Kad se već izjalovila koljektivna nabava preko koljektivne Unije, moramo uzeti stvari u svoje necijepljene ruke. Znači: ako konvoji sa cjepivom idu brodovima, neka navale na njih senjski uskoci, ako se provuku onda ih dočekaju dični Neretljani. Zrakoplove sa cjepivom presretati i spuštati na Pleso pomoću novonabavljenih F-16. Na cestama iskakati iz grmlja i zaustavljati konvoje, ne padati na trik da odlaze u pomoć Banovini. Iz Požege na autocestu s Trenkovim pandurima. Nema više labavo.

Autor: Hrvoje Hitrec

Zima traje, ima snijega, najviše na Kupresu, strateškoj planini. Ako bude kao što je lani bilo, snijega će biti do koljena u veljači, skraćenoj verziji ostalih mjeseci u godini. Još je dosta vremena preostalo do obljetnice velikoga potresa u Zagrebu koji će taj datum dočekati obnovljen – to jest bit će obnovljeni formulari koje ljudi trebaju ispuniti da bi bili obnovljeni, uz priloženu dokumentaciju težine mlađega punoljetnika. Na Banovini će, kažu, obnova biti puno brža, nema odmora dok traje obnova. Potresi se nastavljaju blažim udarima, prirodne sile sklone rušenju prepustile su posao ljudima koje su malobrojni glasovi doveli u mnogoljudni i cijepljeni Sabor, gdje je razaranje nastavljeno rušenjem kvoruma baš kada je trebao biti donesen zakon o obnovi i još jedan isto tako nevažan o proglašenju gospodarskog pojasa, pa čak i o stanovitoj strategiji, a sve zato što jedan strašno važan zakon nije uvršten u dnevni red. Oporba je zaljuljala staklenu saborsku većinu, izletjela je iz sabornice kao da je doista potres, zaletjela se premda je mogla ispasti velikom i tolerantnom u općem interesu, ali je ostala malom i niskom, politički nerazboritom, ili je pala u dobro postavljenu zamku. S malo elastičnosti i pregovaračkog umijeća s obje strane ta se situacija mogla izbjeći, ali nije. Kako je glasila najava za jednu televizijsku emisiju, aha, mozak kao kokoš, a tvrdoglav kao magarac. (Spomenuvši zamku referiram se, ha, na munjevitu reakciju sa saborskog predsjedničkog stola u stilu kad ste takvi, nema glasovanja, idemo doma.)

A ništa, idemo dalje. To jest, idemo dolje, gdje su nas gospodari svijeta i smjestili. Sva je sreća da smo sada opet u ratu, a tu smo veličanstveni, doduše sada u ratu za cjepivo koje brže i bolje nabavljaju i treće i četvrte zemlje, i prve, samo u drugorazrednu Hrvatsku ništa ne dolazi. Što nam je činiti? Kad se već izjalovila koljektivna nabava preko koljektivne Unije, moramo uzeti stvari u svoje necijepljene ruke. Znači: ako konvoji sa cjepivom idu brodovima, neka navale na njih senjski uskoci, ako se provuku onda ih dočekaju dični Neretljani. Zrakoplove sa cjepivom presretati i spuštati na Pleso pomoću novonabavljenih F-16. Na cestama iskakati iz grmlja i zaustavljati konvoje, ne padati na trik da odlaze u pomoć Banovini. Iz Požege na autocestu s Trenkovim pandurima. Nema više labavo. Mi se jednostavno moramo cijepiti do turističke sezone, sva su sredstva dopuštena u ratu i ljubavi. Ugostiteljske radnje moramo otvoriti makar i na otvorenom, samo da nisu zatvorene. Jastog za van. Svi se trebaju cijepiti, i voćke. Bez razlike. I Palestinci.

