Kada sam malo razmislio, riječi hibrid i hibridno imaju smisla i u ovom specijalnom ratu protiv Hrvatske u kojemu doista prednjače bastardi u zemlji i inozemstvu, kopilad s posebnim zadaćama. U ovom i u svakom slučaju treba se zapitati koji je cilj toga podmuklog rata, je li „prerano priznata Hrvatska“ u bilderberškim ili inim promišljanjima osuđena da „prerano nestane“ i je li ovo bogomdano područje u vizijama gospodara svijeta predviđeno za nešto drugo ili za nekoga drugog, te je li posvemašnjna nesposobnost mnogih, osobito crvenih vlada bila odnekud dirigirana kako bi se ionako u ratu stradala Hrvatska slabo razvijala a Hrvati zato i ne samo zato napuštali zemlju sve dok prostor ne bude prazan, a novi, već označeni stanovnici ušli bez otpora.
Studeni je, ali nije studeno premda dok ovo pišem obećavaju slabu ciklonu, nije bilo studeno ni na Sve Svete ni na Dušni dan, na blagdane čije se značenje uvijek iznova treba tumačiti ljudima, posebno onima što i dalje znaju samo za Dan mrtvih u vrijeme komunizma, kojemu su mrtvi, smrt i sirovi ateizam bili temeljem postojanja, a njihovi bogovi Marx koji je hrvatski narod držao smećem i Broz koji se potrudio da na tzv. dan mrtvih Hrvati imaju koga posjećivati na grobljima i paliti svijeće, a još je više bilo onih – i nadalje su mnogi tu – koji nemaju gdje zapaliti svijeću jer za grobove svojih ne znaju.
Isto se ponovilo u srpskoj agresiji devedesetih pa televizijski dnevnici naših dana kao papige ponavljaju da majke, sestre i djeca ne znaju gdje su pokopani „nestali“ i da za njih, i za one koji grob imaju, nitko nije odgovarao. I tako iz godine u godinu, a pitanje ostaje i nadalje otvorenim a glasi – tko je ucijenio hrvatske političare, tko je ucijenio hrvatske institucije, tko je ucijenio Hrvatsku da prstom nije smjela pomaknuti u pronalaženju krvnika, jer se očito o ucjeni radi, jer nije normalno da pobjednici u ratu šutke prelaze preko zločina gubitnika, niti je normalno da se ne traži odšteta od Srbije koju puštamo da se pravi blesavom i da nas pritom vrijeđa, a usput daje brojne naznake da se ponešto oporavila i opet bi nastavila gdje je stala, i ona i njezina Crkva koja se bani u Hrvatskoj kao da joj je naša zemlja djedovina.
Bliži se Dan sjećanja na razaranje i ubijanje Vukovara i Vukovaraca, i opet će se s ekrana i iz tiskovina prolamati isto pitanje, kako to da Hrvatska nije bila u stanju pronaći i kazniti krivce, kako to da njezin represivni aparat nije mogao pritisnuti koga od „aboliranih“ da propjeva o skrivenim jamama.
