uzoru na ono ispred cetinjskoga manastira, kažu. Poruka je jasna. Kao i spomenik na tom mjestu, spomen rusko-srpskoga prijateljstva. Sve to na teritoriju hrvatske države i nekako usporedo s popisom stanovništva koje će se izroditi u prvorazredni skandal, zahvaljujući najviše blesavosti aktualne hrvatske vlasti, podložne ucjenama SDSS-a i SNV-a.
Pametniji komentatori u tisku, uz prigušene za sada konvencije političke korektnosti, sve češće nazivaju stvari pravim imenom, a ponekad se čak oglasi Ministarstvo vanjskih i odlučni Grlić Radman, kojega se često ne razumije, a čovjek je ispravan i kućni prijatelj vlasti. (U prošlom je tjednu na HTV-u gostovao prekaljeni diplomat i pjesnik Drago Štambuk, slušajući ga kako zbori pomislio sam da bi bio odličan ministar vanjskih poslova. Ali nije kućni.)
Srpski svet glede Hrvatske za sada ima drugu strategiju. Već involviran u hrvatsku kulturu i medije, ide korak ili dva dalje. U istim novinama gdje rade spomenuti pametni komentatori iliti kolumnisti, pojavljuje se gotovo radostan napis o novom regionalnom mediju, Uni, koji obuhvaća Srbiju, Hrvatsku i BiH. Regionalni projekt, ah. Una, jedna i jedina. Regija, riječ koju naši mediji ponavljaju kao papige, premda takva regija u kojoj je i Hrvatska jednostavno ne postoji osim kao poznato podmetanje ili europsko namjerno nepoznavanje zemljopisa. Tko pokreće rečeni multimedijski projekt, servis, je li? Dejan Jocić (nije Dejan Jović) autor Prve srpske TV. Direktorica programa Viktorija Jeftić (nije Jevtić ni Bogoljub) iz Fox TV Srbija. Pa i oni koji ništa ne znaju o projektu srpskoga sveta, vide da se tu nešto kuha. Posebno kada pročitaju da će Una, jedna i jedina, zatražiti nacionalnu koncesiju u – Hrvatskoj. Tada će prikazivati i neke hrvatske televizijske serije koje se uklapaju u program. Druge ne će.
Pa dok se odvija vanjska puzajuća kulturna (medijska) agresija na Hrvatsku, istodobno unutarnji crvi nagrizaju sve što drže nepotrebnim i odioznim, kao recimo bilježnice s hrvatskim grbom i siluetom hrvatskoga vojnika, “teke” koje razaraju bratstvo i jedinstvo. Doista je to grdna provokacija hrvatskih nacionalista. Očekujem da završe u Lepoglavi, makar ondje navodno više nije zatvor, ali neka barem gule krumpir u samostanu. Da je uz hrvatskoga vojnika na omotu bilježnice barem jedan mali četnik, već bi se nekako podnijelo, ne može se tako jednostrano, ili omanji vojnik jugoslavenske vojske.
U školskim udžbenicima valjda nema previše govora o Domovinskom ratu, i to je dobro, kažu oni s druge strane, a bilo bi bolje da su svojedobno realizirani (tiskani jesu) solunski zajednički udžbenici kao “pomoćno sredstvo” u nastavi, zajedno sa zajedničkim jezikom. Ali nije to najgore, mislim na lik hrvatskoga vojnika, nego se ondje našao i hrvatski grb, a taj smeta ogorčenim hrvatskim državljanima. Znači spoj nacionalizma (grb) i militarizma (vojnik). Pa tko je došao na tu zamisao, prosim vas. Ma kakav zatvor, strijeljati!
Kao što sam odavno pisao, proces će započeti (i jest) ondje gdje je krepao, daklem s Montenegrom, nastaviti s krupnim dijelovima Bosne, Makedonija bi mogla zatražiti “pomoć” sama od sebe, u Hrvatskoj već postoje mostobrani i tako dalje, po istom receptu po kojemu se rekonstruira bivši SSSR s dijelovima Ukrajine, Lukašenkovim napola već pristankom ulaska u zajednički tor, uz slične strahove istočnijih “stanova” koji gledaju prema Moskvi, poradi afganistanskoga poučka. Iz toga je poučka nešto naučila i Europska unija, pa se odjednom (opet) spominje nešto kao europska vojska, od čega ne će biti ništa.