Hrvatska, zemlja kojoj su globalizatori namijenili globanje kostiju i skupljanje mrvica. Hrvatska zemlja bez svojega ja, bruxellskim ispiranjem mozga putem svojih predstavnika u Zagrebu i s vjerom u pospanog Joea, potpuno je pacificirana i paralizirana, toliko da sama od sebe ništa ne zna i ne može poduzeti. Bili smo kratko vrijeme svoji na svome, a sada smo njihovi na njihovome. Lisnicu su iz hrvatskoga džepa izvadili bankarski džepari, srebro su prodali domaći nitkovi, nemamo novaca ni za cjepivo koje je postalo vrtoglavo skupo i rezervirano za najbogatije, o koljektivnim ugovorima ništa ne znamo jer su zacrnjeni na ključnim mjestima, kao u doba divljanja Carle del Ponte koja je, glede srpskih zločinaca osumnjičenih u Haagu činila isto, flomasterom.

Dvije mračne priče, kninska i pakračka


Teolog je bio član službene delegacije države Srbije. Kad ne može Vulin, onda šaljemo teologe. Nego, reče kninski gradonačelnik sljedeće večeri da to nije prva ni zadnja delegacija iz Srbije, ma mnogo ih je već bilo i stalno dolaze. Zašto dolaze? Malo snimati, malo njuškati, malo širiti bratstvo i jedinstvo, a nađe se i janjetine. Što rade naše protuobavještajne službe, pitam se. Naše službe. Prate li one službene delegacije?

Obično gledam središnji dnevnik HTV-a, barem početak, a onda moj pas Tor i ja zadrijemamo. Ako usred beskrajnih čavrljanja u svemirskom studiju naleti kakva vijest, ja ga probudim i pozorno slušamo. Jedna od takvih vijesti bila je ona s kninske tvrđave, o teologu koji je snimio kratki dokumentarni film, zazivajući srpsku krajinu koja će opet da bude, bez hrvatske zastave koja je na žalost još ondje. Vijest je dobila dostojnu minutažu, teolog iz Srpske pravoslavne crkve prozvan kao provokator, drugoga ili trećeg dana požalilo se i Ministarstvo vanjskih poslova, ali ga u Srbiji nisu razumjeli, a ni ja ministra često ne razumijem. Teolog je bio član službene delegacije države Srbije. Kad ne može Vulin, onda šaljemo teologe. Nego, reče kninski gradonačelnik sljedeće večeri da to nije prva ni zadnja delegacija iz Srbije, ma mnogo ih je već bilo i stalno dolaze. Zašto dolaze? Malo snimati, malo njuškati, malo širiti bratstvo i jedinstvo, a nađe se i janjetine. Što rade naše protuobavještajne službe, pitam se. Naše službe. Prate li one službene delegacije?

Abolicija je plemenit čin pobjednika, reče Tuđman, pa neka. Ali što bi u nekoj drugoj državi, koja i nije bila nedavno u ratu, činili s njima poznatim teroristima? Imali bi ih u evidenciji, možda s vremena na vrijeme pretražili kuću da vide ima li oružja i kakvog. Pa oružje oduzeli. U najmanju ruku. Ovako su saznali da oružja ima, ali ne oni koji bi trebali saznati, nego djelatnici HEP-a. Na nesreću, na užas.

Nego, zašto to pišem? Obično sljedećega jutra kupim nešto naših dnevnih novina, a onda moj pas i ja čitamo i usput dijelimo jedan kroasan. Pijemo kavu, naš je kafić uvijek otvoren. Pa onda pogledam što tiskovine pišu o teologu. Ni riječi. Tek sutradan jedan dnevnik jedan skromni stupac. Drugi dnevnik ni to. Pa što, u teologiju se ne razumiju, nije njihova tema. I sve bi leglo oko hrvatsko-srpskih teoloških sveza, da nema HEP-a i da se baš nekako u to vrijeme njegovi djelatnici nisu usudili iskopčati struju pakračkom aboliranom četniku, što ga rasrdilo pa je bacio na njih ručnu bombu, pričuvnu takoreći, teško ih ozlijedio, jednoga od njih možda i smrtno ranio. Iz rečenih tiskovina, koje su tragičan događaj ipak preko volje zabilježile, nikako nisam mogao saznati ime i prezime terorista, to jest ipak samo ime, Milorad. Pa se pitam je li Milorad maloljetan i koliko je godina imao kada je po Pakracu ludovao sa svojima, i nikako ne mogu svladati matematiku. Našlo mu nešto oružja u kući, i susjednima. A to je tema. Tema o aboliranima i oružju. Ako je Milorad aboliran, znači bilo je razloga, valjda se nekako zabunom našao među “pripadnicima” paravojnih postrojba, terorističkih, nije devedesetih sjedio skrštenih ruku i pio rakiju. Abolicija je plemenit čin pobjednika, reče Tuđman, pa neka. Ali što bi u nekoj drugoj državi, koja i nije bila nedavno u ratu, činili s njima poznatim teroristima? Imali bi ih u evidenciji, možda s vremena na vrijeme pretražili kuću da vide ima li oružja i kakvog. Pa oružje oduzeli. U najmanju ruku. Ovako su saznali da oružja ima, ali ne oni koji bi trebali saznati, nego djelatnici HEP-a. Na nesreću, na užas.

