Sada kada je konačno osnovano Povjerenstvo za Agrokor, sastavljeno od članova političke sekcije krivaca njegova katastrofalnog epiloga, na čelu s inicijatorom ranije zajedničke katastrofe poznate kao “Lex Perković”, očito je da između ostalih i Zlatko Hasanbegović iz stranke “Neovisni za Hrvatsku” kristalno jasno prepoznaje ovu situaciju, ali za razliku od mnogih, ima hrabrosti nastupiti pred okupljenim “kolegama” i ne krijući svoje gađenje, uprti prstom u njih i u njihovo “riješenje” na bazi starih navika, starih koliko dvije Jugoslavije i moderna hrvatska država zajedno.
Opisujući balkanizam onako kako ga se može povijesno promatrati još iz bizantskih vremena, posebno se nameću njegove dvije karakteristike, perfidnost i duplicitet, prepoznatljive ne samo u njihovu političkom kontekstu, nego čak i u svakodnevnici običnih ljudi, ali su posebno pogubne u politici i partikularno u hrvatskoj politici.
Možda je podatak da sam se ja još u iz vremena studentske mladosti našao protjeran iz tog jugoslavenskog ambijenta i nastavio živjeti u jednom paralelnom ali drugačijem svijetu, meni pomogao prepoznavati taj mentalitet koji se kroz veliki komad prošlog stoljeća solidno usadio u hrvatske načine i običaje a najviše kod onih koji su se afirmirali u tom jugoslavenskom društvu, a nakon Jugoslavije u hrvatskom, jer su im za napredak u tom ambijentu neizbježne bile baš te “vrline”.
Svađe na noževe da se Vlasi ne dosjete
Mogu navesti stotine vivdinih primjera tog bizantizma nakon što su se tisuće ratnih i poslijeratnih izbjeglica s “onih prostora”, uključujući i Bosni i Hrvatsku, pomiješali s nama “već odnarođenim” starim emigratima i počeli izvoditi svoje “igrokaze”.
Dobro će doći bar par banalnih ali za ovu predstavku značajnih primjera, jer će u njima biti prepoznatljivo ovo što se danas događa u Hrvatskoj, poglavito među onima koji kad govore o hrvatskom Saboru koriste izraz “ovaj visoki dom”, a sredstva kojima se u tom “visokom domu” služe, skidaju mu ugled na razinu one beogradske skupštine iz prve i druge Jugoslavije.
Samo promatrajući sa strane, prepoznao sam u društvu, među Hrvatima koji se ovdje okupljaju po hrvatskim domovina i klubovma, u ovom primjeru dva sitna urotnika, koji su imali zajednički plan, u čijoj provedbi je bilo vrlo značajno da nitko ne zaključi kako ga provode zajedno. Zato su, u što je moguće većem društvu promatrača, priredili svađu “na noževe”. Psovali su i nazivali jedan drugoga lopovom, lažovom i kriminalcem, čak su se i za prsa hvatali, sve dok ih drugi, konačno uvjereni da se radi o sasvim ozbiljnom sukobu s potencijalnim fatalnim posljedicama, nisu počeli miriti, a da je sve zajedno bila jedna farsa, namijenjena uvjeriti sve oko sebe da njih dvojica nikako i nikada ne mogu zajedno, jer će to kasnije postati značajan alibi, kada rezultati njihove zajedničke rabote izađu na svjetlo dana.
Prepoznajete li možda u ovom primjeru neke međusobno sukobljene pojedince i skupine iz hrvatske politike i specifično iz onog “visokog doma”.
Možda će pomoći primjer jednog starog emigranta čiji je nos već davno izgubio sposobnost namirisati te balkanske “vrline” perfidnosti i dupliciteta. Čovjek je htio kupiti auto i naišao na jedan srpsko-hrvatski bračni par koji su prodavali vrlo skupi automobil za isuviše razumnu cijenu. Znao je on za ono zapadno pravilo: “Ako izgleda previše dobro da bi bilo istinito, onda je najvjerojatnije lažno.” Zato su Balknaci njemu priredili show, koji će mu pomoći zaboraviti na to staro pravilo.
Kada je stigao kod njih da porazgovara o automobilu, on je uletio u žestoku bračnu svađu. Bračni par je bio pred rastavom. Muž je htio prodati auto i podijeliti novac a ona je htjela da auto ostane njoj. Svađa je bila puna galame i mlataranje rukama i naš je kupac završio mireći ih, jer je izgledalo da će početi letjeti tanjuri i šalice. Na kraju su se “nekako” nagodili i prodali mu auto po cijeni koja je izgledala previše dobra. Nakon te svađe zaboravio je da bi prije isplate dobro bilo malo detaljnije, ispod haube i odozdola pogledati taj auto. Platio je, registrirao ga na svoje ime i sav sretan se vozao nekoliko dana dok nisu počeli otpadati djelovi, jedan po jedan. Odvezao ga je mehaničaru koji je ustanovio da je auto bio temeljito uništen u jednom udesu, kojega je onda netko brže-bolje skrpio zajedno, dobro zamaskirao i zamazao sve znakove nedavnog udesa i lijepo prefarbao.