Imamo, znači, nezanemariv broj ljudi u Hrvatskoj koji Hrvatsku, odnosno hrvatsku državu, ne mogu smisliti, a njezine bi simbole rado zapalili, ili ih već pale. Nije to samo fanatizirani dio manjinaca, nego i oni Hrvati koji se nisu uspjeli odlijepiti od Jugoslavije, a ona je u svim svojim pojavama uvijek bila velika Srbija. Takvi ne podnose ni grb na registarskim pločama: često sam na cesti, ko konjski drek, rekao bi moj djed, i vozim se hoću-ne ću iza nečijeg automobila, gledam gdje je grb, ali ga ne vidim. Nije prekriven blatom, ne, automobil sav blista, znači grb je izbijeljen kiselinom. Vide li to i na tehničkom pregledu, ne znam. Ili prometna policija, koja bi takve mogla kažnjavati za prebrzu vožnju prema rekonstrukciji Jugoslavije, a o tome je riječ.
Kao što sam odavno pisao, proces će započeti (i jest) ondje gdje je krepao, daklem s Montenegrom, nastaviti s krupnim dijelovima Bosne, Makedonija bi mogla zatražiti “pomoć” sama od sebe, u Hrvatskoj već postoje mostobrani i tako dalje, po istom receptu po kojemu se rekonstruira bivši SSSR s dijelovima Ukrajine, Lukašenkovim napola već pristankom ulaska u zajednički tor, uz slične strahove istočnijih “stanova” koji gledaju prema Moskvi, poradi afganistanskoga poučka. Iz toga je poučka nešto naučila i Europska unija, pa se odjednom (opet) spominje nešto kao europska vojska, od čega ne će biti ništa. Zadnji je put prije puno godina Europa (Engleska, uglavnom, tada još članica, naravno) smislila nekakve snage za brzo djelovanje, i one su se zbilja pokrenule uoči ili u vrijeme Oluje, čak se spustile negdje blizu Livanjskoga polja, koliko se sjećam, ali su valjda Ameri rekli da ondje čuče i čekaju, potom su nestale.
Sada postoje samo snage za brzo postavljanje žice u Europi bez granica, i to je sve. Otkud toliko žice, gdje ju nabavljaju? I hoće li Unija promijeniti ime u Žičana europska unija. Živčana već jest, ne samo od covida i migranata. Samo Hrvatska nema žice jer je siromašna i potresena, pa bi trebala žicati novce za žicu od europskih fondova. Baš ona nema, a mogla bi barem na suhoj zemlji otetoga dijela Srijema, ne samo poradi migranata odnosno švercera nelegalnih ulaznika. I na Uni, jednoj i jedinoj, i preko nje na suhoj zemlji suprotiva nevoljnom Ritteru Vitezoviću koji je pratio bečku komisiju kada se utvrđivala granica prema Otomanima i bez uspjeha zahtijevao vodenu granicu.
U Hrvatskoj stanje stabilno
U Hrvatskoj, zemlji s brojnim komorbiditetima u novčanoj sferi, trebalo bi barem uspostaviti legalnu rang-listu prešutnih primanja, jednostavno da se zna koliko tko može uzeti: niži službenici do pet tisuća, viši do dvadeset, čelnici općina četrdeset, gradonačelnici sedamdeset, župani sto, ministri sto i pedeset. A ne kao sada da javni djelatnici ne smiju primati (darove) veće od pet stotina kuna, što je sramotno malo. U vrijeme Turskoga carstva u Bosni se točno znalo koliko ide kadiji, koliko begu itd., što je bilo poznato i franjevcima pa su barem znali na čemu su.