Svi Sveti (među kojima nije bilo Stepinca zahvaljujući papi Franji i ciničnoj interpretaciji Božjega vremena koje je beskonačno) su prošli, osušile se krizanteme, zaboravilo se mnogogdje u narodu postaviti na Dušni dan kruh, vino i svijeću na stol za duše koje navrate u stari dom, a poslije blagdana oživjela politika sa svim čarima, primitivna oporba koja se u politiku razumije kao ja u astronomiju odlučila rušiti Vladu premda nema asa u rukavu,nema ništa pa ni glavu, nego ide nasumce, tek da bi se koji njezin predstavnik pojavio u središnjem Dnevniku s providnim muževnim izjavama u kojima najviše trpi hrvatski jezik, budući da je sveden na dva posto svojega bogatstva. Nemaju više sreće ni u agrokorskom saborskom istražnom povjerenstvu koje je loša predstava za publiku, prije svega zato što nema alata – štono riječ – pa će sve ostati na performansu dovođenja starih likova pred „istražitelje“ i kamere, a oni će ironično skidati sa sebe sve što mogu skinuti, znajući da preko puta (uz iznimke) sjede politički marasovski lajbeki kojima je važno postaviti nevažno pitanje, kao što će pozvani poput Mesića iskoristiti priliku da još jednom bace petardu prema Tuđmanu u neumrloj mržnji i nezaboravu drevnih sukoba o kojima piše (donosi prijepise razgovora) Vladimir Šeks u knjizi „Državni udar“ (2. dio). A udar na Šeksa ovih toplih dana u studenom završio je blamažom jer je stari lisac koji žonglira dokumentima puno bolje od mlađih mađioničara – pronašao u arhivu tadanje Vlade dokument koji izvan svake sumnje svjedoči da je u svoje vrijeme, kao dopredsjednik Vlade, poslao informaciju o Agrokoru „institucijama“. Nekako je „ispod radara“ (novija fraza u uporabi) prošla obavijest da su sada napokon arhivi iz svih razdoblja, a posebno komunističkog, širom otvoreni zainteresiranima koji moraju biti oprezni jer im se može dogoditi kao dvojici protagonista drame Mire Međimorca „Emigranti“, to jest da u arhivima postoji dokument u kojima ih Udba ili slična potajna služba naziva teroristima, a nikada nisu na nekom sudskom ili sličnom procesu u samostalnoj Hrvatskoj dobili presudu crno na bijelo da nisu teroristi niti su bili, pa „beleška“ ostaje za povijest i mogla bi im se obiti o glavu. (Možda sam o tome već pisao.) Ni Stepinac nije oslobođen optužaba na novom sudskom procesu, jer za to nije bilo volje, tek postoji odluka Hrvatskoga sabora da se suđenje i presuda hrvatskom svecu proglašava ništetnom. Taj dokument očito nije stigao do Vatikana.
Iznad radara je uzletjelo pakosno zahtijevanje IDS-a da se donese zakon ili što već o simbolima, sloganima i pozdravima iz fašističke i nacističke ere, s naglaskom na ustašama, što je Vlada odbila. Naime, razumjela je da se radi o provokaciji budući da je IDS nepažnjom iz lepeze totalitarnih režima i ideologija ispustio komunizam koji je po zlima dostignuo i prestignuo ostale. Živimo u demokoraciji, navodno, pa je svakoj šuši dopušteno da predlaže što hoće i da lansira prozirne prijedloge kako bi još malo pripomogla izmišljotini o današnjoj „ustaškoj“ Hrvatskoj. Miletić i klatež oko njega bili su unaprijed svjesni da na njihovu minu ne će nitko nagaziti (već i zbog dviju rezolucija EU o komunističkim zločinima), ali su isto tako znali da nakon neprihvaćanja mogu pobjedonosno poantirati „Eto, ova Vlada dokazuje da štiti ustašizaciju, pa ćemo mi o tome obavijestiti Europu.“ Ha! Da poantiram: vrhuška IDS-a okružena jugofilima i klateži svake vrste koja se dovukla u Istru poslije preokreta (čast onima koji su poslije došli trbuhom za kruhom), može na unutarnjoj sceni izvoditi akrobacije, ali kada ide „cinkati“ po Europama, onda izravno radi protiv hrvatskih interesa i birači IDS-a to moraju imati na umu pa na sljedećim izborima zaokružiti imena iz neke druge stranke. Riječ je, naime, o autonomašima koji koriste svaku zgodu kako bi se distancirali od Hrvatske, a ako Hrvatsku proglase ustaškom, ne će valjda ostati u njoj, oni, antifašisti. Zgodno im je došao i katalonski slučaj, pa se na zemljovidima Istra pojavila među onima koji se žele odcijepiti, zanemarujući činjenicu da se u drugim (trećim, četvrtim…) slučajevima radi o višenacionalnim državama, a u Istri živi hrvatski narod ni po čemu različit od ostalih Hrvata , osim po posebnostima koje imaju i ostali. Uostalom, zato je Istra i pripala Hrvatskoj na Pariškoj konferenciji.
