Kog vraga su orjunaši cvilili što nema Vučića u Zagrebu (opravdan izostanak), kad je na skup u Areni došla njegova srodna duša i čak postala predsjednikom EPP-a.
Previše kiše, mokro, vlažno i pomalo bljutavo, dani kratki kao život ljudski, osvetničko more prelijeva se na kopno s kojega mu dolaze sve nevolje. Veneciju ne može spasiti ni Mojsije. Ionako tone pod tonama turista. Dubrovnik se drži na svojoj hridi, zidine mu sada služe za obranu od mora.
Zagreb je pao pod navalom europučana koji su dohrlili na izbornu konvenciju. Donald Tusk je hametice pobijedio svoga suparnika Donalda Tuska u isprva neizvjesnoj bitki. Pobjednik, liberalni Tusk održao je predavanje da je samo liberalna demokracija prava demokracija, ako nije liberalna onda je obično smeće populističko i nacionalističko. Od Tuska (ili kojeg drugog tuska) čuli smo i refren o razlici između domoljublja i nacionalizma. Razlika je u diferenciji, štono bi rekli zafrkanti. Berlusconi je jedini upozorio na opasnost od komunizma. Nakon toga je umalo slomio kuk. Istraga je pokazala da ovaj put komunisti nisu krivi, a gospođa Yu još nije uplatila za kumrovečku školu.
Nego, meni je taj Tusk (Donald je valjda često poljsko ime) ostao zbog nečega u sjećanju, ali kako sam pomalo senilan, trebalo mi je neko vrijeme da se prisjetim. Aha, bilo je to valjda lani, u proljeće, kada je Tusk još na staroj dužnosti posjetio Srbiju. Pretrčavam po internetu i nalazim intervju s Ivom Bancem od 5. 5. 2018. u kojemu profesor (inače nacionalno i politički posve osviješten poslije rata) točno govori: “Na međunarodnom se planu želi poslati poruka da je Srbija bila žrtva susjeda i Zapada, da su rezultati rata nepravedni, da su najviše stradali Srbi, da je u Hrvatskoj na djelu ustašizacija, da Kosovom vladaju ratni zločinci i da je Srbija bolji materijal za EU od bilo kojeg susjeda. Na žalost, to pada na plodno tlo, što se može i dokazati idiotskim nastupom predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska u Beogradu prošloga tjedna kada je hvalio Vučića kao najvećeg Srbina u kojemu je prepoznao “srodnu dušu” i “živi dokaz da se može biti veliki patriot i racionalni pragmatičar.” (Citat dovršen.) Glede “velikog patriota” Tusk je i nehotice u pravu: pristaša ideje (i realizacije) velike Srbije ne može biti običan patriot ili mali patriot, samo veliki.
Prema tome, kog vraga su orjunaši cvilili što nema Vučića u Zagrebu (opravdan izostanak), kad je na skup u Areni došla njegova srodna duša i čak postala predsjednikom EPP-a. Tusk, doduše, u svojim stajalištima nema dobru korespondenciju s poljskim narodom koji bira Pravo i pravdu, kao što i mnogi europski elitisti nemaju čvrstu vezu s narodima u svojim zemljama. To jest s pukom. S mrvicom soli isto vrijedi za Hrvatsku. Neosporna kraljica Europe, Angela Merkel, ima simpatije prema Tusku i zato što joj je djed bio Poljak Ludwig Kazmierczak koji se navodno u Prvom ratu borio protiv Nijemaca na francuskoj strani, potom se preselio u Berlin i promijenio prezime u Kasner. No to su zanemarive stvari na rubu ozbiljnoga novinarstva, pa se time ne bavim. Ozbiljnije je za EPP što u Zagreb nije došao Orban, štoviše nagovijestio je da u tom društvu ne želi biti, da nije srodna duša liberalnoj demokraciji koja, izvan svake sumnje, pokazuje stanovite totalitarne tendencije. Ha. Stanovite.
U nečemu se svi slažu: da bi se Europa trebala pobrinuti za vlastitu sigurnost. Ta je teza privlačna i krajnje opasna. Kad god bi se u povijesti Europa sama brinula za sebe, izbijali su ratovi u koje su upali i drugi po svijetu. U zadnji (ili predzadnji) na europskom tlu devedesetih prošloga stoljeća oni po svijetu nisu se (previše) miješali, ali ni Europa koja je pospano promatrala što se zbiva.