Sve je nekako zamuljeno, srpski političari sve su nekako pokušali prikazati da je to područje srpsko koliko i hrvatsko, u najmanju ruku, gotovo teološkom akrobacijom, s pitanjem zašto ona srbijanska delegacija nije bila na Banovini nego u Kninu koji nije potresen. I s pitanjem zašto je upravo Milošević delegiran na Banovinu, premda bi se našli stručniji političari iz resora takoreći građevinskih.

Poklopile su se te dvije mračne priče, kninska i pakračka (u Pakracu je sve i počelo, sjetimo se) s trećom, onom iz Dalja. Nakon dvadeset i tri godine – ako računamo da se istočna Slavonija vratila u “ustavno-pravni” poredak RH nekoliko godina poslije ostalih okupiranih teritorija – pomne potrage za zločincima, nekoliko je njih pronađeno baš u doba corone, valjda su došli po cjepivo. Lijepo su poživjeli, na sudu će ih lijepo prebaciti u abolirane i pravda će ostati obješena o klin.

Na Banovini se nakon potresa doista vidjela jedna potpuno drukčija slika, čista ekumena i provala ljudskosti, dobri duh hrvatskoga naroda pojavio se usred mraka zapuštenoga područja. I u Glini. Ne bih sada ja podsjećao na ono što je bilo u nedavnoj prošlosti kada su ondje hrvatski duh u tijelo bili masakrirani, ne bih, kažem, da nisam pročitao tiskovni razgovor s novom zvijezdom na političkom nebu, to jest Vanđelićem. Dovodili su u Glinu zarobljene Hrvate, tukli ih do smrti, neki bolje građeni preživjeli, među njima i Vanđelić. Pa je taj intervju došao u “nezgodno” vrijeme, ali i otvorio temu koja me je kopkala, možda i vas. Naime, jesu li sinovi masakriranih, riskirajući živote i zdravlje, pomagali i onim stradalnicima koji su možda abolirani, u redu, ali možda i onima na koje se abolicija nije odnosila. Na kraju krajeva, sve je nekako zamuljeno, srpski političari sve su nekako pokušali prikazati da je to područje srpsko koliko i hrvatsko, u najmanju ruku, gotovo teološkom akrobacijom, s pitanjem zašto ona srbijanska delegacija nije bila na Banovini nego u Kninu koji nije potresen. I s pitanjem zašto je upravo Milošević delegiran na Banovinu, premda bi se našli stručniji političari iz resora takoreći građevinskih.

Zašto šute novinari i kazališni kritičari


U povodu skandala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu…pokušavam u dnevnim tiskovinama naći nešto širi osvrt, ali nema ga. Pitam svoga psa Tora je li pojeo stranice kulture, kao što obično čini, pseto jedno nekulturno, ali se kleo da nije. Pa sve mislim gdje su ti novinari i kazališni kritičari koji bi bolje trebali znati što se događa, a šute ko zaliveni. A zašto šute, mogu se domisliti, neugodno je onima koji imaju neke male koristi. Razumijem ih, teška su vremena, a kada nisu bila.