Riječ je o oblicima tzv. hibridnog rata koji se vodi protiv Hrvatske, izvana i iznutra. Ja taj naziv, znači hibridni, nikada nisam shvatio, nisam u trendu. Pokušao sam se informirati kod Bratoljuba Klaića, ali ni potom nisam pametniji. Hibrid dolazi, veli Bratoljub, od lat. riječi hibrida kojom se nazivalo dijete Rimljanina i inozemke, slobodnjaka i ropkinje, a pojam znači: mješanac, križanac, bastard, melez, polutan, te mješavina individua životinjskog ili biljnog svijeta nastala ukrštavanjem para različitih oblika. No, kada sam malo razmislio, riječi hibrid i hibridno imaju smisla i u ovom specijalnom ratu protiv Hrvatske u kojemu doista prednjače bastardi u zemlji i inozemstvu, kopilad s posebnim zadaćama. U ovom i u svakom slučaju treba se zapitati koji je cilj toga podmuklog rata, je li „prerano priznata Hrvatska“ u bilderberškim ili inim promišljanjima osuđena da „prerano nestane“ i je li ovo bogomdano područje u vizijama gospodara svijeta predviđeno za nešto drugo ili za nekoga drugog, te je li posvemašnjna nesposobnost mnogih, osobito crvenih vlada bila odnekud dirigirana kako bi se ionako u ratu stradala Hrvatska slabo razvijala a Hrvati zato i ne samo zato napuštali zemlju sve dok prostor ne bude prazan, a novi, već označeni stanovnici ušli bez otpora.
(Usput: ugledni povjesnik i jezikoslovac, hematolog, stomatolog i stupidolog Bajruši brani u svojim novinama skandalozni istup anonimne pupovečke zastupnice u Hrvatskom saboru, koja je progovorila na srpskom. Univerzalni novinar nikako da u napisu spomene srpski, nego valja budalaštine o „desničarskoj panici“ i valjda sitnom odmaku u pravcu istoka valjda istoga jezika. Znači, za njega je i Ustav RH desničarski jer kaže da je u RH u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Što u ovom slučaju nema nikakve veze s drugom odredbom istoga članka u kojoj se kaže da „u pojedinim lokalnim jedinicama…itd“ može biti iznimaka.
Naime, Hrvatski sabor nije lokalna jedinica, i zastupnici u Saboru imaju govoriti samo i jedino hrvatski, a ako ne govore treba ih izbaciti iz sabornice i poslati na večernji tečaj. Ne može se u Saboru govoriti ni latinski, premda je bio duga tradicija a zna se i zašto. Podsjećam da sam svojedobno dignuo galamu kada su mnogi u prvom sastavu Sabora rabili toliko latinštine da sam morao intervenirati… A Bajrušijev ispad je također oblik hibridnog, specijalnog ili kako god ga nazovemo, rata protiv Hrvatske.)
Forbes
Mnoge se podle petarde bacaju prema hrvatskoj predsjednici, koju to ne bi trebalo zabrinjavati jer ima svoj stil ne samo u odijevanju nego i u politici, dostojno prezentira Hrvatsku u inozemstvu a i unutar zemlje je vrlo dobro prihvaćena, osim u krugovima zluradih. Po svemu sudeći Kolinda Grabar Kitarović uspješno grabi prema drugom mandatu, a koristit će joj i anketa pouzdanog Forbesa koju ju stavlja među najmoćnije žene svijeta, u politici na izvrsno četrnaesto mjesto, koliko sam zapamtio.