Škola za život je kolabirala
Isprva smo mislili da nastave ne će biti dan ili dva najviše, pa i bilo bi tako da državna vlast nije stala na zadnje noge, a zatim i uvrijeđeni prosvjetari. Škola za život je kolabirala. Nije tu riječ samo o niskim plaćama, nego i o nerazumljivim ciljevima, nametnutoj reformi koju birokracija mora objašnjavati nastavnicima, ali i konformizmu u školama gdje se teško usvajaju “novotarije”. Kako je bilo banu Mažuraniću koji je stvorio modernu upravu u svoje doba i snažno utjecao na školstvo – o tome ima podataka. Kako je ministrici Divjak? A kako. Tako da mora otići. Kako je djeci? Hvala na pitanju, dobro, ako su zdrava.
U spomenutom ratu škole su na slobodnim, neokupiranim područjima Hrvatske uglavnom funkcionirale, pa i u gradovima i naseljima izloženim granatiranju neprijatelja. No da, kada je bilo baš gadno, nastava se prekidala. Pohađali su škole prognanici, ali i izbjeglice iz BiH, među njima brojna muslimanska djeca – dok su se njihovi očevi u isto vrijeme u Bosni tukli s Hrvatima.
Kadli, desetljećima poslije u miru i tišini – škole ne rade. Isprva smo mislili da nastave ne će biti dan ili dva najviše, pa i bilo bi tako da državna vlast nije stala na zadnje noge, a zatim i uvrijeđeni prosvjetari. Škola za život je kolabirala. Nije tu riječ samo o niskim plaćama, nego i o nerazumljivim ciljevima, nametnutoj reformi koju birokracija mora objašnjavati nastavnicima, ali i konformizmu u školama gdje se teško usvajaju “novotarije”. Kako je bilo banu Mažuraniću koji je stvorio modernu upravu u svoje doba i snažno utjecao na školstvo – o tome ima podataka. Kako je ministrici Divjak? A kako. Tako da mora otići. Kako je djeci? Hvala na pitanju, dobro, ako su zdrava. Imam dojam da neodlazak u školu nije djeci teško pao. Možda roditeljima, ali i njima se ništa bitno nije promijenilo: i do sada su učili s djecom po tri sata dnevno (noćno) budući da đaci u školi ništa nisu naučili. Instrukcije će biti intenzivnije, i tu ima skromne dodatne zarade.
Nepohađanje škole pridonosi sigurnosti djece: loši autobusi možda će se zapaliti, ali u autobusima ne će biti djece i sve se sretno završava. Pijani vozači imaju manje prilika da pregaze đake na zebrama ili blizu njih. Pedofili uzalud čuče u grmlju ispred škola i dosađuju se. A učenje? Pa neka djeca nauče sama učiti. Imate toliko primjera da su samouci napravili znatne karijere. Recimo, u politici. S pajserom ili bez njega.
Boli i grize što se hrvatski jezik počeo previše udaljavati od srpskoga standardnog
Srpska i srbijanska dovijanja i previjanja nisu od jučer, što su s dozom žalosti opazili već prije 160 godina i južnoslavenski orijentirani znanstvenici, primjerice Fran Kurelac koji je zavapio: “Srbljem nikad ne ugodismo doklen god budu današnje pameti.” Ta im je pamet i do danas ostala, kao i još tužnija pamet onih hrvatskih jezikoslovaca koji su htjeli, a i sada hoće,”ugoditi Srbljem”. Usput: u vrijeme znamenitog propalog amandmana na Ustav tada još SR Hrvatske, kojim se htjelo izbaciti hrvatski književni jezik i ostaviti samo hrvatski ili srpski, tadanji ministar prosvjete usudio se reći publici u kojoj smo bili Franjo Tuđman i ja, da “mi moramo popustiti Srbima”.
Eto, bilo je samo pitanje dana kada će posustaloj knjizi “Jeziku je svejedno” priskočiti u pomoć srodna braća u tisku, te se u lijevonasađenoj našoj štampi pojavio učeni tekst razvikanog orjunaša. U novinama kojima je ionako već dugo (ili oduvijek) svejedno tko piše, što piše i kako piše, ali i komu piše. Čovjek bi odmahnuo rukom na bakunjinske ispade u jezičnom području, pa živimo u demokraciji i svatko može lupati što hoće, može anarhoidna klatež predlagati što želi, premda je ponešto zabrinjavajuće da to ne čini privatno nego na zgb. Filozofskom fakultetu gdje valjda studente uče da je svejedno kako pišu i kako govore ne samo hrvatski nego i strane jezike. No, kada se zna da su svejedni jezičari, čini mi se, i potpisnici one propale deklaracije o zajedničkom jeziku, stvari postaju ozbiljnije i prelaze u sferu specijalnog rata protiv Hrvatske. Nije njima toliko do narušavanja hrvatskoga standarda poradi destrukcije same, nije njima do igara unutar hrvatskoga jezika, nego ih boli i grize što se standardni hrvatski jezik počeo previše udaljavati od srpskoga standardnog. U toj boli zavijaju skupa s njima lijevonasađeni kolumnisti i naravno da jedni druge uzimaju u zaštitu.