Happy ending ovoj priči je da je bračni par nastavio sretno živjeti zajedno, kao da se nikada nisu posvađali.
Perfidnost i duplicitet na velikom platnu hrvatske političke stvarnosti
Sada se lijepo kao pripadnici hrvatskog naroda stavite u poziciju onih koji su u hrvatskom klubu gledali svađu dvojice zavađenih Hrvata i u ulogu našeg kupca automobila, transplantirajte to na veliko platno hrvatske političke stvarnosti i ne samo na sukobe i pomirbe koje traju danas, nego na sve što se događalo nakon rata, kada su Hrvati konačno odnijeli pobjedu i kao zadovoljštinu za sve muke, za sve mrtve i ranjene, za sve obeskućene i protjerane, dobili svoju državu i na principima ZAVNOH-a s drugom Titom na čelu simbolične kolone, demokratsku vlast koju od nastanka ove države pa do današnjih dana vode dvije “na noževe zavađene partije”, u procesu nadmetanja tko će hrvatskom narodu pružiti više …….. više razočaranih, više nezaposnih, više obeskućenih, više iseljenih i više onih koji žive ispod službene stope siromaštva, čiji se broj, gledajući po više različitih statistka, primakao brojci od jednog milijuna.
Kolege
Da bi makar nešto u “visokom domu” hrvatskog Sabora moglo biti stvarno i istinito, netko je vrlo pametan uveo pravilo da se svi tamo postavljeni međusobno nazivaju kolegama.
Ne znam, možda je stvarno bilo potrebno nekome tolike godine biti tako otuđen od procesa koji prevladavaju našim hrvatskim prostorom (rekao bi prostranstvima da nismo spali na avnojevsku Hrvatsku), da bi te procese mogao prepoznati. Očito je da visoki intelekt, kojega je Hrvatska puna po raznim pokazateljima ali ne i u svijetu politike, nije dovoljan za prepoznavanje stvarne situacije koja je kroz ove poslijeratne godine kao bauk harala Hrvatskom.
Kada će broj ovrha u samostanoj državi stići broju ovršenih, popaljenih i na sve načine obeskućenih tokom rata? Kada će broj nakon rata iseljenih, stići broj onih protjeranih iz krajinskog ratnog vremena, gdje se kroz posljedice tih pojava, razlike između protjerivanja i iseljavanja gube u magli konačnih rezultata.
Znam da je neskromno izdvajati sebe i naglašavati neke svoje spoznaje koje se ističu iznad našeg kolektivnog kapaciteta, prepoznavati bit naših nacionalnih nedaća. Općeno je nezahvalno javno se obraćati u prvom licu spominjići da je meni i manjem broju meni poznatih ljudi, sjeme ovog zla koje danas žanjemo, bilo kristalno jasno još davne 1991. godine, ali je potrebno podjeliti iskustva i zaključke.
Politička mudrost je kao fotografija.
Razvija se iz negativa.
Danas, nakon beskrajne serije događaja koji se po svom toku i posljedicama razvlače od nastanka ove države do danas, suočeni smo s Povjerenstvom za suočvanje s prošlošću i s Povjerenstvom za Agrokor, gdje se očito vidi da “posvađani” SDP i HDZ, kada se radi o bitnim stvarima, bitnijima od simbolike s Trgom Maršala Tita i s bistom Ive “Loloa” Ribara, za svaku praktičnu primjenu, nastupaju kao velika koalicija. Ne bi li potrebnije bilo da si izmjenični hrvatski vladajući par osnuje Povjerenstvo za ispitivanje vlastite četvrtstoljetne nečiste savjesti i njenih posljedica.
Sada kada je konačno osnovano Povjerenstvo za Agrokor, sastavljeno od članova političke sekcije krivaca njegova katastrofalnog epiloga, na čelu s inicijatorom ranije zajedničke strahote poznate kao “Lex Perković”, očito je da između ostalih i Zlatko Hasanbegović iz stranke Neovisni za Hrvatsku kristalno jasno prepoznaje ovu situaciju, ali za razliku od mnogih, ima hrabrosti nastupiti pred okupljenim “kolegama” i ne krijući svoje gađenje, uprti prstom u njih i u njihovo “riješenje” na bazi starih navika, starih koliko dvije Jugoslavije i moderna hrvatska država zajedno.
Dokle će “posvađani” bračni par Hrvatima prodavati razlupane aute?