I dok se s istoka valja poznata neman, Hrvatska uživa u stabilnosti, bez referenduma sprema se iskovati kovanice sitnoga eura, krupne papirnate novčanice još su na čekanju, Hrvatskoj odobren samo monetarni sitniš, sve funkcionira besprijekorno poput obnove Zagreba za koju će, reče nesretni Vanđelić, trebati 270 godina, tko živ tko zdrav. Možda je malo pretjerano, ja mislim da će ipak trebati samo 250 godina, ali ne treba zaboraviti da se se tlo pod Zagrebom trese svakih stotinu i pedeset godina najmanje, pa će, znači, u međuvremenu biti još dodatnih obnova. A ima potresnih područja i drugdje u Hrvatskoj, plus potresna demografska slika jer Hrvati i Hrvatice sve kasnije rađaju djecu, a mnogi i ne rađaju jer su neplodni kako kažu najnovije statistike, što se objašnjava držanjem mobitelu u džepu traperica, blizu reproduktivnih organa, a ponešto i društvenom situacijom u cjelini, koja je po riječima Jamogu vrlo dobra pa i odlična. Uzgred: veliki vođa i učitelj Jamogu i javna televizija razumjeli su poruke javnosti da se Jamogu prečesto pojavljuje na ekranima, pa je postignut dogovor da se Jamogu Štohoću može pojaviti samo u prvoj, petoj, petnaestoj i dvadesetoj minuti Dnevnika, a u vremenskoj prognozi samo ako je vrijeme stabilno.
Vraćam se demografiji: ostatci Hrvata preživjelih do svršetka stoljeća vratit će se odakle su i došli, u Staru Hrvatsku sa središtem negdje oko Krakova i ondje se pomalo popoljačiti. Ni termin “hrvatski čovjek” ne će preživjeti, možda tek “regionalni” poput istarskog čovjeka, koji smo izraz čuli na skupu IDS-a kada su birali novoga predsjednika stranke, matematičara. Istarski čovjek? Zašto ne. Zašto ne i zagorski čovjek, sisačko-moslavački čovjek, međimurski čovjek, samo da nije hrvatski. No dobro, ne ću dalje, ali kada sam već spomenuo Međimurje, ondje se odigrala priglupa farsa nalik na trećerazredne komedije, gdje je župan odletio zbog, navodno, deset tisuća kuna, što je premalena svota za taj položaj.
U Hrvatskoj, zemlji s brojnim komorbiditetima u novčanoj sferi, trebalo bi barem uspostaviti legalnu rang-listu prešutnih primanja, jednostavno da se zna koliko tko može uzeti: niži službenici do pet tisuća, viši do dvadeset, čelnici općina četrdeset, gradonačelnici sedamdeset, župani sto, ministri sto i pedeset. A ne kao sada da javni djelatnici ne smiju primati (darove) veće od pet stotina kuna, što je sramotno malo. U vrijeme Turskoga carstva u Bosni se točno znalo koliko ide kadiji, koliko begu itd., što je bilo poznato i franjevcima pa su barem znali na čemu su. Da postoje regule koje sam predložio, mladi i agilni Posavec još bi bio župan i svi sretni. Ovako smo zbog deset tisuća kuna i nekih sitnih zapošljavanja, ostali (mi Međimurci!) bez župana koji je svojim marom otvorio najmanje deset tisuća radnih mjesta, kažu, a Romima dao vaučere. Baš smo cjepidlake.
Dotle se u pravosuđu naglo pere zmazano suđe, a sve je počelo dramoletom oko izbora predsjednika Vrhovnoga suda, tako reći vrhovnika. Kako stvari za sada stoje, predsjednika će se birati sve dok stvar ne završi u zastari. Proces je tek u prvoj fazi, dotično u drugoj, prva je bila neobvezujuće glasovanje članova Vrhovnoga suda u debelu korist Mrčele, druga oštrija kada su u Sabor privedeni svi kandidati i ispitivani satima, neki su pušteni na slobodu a neki zadržani zbog mogućeg utjecaja na svjedoke.
Afere Uime
Nakon što sam, i ne prvi put, upozorio da vaša djeca, poštovani čitatelji i posebno čitateljice, u školi moraj pisati Uime umjesto U ime (Oca i Sina i Duha Svetoga), nije valjda i na vjeronauku, stali me nazivati ogorčeni roditelji koji su prvi put otkrili da je tako kako jest. Smirio sam ih. Još je dobro, za sada, kažem, u drugoj će fazi vaša djeca sve pisati zajedno (zajednički jezik), otprilike: Pošao sam uškolu, unedjelju idem ucrkvu, poslije na izlet ugoru, vodili nas ukazalište. Ne znam kako u Institutu (Uinstitutu) pišu Za ime Božje, je li Zaime ili Zajme.