Što je u biti toga vučjeg zavijanja? Bolje i odvažnije od njih formulirao je bit američki neupućeni i površni autor Robert D. Greenberg koji je ustvrdio da se 1991. raspao zajednički jezik Hrvata, Srba, Bosanaca-Bošnjaka i Crnogoraca. Ima sličnih, opreznijih takvih kvaziznanstvenih tvrdnja i po Europama, ali ima i kroatista poput Aubergera, Bagdasarova i još mnogih koji razumiju da se radi o podmetanjima posve nestručnim, s krunskim dokazom da na tom izmišljenom zajedničkom jeziku nikada nije napisana ni jedna jedina knjiga. A da je povijest hrvatskoga jezika stara i samosvojna, ne treba valjda više nikomu dokazivati. Osim “profesorima” na zbg. Fakultetu koji još nisu saznali.
Nedavno preminuli akademik Marko Samardžija najjednostavnijim je riječima otklonio dvojbe oko standardnog i razgovornog jezika: “Postojanje standardnog jezika, kao svjesno odricanje od spontanoga nikako ne isključuje postojanje razgovornog jezika, ali s jasnim funkcionalnim razgraničenjem po crti službeno-privatno.” I to je točno. Pisci knjige “Jeziku je svejedno” i njihovi medijski apologeti žele standardni hrvatski zamijeniti razgovornim, spontanim što bi rekao Samardžija, ali ta njihova misao nije spontana nego je nespontano nastala u političkom krilu pete kolone koja, znači, postoji u polju jezikoslovlja, a namjera joj je razrušiti sve što je s mukom, u dvojbama, otporima i lutanjima, učvrstilo noge hrvatskom standardu koji je neupitan, a i nije od jučer. Kao što ni srpska i srbijanska dovijanja i previjanja nisu od jučer, što su s dozom žalosti opazili već prije 160 godina i južnoslavenski orijentirani znanstvenici, primjerice Fran Kurelac koji je zavapio: “Srbljem nikad ne ugodismo doklen god budu današnje pameti.” Ta im je pamet i do danas ostala, kao i još tužnija pamet onih hrvatskih jezikoslovaca koji su htjeli, a i sada hoće, “ugoditi Srbljem”. Usput: u vrijeme znamenitog propalog amandmana na Ustav tada još SR Hrvatske, kojim se htjelo izbaciti hrvatski književni jezik i ostaviti samo hrvatski ili srpski, tadanji ministar prosvjete usudio se reći publici u kojoj smo bili Franjo Tuđman i ja, da “mi moramo popustiti Srbima”. Nismo popustili, dalje je išlo kako je išlo, a spomenuti ministar (sekretar) postao je u samostalnoj Hrvatskoj – akademikom. Ne ugodismo, što bi rekao Kurelac, ali ugodnike nagradismo. Hrvatska posla.
S državne razine o svejednom jeziku nema glasa, nju to ne zanima. Niti se barem, kada je u Zagrebu bio EPP skup, raspitala imaju li europske države zakon o svojem jeziku, a imaju gotovo sve. Niti u Hrvatskoj više nitko ne pita autoritete, a još ih ima, a hrvatski je – paradoksalno – prepušten državnom institutu koji doduše ne zastupa “zajednički jezik”, ali podrezuje krila dosadašnjim visokim dosezima u hrvatskom jezikoslovlju i svoje umotvorine nameće školama. (Sva sreća da škole ne rade.) Niti se itko od državnih vlasti usuđuje reći da je hrvatski standardni jezik državni jezik. Imali su dosta neprilika s Hrvatskim državnim saborom, pa naziv nije vraćen ni kada je tzv. desna opcija opet došla na vlast. Riječ država i pridjev državni vrlo su opasni. U prošloj kolumni spomenuo sam Putina u svezi s jezikom, i mnogi su mislili da se šalim, ali ne. On je doista 5. 11. 2019. sudjelovao na sjednici Vijeća za ruski jezik, gdje se raspravljalo o zakonu o ruskom državnom jeziku. U sastavu Vijeća su ruski filolozi, jezikoslovci, ali i povjesničari ruske književnosti, književnici i nakladnici. Mi smo imali Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, pa ga više nemamo. Nije bio po volji orjunašima i nestao je.