Bez ikakve sveze s dosadašnjim tijekom (moje) svijesti, ali i dalje u svezi s tiskovinama. Bez namjere da hvalim HTV, ipak moram reći da je imao posve informativan prilog o raspravi na saborskom odboru za kulturu, a u povodu skandala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Mogli smo vidjeti, a djelomično i čuti što se govorilo o slučaju intendantice D. Vrgoč, čija je briga o zdravlju ljudi u toj ustanovi prešla sve granice. Djelomično, velim, čulo se Zlatka Hasanbegovića koji je govorio o činjenicama, nerazumljive su bile riječi nekih gospođa pod maskama, onda je u ime vladajućih bivši ministar Pavić, poznavatelj teatra, pokušao relativizirati stvari. Na kraju priloga pojavio se jedan od gnjevnih umjetnika iz rečene kuće, reče da bi bilo štrajka, da nema pošasti. I kakve sad to ima veze s tiskovinama? Ima. Drugoga jutra pokušavam u dnevnim tiskovinama naći nešto širi osvrt, ali nema ga. Pitam svoga psa Tora je li pojeo stranice kulture, kao što obično čini, pseto jedno nekulturno, ali se kleo da nije. Pa sve mislim gdje su ti novinari i kazališni kritičari koji bi bolje trebali znati što se događa, a šute ko zaliveni. A zašto šute, mogu se domisliti, neugodno je onima koji imaju neke male koristi. Razumijem ih, teška su vremena, a kada nisu bila.

Nego, pogledam zatim slučajno teletekst jedne televizije, da me ubijete ne sjećam se koje, a ondje piše tko je sve skočio u pomoć intendantici HNK: šest imena, koliko se sjećam, tri nisam zapamtio, tri pamtim: Rade Šerbedžija, Milan Trenc i Budimir Lončar. Dobro, o Trencu ne ću, ne znam zašto je 1991. otišao u Ameriku, možda se slučajno poklopilo. Šerbedžija je otišao u Beograd, kao što znate, u tada (?) neprijateljsku zemlju. Budimir Lončar nije trebao otići u Beograd, jer je već bio ondje, kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova zdušno se zalagao da Hrvatska ne može legalno nabavljati oružje, pa smo to činili uglavnom ilegalno, a kada smo s tim ilegalnim i od jugoslavenske armije otetim pružili dostojan otpor, a na kraju i pobijedili, eto Lončara u Zagrebu. Što on ima s HNK? Ima. Nije glumac ni pjevač ni kazališni kritičar, ali je uvijek na premijerama, očito VIP, u protokolu, dok se iste večeri vjerojatno neki hrvatski branitelj odlučuje na samoubojstvo. Ljepoduh, znači, voli umjetnost, živi raskošno ili barem bolje od mnogih. Pa sada daje potporu intendantici, kao i, očito, Ministarstvo kulture. Družina se ujedinila.

To je ono Ministarstvo kulture o kojemu sam pisao u prošloj rubrici, da, naime, financira bljuzgavce u književnosti, a odbija vrsne, ali nepoćudne. Tako je valjda i sa časopisima. Dobijem neki dan poštu iz Društva hrvatskih književnika, pod tekst potpisani urednici časopisa “Republika” Božidar Petrač i Tin Lemac. Frustrirani su, daju ostavke, a o velečasnom MInistarstvu kulture imaju isto mišljenje kao i ja, samo što oni to znaju ljepše napisati, kako slijedi: ”Možemo razumjeti da Ministarstvo kulture nastoji zadovoljiti različite književne i kulturne interese, te novac preusmjeriti u kojekakve druge stvari (dovoljno je pogledati koga i što financiraju). No isto tako mislimo da se u mnoštvu različitih potreba uvijek može izlučiti – ako se hoće – ono što svakako valja podržati. Uobičajena je praksa toga Ministarstva – u posljednjih desetak godina – da oči upire u ono što je efemerno i u točno favorizirane ciljeve, dok ono što bi trebalo biti od nacionalnog značenja uvijek nastoji izgurati u drugi plan.”

Vrlo dobro sročeno, posebno su mi zapele za oko “kojekakve druge stvari”. Uz to potvrda mojih lamentacija koje su neki možda doživjeli kao osobnu povrijeđenost, ali ne. Naknadno, jer nisam mogao otvoriti popis odbijenih (budući da sam tehnološki u krapinskoj pećini), saznajem da je na famoznom Javnom pozivu odbijen i Veljko Barbieri. Moj je smrtni grijeh što sam sudjelovao u reanimaciji hrvatske države, ali i što sam ju s kalašnjikovim branio, Veljkov je grijeh nešto manji, on je “samo” od prvih dana rata pa do kraja bio u odori Hrvatske vojske, on, Dalmatinac, borio se i u zapadnoj Slavoniji. Družina sve to zna, ako slučajno nešto ne zna, pita Budimira Lončara.