Kultura naša svagdašnja
Odmah poslije Sisveta a s pogledom na Martinje, obavljen je rebalans državnoga proračuna i prijedlog sljedećeg, u kojemu je zdravstvo dobilo najviše (nisam protiv, sve me boli), a i kulturi je nešto dodijeljeno, po običaju malo, pa zlatne jabuke Hesperida nikako da padnu u krilo onomu i onima koji danas s dosta napora čuvaju i stvaraju svakovrsne kulturne artefakte, a ti će plodovi – koliko god suvremenicima izgledali neznatni – u budućnosti govoriti o u stvari podosta visokoj razini stvaralaštva u uvjetima posve nepodesnim. Najgore je biti suvremenik, poznato je. Najbolje je biti mrtav, i to je poznato. Eto započinje Interliber ili Međuknjižje, a kažu da nije baš kako se priča, da ima knjiga, da se piše i objavljuje, a nešto se malo i čita. Glede materijalnih stvari: autori vrište na nakladnike, nakladnici na knjižare, knjižari na poreznike, poreznici na… I tako dalje. Pa kako Interliber još nije započeo dok ovo pišem, vratit ću se u kulturnom smislu na dane prije Svih Svetih i oko njih, i to u kazalište. Žarko Potočnjak proslavio je pola stoljeća na daskama, slavio u Gavelli monodramom Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka autora Eberharda Streula. Dramaturški pomalo zagonetna, što nimalo nije naškodilo velikom, neponovljivom, jedinstvenom Potočnjaku u ulozi rekvizitera koji se nesporazumom našao sam pred punim gledalištem i nakon prve panike odlučio odigrati svoju rolu, ispričati dogodovštine u teatru od kojih su neke, poput one s Richardom II. neodoljivo smiješne. U publici su bili mnogi kazališni ljudi, predstava govori o kazalištu, sve je sjelo na mjesto i dobro da je tako, jer radi se o komičaru i dramskom umjetniku Žarku koji je u stotinama uloga pokazao glumačko umijeće.
Dan prije ili istoga dana umro je legendarni Vlado Štefančić, čiju sam glumačku i redateljsku karijeru pratio od (mojih) malih nogu, od vremena kada se pojavio u operetama mlad kao rosa, zabavan lik koji je stajao na sceni i mamio aplauze, stajao uz staru (tada srednju ili mlađu) gardu Komedijinih perjanica u likovima Melite Kunc, Đanija Šegine i Kunšta, pa sve do vremena kada je opereta zamirala a pojavili se mjuzikli, Metikoš, Kabiljo i još mnogi, trio Mujičić-Škrabe-Senker… Štefančić je tada živio svoje zlatno doba, a kada je prošlo on je odbio ostarjeti i napustiti ovaj svijet čiju je tmurnost razbijao vrhunskom zabavom, smijehom i glazbom.
Uz Komediju je na paradoksalan način vezano i jedno veliko ime na koje je prošlih dana podsjetila tribina u DHK, prije toga Histrion dramom „Igra u dvoje“. Tito. Ne onaj bezpločni, nego Tito Strozzi, glumac iz velike obitelji koja je dala Mariju Ružičku i Maju, redatelj, prevoditelj, autor, vezan do Drugoga svjetskog rata i u ratu s HNK, pa premda je na svoj način davao valjda nedovoljan otpor ustaškom režimu, poslije rata bio je najuren u Rijeku, prerano umirovljen ipak se pojavio u Splitu, itd. No, kakva je veza s Komedijom, u kojoj nije igrao, koliko znam. Htio je 1970. proslaviti veliki jubilej, ali ga Partija nije pustila u Hrvatsko narodno kazalište, pa je nepoćudni velikan slavio na bini Komedije u komadu Buniduh Kerempuh. Drugoga jutra je umro.
Da ne zaboravim: blagdane sjećanja na pokojne zaokružio je Verdijev „Requiem“ u Lisinskom, a dan prije blagdana pojavila se u istoj dvorani fascinantna bugarska operna pjevačica Sonya Yoncheva iliti Sonja Jončeva. Vidio sam i čuo svašta u životu, ali tako božanstven sopran doista rijetko, uz vrlo lijepu fizionomiju i tek ponešto ugodno popunjen lik. Nije čudo da se za njom trgaju u Londonu i New Yorku, u Beču i Parizu, a zagrebačka publika koja zna znanje ispratila ju je ovacijama. Zagrebačkom filharmonijom dirigirao je te večeri Sonjin muž, menedžer i agent (barem sam tako obaviješten) Domingo Hindoyan. Program, naravno – oni najveći: Berlioz, Massenet, Bizet, Verdi, Puccini s očekivanim vrhuncem, to jest Madame Butterfly. I dva bisa. Kako bi bilo lijepo imati ju u zagrebačkoj Operi, gdje su mnogi Bugari ostavili traga, da spomenem samo Marijanu Radev i Stojana Stojanova.