Hrvati nisu prolaznici
Mi opstajemo i ostajemo već tisuću i četiri stotine godina, pa ćemo i nadalje. Naseljavali su se tu i prolazili podosta brzo i Avari i Langobardi, Goti i Markomani, i još poneki, ali se nisu uspjeli zadržati. Nestali su iz povijesti, i ime im je nestalo, za razliku od Hrvata koji su pod svojim imenom došli i pod tim imenom traju do dana današnjeg, što govori o njihovoj otpornoj snazi, da ne spominjem kojim su se silama oduprli i opirali, Francima i Bizantu, Arapima, Normanima, Bugarima, Mlečanima, Ugrima, Nijemcima, Turcima i Srbima.
Pročitao sam zanimljiv napis Borisa Becka u dnevnim novinama, pod naslovom “Dolazak i prolazak Hrvata”. Pisan pametno i duhovito, povod mu je reklama za pivo, u kojoj se “prljavi i dronjavi Hrvati” dovlače do rajskoga mora. Sve oko njih je pusto, kao i na slikama Quiqereza i Ivekovića. Beck zamjera rečenim umjetnicima da su zanemarili antičku baštinu i spomenike kristijaniziranog bivšeg rimskog Ilirika, vinograde i maslinike. Dobro. Zatim citira Slamniga i “Naronsku siestu” u kojoj se pojavljuje divlji barbarin, možda “Croata”, crnokos, nosi kožuh od žutog risa, ima tobolac i strijele. Preuzima “vjekovna ognjišta” starosjeditelja, Romeja. Sada se Hrvatima događa isto, sugerira autor, stranac s istoka ne trubi u rog da dozove one kojima je prethodnica, nego im se javlja na smartphone.
Podosta zavodljivo štivo koje završava riječima da nama nije potreban “Dolazak Hrvata” nego “Prolazak Hrvata”. Dotično, mi smo jednom davno došli, ali upravo i odlazimo, to jest i mi smo u ovom dijelu svijeta samo prolaznici. Eh, tu Beck preduboko pada u depresiju, koja publiku može baciti u očaj i beznađe. A nije potrebno. Mi opstajemo i ostajemo već tisuću i četiri stotine godina, pa ćemo i nadalje. Naseljavali su se tu i prolazili podosta brzo i Avari i Langobardi, Goti i Markomani, i još poneki, ali se nisu uspjeli zadržati. Nestali su iz povijesti, i ime im je nestalo, za razliku od Hrvata koji su pod svojim imenom došli i pod tim imenom traju do dana današnjeg, što govori o njihovoj otpornoj snazi, da ne spominjem kojim su se silama oduprli i opirali, Francima i Bizantu, Arapima, Normanima, Bugarima, Mlečanima, Ugrima, Nijemcima, Turcima i Srbima. I nisu došli kao prljavi raspušteni divljaci, nego kao organizirana konjanička vojska, inače ne bi mogli tako lako otjerati Avare i zaposjesti zemlju. Došli su iz svoje sjeverne države, a divljaci nemaju državu, utemeljili novu državu na jugu. I nisu bili crnokosi nego sviietlokosi, što se doznaje iz arapskih izvora.
Nisu čupali maslinike i vinograde, učili su kako ih saditi. I kako loviti ribu, i kako ploviti. Nema sumnje da je bilo i krvoprolića, da su zauzeli, uzeli plodne nizine. Nema, međutim, ni u bizantskim ni u franačkim izvorima vijesti o nekom atilskom genocidu (ali ima o franačkom), pa je čak i dosta je Avara ostalo, kaže Porfirogenet da žive među Hrvatima i pozna im se da su Avari. To jest Obri. Nego otkud Obrovcu ime? Nadalje, kada Hrvati dolaze, ne možda odmah ali dosta brzo, s otoka na koje su izbjegli vraćaju se romanski stanovnici. Jest, ne treba idealizirati, ali ni zdvajati nad sudbinom romejskom, to više što su im mentori bili isti oni koji su dozvali Hrvate.
Ne ću dalje, imate povijesne priručnike. Želim samo reći da crne slutnje, koje nisu posve bez podloge, nemaju ipak čvrsta uporišta u zbilji. Hrvati nisu prolaznici. Migranti su prolaznici, uglavnom, i ne treba od toga prolazništva stvarati paniku niti naricati kao ni onda kada “Turci nalegoše na jazik hrvacki”. Bilo nas je u nekim trenutcima povijesti i više, ali u nekima i manje, bili smo ostatci ostataka pa se oporavili. Imali smo i imamo blesave političare,ali je narod uvijek mudriji, koliko god bio naivan. Jesmo više-manje u banani, a kada nismo bili? To je naš stil života: puštati da se stvari odvijaju u krivom pravcu, sjediti u kavani i pušiti, a onda jednoga jutra uzeti u svoje ruke (što se već nađe pri ruci) i napraviti reda. Takvi smo. Nije dobro, ali jest kako jest.