A što DHK i njegova uprava i njegov predsjednik. Iz DHK mi stiže kratka obavijest da se predsjednik DHK sastao s predstavnicima lijevonasađenoga i efemernostima sklonog Društva pisaca. Umjesto da…ne ću dalje, ovo je ipak HKV.

Nakon što sam ustanovio da je moj pas pojeo samo športske stranice, čitao sam dalje sačuvane kulturne i vidim da ondje neki Miletić o kojemu ne znam ništa, znam samo o Svetozaru), podmuklo pljuje ne samo po Medvedgradu nego i osobama koje su bile uključene u njegovo dizanje iz ruševina, a bljuzgava mu je poanta da se Oltar domovine nalazi na mjestu gdje je bio – zahod. Toalet. I to prolazi u tiskovinama, urednik propušta. Nazdravlje. Iz kloaka izviruje u zadnje vrijeme mnogo toga, previše toga da bi bilo slučajno.

U sjećanje na Miroslava Tuđmana


Vijesti su dugo bile loše, sve lošije. Raspitivali smo se skoro svakoga dana, ponekad je bilo obavijesti o iskri nade u ozdravljenje, ali već sljedećega podneva i opet muk, nije dobro. Bližio se svršetak. Miroslav Tuđman umro je u snježnoj noći zadnjega dana siječnja. Čovjek velikoga znanja, erudit, suzdržan i skroman, iza njega se nisu vukli repovi afera i skandala, skloniji znanosti i katedri nego politici i njezinu mučnom svakodnevlju, ipak verziran i u političkom životu, bez naglosti, promišljeno, nadaren za analitiku koja je bila najjače oruđe toga iznimno pametnoga profesora i ugodnog, uljuđenog sugovornika, ironičnog i točnog u zaključcima o stanju duha u Hrvatskoj, stanju nacije.

Vrlo se brzo pridružio pokretu svoga temperamentnog oca i postao bliskim suradnikom, uključio se na svoj način u obranu napadnute Hrvatske, ne samo u promidžbeno-informativno-analitičkom sektoru, nego i u obavještajnom, dotično kontraobavještajnom resoru, sin na kojega se Franjo Tuđman mogao osloniti. Cijenjen u redovima Hrvatske vojske djelovao je i na terenu, sjećamo ga se iz Oluje, kada je zajedno s generalom Marekovićem izbio na hrvatske granice iz pravca Ogulina, na mostu se sastali s bosanskim, muslimanskim postrojbama.

Miran i taktičan, odličan organizator, temeljito je rekonstruirao osjetljive službe, kao ravnatelj HIS-a pridonio njihovu konačnom stabiliziranju i moderniziranju. Za cijelo to vrijeme na stanovit način u sjeni, bez taštine, bez velikih nastupa u medijima, pa mnogi ni danas ne znaju kakvu je ogromnu ulogu odigrao u ratnoj i poslijeratnoj hrvatskoj zbilji. Početkom novoga stoljeća, nakon smrti Franje Tuđmana, i Miroslav je doživio bljutavu, osvetničku čistku u režiji neokomunista i tadašnjega predsjednika Mesića koji je o prvom hrvatskom predsjedniku imao samo skaredne riječi. Odlučan usprotiviti se tzv. procesu detuđmanizacije, mlađi Tuđman je, izbačen iz svoga djelokruga i politike, utemeljio isprva udrugu, a potom i stranku koja je imala solidan uspjeh, ne i senzacionalan. Miro Tuđman je napisao nekoliko knjiga, između ostalih i o haaškim suđenjima, kao i onima (onom) koji su ondje odigrali prljavu ulogu, knjigu pod naslovom “Krivokletnici”. Godinama poslije kandidirao se za predsjednika države, u to smo se vrijeme češće viđali jer je Hrvatsko kulturno vijeće bilo podstanar (kao i uvijek) u istim prostorijama gdje i stožer, štoviše, HKV je svojim skromnim snagama pomagao koliko je mogao. Rezultat nije bio prema očekivanjima, ali častan. Poslije smo nekoliko desetaka nas, u nemogućim uvjetima, pokušali još nekoliko prodora, utemeljili Savez za Hrvatsku koji je lijepo krenuo, ali je došlo do iskakanja i osipanja, nakon toga opet smo se zajedno našli u obećavajućem pokretanju Hrasta, no ondje je bilo previše struja i strujanja, dosta aktivizma i premalo politike u klasičnom smislu. Miroslav Tuđman se na kraju našao u stranci koju je osnovao njegov otac, ušao u Hrvatski sabor na listi HDZ-a. Struku dr. Miroslav Tuđman nije zapostavio, predavao je na mnogim fakultetima, pa i u Herceg Bosni.