Pa tko kaže da nije živahno, barem u Zagrebu, što je nepravedno prema drugim dijelovima Hrvatske, ali tako je kako je, a ne bi trebalo biti. Pribrojimo tomu senzacionalnu „Snježnu kraljicu“ u Trešnji ( režija Paola Tišljarića), ali i vječno privlačni Orašar u HNK pred kojim su stajali ljudi u redovima, što nisam vidio od pedesetih prošloga stoljeća kada je moja majka – zajedno sa mnom – čekala u redu da čuje Jožu Gostiča, Neralića i Bernardića. Navodno je pao sustav e-prodaje karata, bilo kako bilo Orašar uvijek mami publiku, dječju i odraslu, a podsjeća da ni Božić nije tako daleko. Ova godina prolazi nekako neobično brzo. Glede Kerempuha u kojemu sam dok bješe Jazavac ostavio nešto komedija i kabaretskih predstava, iz predočenoga je programa vidljivo da i konačno gubimo satirični teatar a dobivamo novi kvazidramski s redateljima poput Frljića i Torbice. [Još jednom usput budi rečeno: ravnateljica Trešnje, glumica Višnja Babić, dobila je novi mandat jednoglasnom odlukom Gradske skupštine Grada Zagreba, što se nikada nije (jednoglasnost) dogodilo u bližoj povijesti. Mediji to nisu zabilježili, pa eto ja meditiram.]
Još jednom Potočnjak iz drugoga kuta
Na svršetku opisanoga jubileja Žarka Potočnjaka, uručio mu je sadašnji predsjednik Udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskog rata, Drago Asić, lijepu grafiku ratnoga sudruga Branka Kelčeca. Podsjetnik za one koji ne znaju: Potočnjak je hrabar čovjek, u ratu je bio u čak dvije postrojbe, u Satniji hrvatskih umjetnika a potom i u Tigrovima (i oni su prošastih dana obilježili svoju obljetnicu), probio se gliserom u opkoljeni Dubrovnik svršetkom studenoga 1991., ni topovi mu nisu bili strani. A ni poslije nije zaboravio branitelje, nekoliko je puta u znamenitom šatoru u Savskoj odigrao kratke monoskečeve za invalide veterane… Glede spomenute umjetničke satnije, nezabilježene u povijest ratovanja: ona je sredinom listopada bila proslavila obljetnicu, ne okruglu kao lani kada je svečanije obilježena u Gavelli, sada samo jednom kavom, da se vidimo mi živi i prisjetimo onih koji su u međuvremenu umrli: Hrvoje Šercar, Ljubomir Kapor, Marijan Babić, Ronald Šuster, Josip Cvitković, Stanislav Mlinar. Na fotografiji s ovogodišnjeg skromnog skupa još živi slijeva: potpisnik ovih redaka, Josip Palada, Branko Kelčec, Jasna Bilušić, Drago Asić i Andrija Laboš. Bio je ondje i Tomislav Štriga, poznat (i) iz Smogovaca, a kako je nestao s fotografije ne znam, valjda ga je odvukao pas s kojim je došao na kavu. Vrsni i izvrsni slikar Dalibor Jelavić također nije na fotografiji, budući da je bio iza kamere – kao što je često bio u predasima u vrijeme Domovinskog rata i već dvadeset godina obećava da će sklopiti film o umjetničkoj satniji. No, sada je film napokon finiširan, tvrdi slikar i ja mu vjerujem.
Foto: Battle of the Bastards