“Pretraga” kluba tek je započela i odmah se pokazao veliki deficit, ne onoga što se tamo događalo nego onoga što se nije, i još veći deficit, ne onih iz vladajućeg sloja koji su tamo ulazili, nego onih koji nisu, predsjednici, premijeri, saborski zastupnici, sudci, župani i gradonačelnici…
Sad konačno i hrvatski branitelji i svi koji su za hrvatsku samostalnost dali sve od sebe, kad su se konačno upoznali sa skrivenim običajima izabranih, mogu u ovoj suznoj dolini pronaći malo zadovoljštine, spoznaju da ipak ima nekih ljudi koje je njihova žrtva usrećila.

Autor: Dinko Dedić

Već dugo vremena se u Hrvatskoj sustavno i rašireno govori o dubokoj državi. Na Projektu Velebit smo i sami govorili o mračnim sobicama iz kojih nevidljiva ruka upravlja državom. Sve posljedice su ukazivale na jedan ovakav scenario ali su “mračne sobice” ostale tako zamračene da nitko nikako nije mogo (ili mošda smio) konkretno uprti prst u jednu takvu prostoriju, da je sve zajedno počelo izgledati kao još jedna teorija zavjere, gdje se bujnu maštu pušta na pašu, kako bi se dalo objašnjenje za proces koji vrišti s jasno vidljivim posljedicama ali mu nedostaju bilo kakvi dokazi o uzrocima, o “dubokoj državi” i “mračnim prostorijama” iz kojih sakrivene ruke, pred očima naroda, kao pred očima djece u kazalištu lutaka, povlače konce.

Korupcija rasprostranjena po Hrvatskoj je i moralna i materijalna, s posljedicama koje dovode u pitanje i sam opstanak samostalne hrvatske države, jer rezultiraju pljačkom hrvatskog materijalnog bogatstva, gubitkom suvereniteta, padom nataliteta poduprtim masovnim iseljavanjem i konačno moralnim krahom koji se manifestira stvaranjem opće apatije, koja je Hrvatsku pretvorila u demografski i demokratsku karikaturu, gdje samo 16 posto naroda s pravom glasa odlučuje tko će se “slavodobno” proglasiti pobjednikom.

Koruptivne afere su se nizale jedna za drugom, one koje nisu mogle ostati sakrivene, a onda su se počele nizati jedna povrh druge. Tek što je otkrivena “Afera vjetrenjače” preko nje je buknula “Afera Janaf”, a naša simbolična priča o “mračnim prostorija” prevorila se u realnost jer je otkrivena stvarna prostorija, s vratima, sa zidovima, poznata kao klub Dragana Kovačevića, doduše osvijetljena, ali mračna za sve koji u nju nisu imali pristupa, tako da čak ni susjedi, ni oni koji pločnikom ispred nje prolaze svaki dan poput saborskog zastupnika Mire Bulja, ni naslutiti nisu mogli što se sve u njoj događa, a događalo se svašta – klupko se tek počelo odmatati.

Famozni klub je, možemo slobodo reći, bilo mjesto gdje su inače ozbiljni, uštirkani gospodarski i politički vrhovnici, obavezni u javnosti čuvati dostojanstven izgled, mogli skinuti masku, raspustiti kosu i postati ono što stvarno jesu.

“Pretraga” kluba tek je započela i odmah se pokazao veliki deficit, ne onoga što se tamo događalo nego onoga što se nije, i još veći deficit, ne onih iz vladajućeg sloja koji su tamo ulazili, nego onih koji nisu, predsjednici, premijeri, saborski zastupnici, sudci, župani i gradonačelnici, ljudi koji predstavljaju sve tri grane tobože razdvojene, tobože domokratske vlasti, one zakonodavne, one izvršne i one sudske. Dvije vladajuće partije su se u klubu pretvarale u jednu, gdje nije trebalo potencirati rezlike koje među njima postoje, nego uživati u svemu što ih veže, moralne i materijalne strasti kakve simbolozraju s jedne strane eksort damne a s druge stroj koji velikom brzinom može prebrojati ogromne količine novčanica. Kako saznajemo, stroja za prebrojavanje kovanog novca nije bilo, ti su raspoređeni dolje na dnu po klubovima niskog ranga. Susjedi kažu da je najveselije bilo kad su dolazile “cure iz Srbije”.

Svi su tamo bili osim Teflon Andreja, čovjeka koji je nakon smjene većine ministara iz prošle vlade počeo izgledati kao trikster koji namjerno za svoje ministre bira korumpirane ljude kako bi ih kasnije mogao trijebiti, i on ispasti kao uzor, kao jedini mogući izbor za šefa države među tolikima koji su zaraženi virusom pohlepe, dekadencije i korupcije.

Na površinu izlaze imena učestalih posjetitelja kluba koji, znajući da to na kraju neće moći ostati neotkriveno, jedan po jedan priznaju svoje slabosti, uključujući i muža bivše presjednice. Predsjednicu je blamaže najvjerojatnije spasio podatak da najvećim dijelom žene nisu pozivane, osim onih koje su dovođene radi zadovoljvanja genetičkih strasti svojih muških klijenata. Ženske kvote su tako opet potpuno zanemarene.

Postojeći predsjednik je također bio gost u klubu, ali nije teflonom premazani premijer. On, kako to za sada izgleda, za klub nikada nije ni čuo, niti za istragu čijim rezultatom u zatvor padaju saborski zastupnici, nosioci zakonodavne vlast u Hrvatskoj. Tek se je pred par tjedana, okružen svojim novim ministrima ponosi predsjednik vlade slikao na saborskom stepeništu, a već su tri ministra priznala da su bili redovni gosti u notornom klubu, pa se premijeru ponovo pruža prilika svrgavati ministre s vlasti koja ne štedi nikoga osim njega samoga. Ako se misli ispuniti kvotu iz prošlog mandata, nema mjesta čekanju.

Kada se Tito tokom afere oko Informbiroa a i drugih, rješavao nepodobnih, padale su glave s ramena a on završio proglašen za jednog od najbrutalnijih diktatora na svijetu, dok nasuprot njega premijer Pleković provodi svoju vladavinu bezbolno, glave se kotrljaju samo simbolički, Goli otok se pretvara u turističku atrakciju a na čelu korumpirane države, izdignut kao živi spomenik stoji on, simbol istinske demokracije, vladavine prava, u bijeloj košulji koju ne može zaflekati ni mrvica blata iz močvare koju ispod njega zapljuskuju valovi koruptivnih afera.

Sretne li države koja na čelu ima takvog lidera. Mnogim država čist obraz kalja prljavi šef države, a kod nas prljavu državu krasi vladar čista obraza.

Sad konačno i hrvatski branitelji i svi koji su za Hrvatsku davali sve od sebe, kad su se konačno upoznali sa skrivenim običajima izabranih, mogu u ovoj suznoj dolini pronaći malo zadovoljštine, spoznaju da ipak ima nekih ljudi koje je njihova žrtva usrećila.

Photo: Paul Cadmus: Greenwich Village Cafeteria 1934

Komentari