Zadnji put dulje smo razgovarali u kavani u Teslinoj, bližila se stota obljetnica rođenja prvoga hrvatskog predsjednika koju treba dostojno obilježiti, moj je prilog bio scenarij za film o Tuđmanu u Oluji, Miro Tuđman ga je pročitao istoga dana i bio je više no zadovoljan. Od tada ga nisam vidio, osim na ekranu, za vrijeme saborskih sjednica. A onda je došla vijest da je prevezen u bolnicu, u teškom stanju.

Ovim putem izražavam iskrenu sućut gospođi Vanji Morić i obitelji Miroslava Tuđmana.

 Još dvije smrti


Kada je crnogorski književnik Jevrem Brković pobjegao iz Montenegra spašavajući živu glavu 1991., Hrvatska mu je pružila utočište. Razgovarali smo ispod Baščanske ploče u DHK, svoj je križ nosio filozofskim mirom, a cijelo je vrijeme prebirao po drvenoj krunici. Kad sam ga upitao za krunicu, reče da se tako kloni pušenja, bolje je vrtjeti krunicu nego cigaretu u rukama. Jedan od onih crnogorskih zelenaša koji nisu pristajali da ih se gurne ”u veliku Srbiju”, protivnik Miloševića. Njegovo Otvoreno pismo isprike hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima, poradi zloćudnog divljanja crnogorskih rezervista ujesen 1991., bilo je povod za optužnicu – raspirivanje mržnje! Nacionalne, dakako. Jer reče u tom pismu da “pijane, raspojasane, bradate protuve nijesu Crnogorci”. Ispričao se i Dubrovniku, na koji su navalili “krvoloci, vandali onečovječeni ljudi koji se ne boje ni Boga”.

Ostao je u Hrvatskoj, za svaki slučaj, sve do 1999., vratio se u Crnu Goru, a 2006. pucala su na nj tri nitkova, ubili njegova vozača i tjelohranitelja, a on nekim čudom ostao živ. Sjajan književnik, predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, hrabar čovjek. Ako oko njega i ima nekih nejasnih okolnosti, sada više nije važno.


Umrla je i Truda Stamać, prevoditeljica i književnica Viđali smo se početkom šezdesetih na Hergešićevim predavanjima i na katedri za germanistiku gdje sam se uglavnom švercao i prošao taj “B” studij zahvaljujući najviše poznanstvu s mojom susjedom iz Zvonimirove, Dešom Devčić, tada lektoricom. Truda Stamać (ne sjećam se njezina djevojačkog prezimena, znam samo da je rođena u Petrovaradinu) bila je naprotiv odlična studentica, njemački je svladala na visokoj razini i ostala u polju germanistike zauvijek. Na sreću hrvatske kulture i prevoditeljstva posebno, jer smo u ona vremena čitali više-manje srpske prijevode klasika. Dugo je živjela u Beču, objavila između ostalih i knjigu “Hrvatski profesori u Beču”, a bilo ih je podosta, da ne spominjem Radoslava Katičića koji je (i) u Austriji bio i ostao svojevrsnom legendom. Svojedobno je objavljen intervju s Trudom Stamać, koji me se dojmio, a na sreću je sačuvan u međumrežju pa mogu citirati što sam zaboravio. O položaju hrvatske kulture i hrvatskoga jezika, reče tada Truda Stamać: “Htjela bih da mi taj jezik volimo kao što smo ga nekad voljeli. I da se za njega borimo. I da budemo samosvjesni građani, da imamo nekakav minimalni ponos, da ne budemo ulizice, ali ni ignoranti.”

Komentari