Hoćemo li morati onih dvije milijarde kunskih kovanica pretopiti u topove

S drhtavim pogledom prema zimi, restrikcijama, inflacijama i ratu koji traje na europskom tlu a ne zna se dokle će ovo naše zadnje razdoblje trajati ni dokle će doprijeti. Hoćemo li morati onih dvije milijarde kunskih kovanica pretopiti u topove? Uza sve što nas tuče po glavi eto još i eura koji su ponosne države glatko odbile i bolje im je nego nama, s kovanicama kune odlaze i papirnate novčanice na kojima se mogla učiti hrvatska povijest i povijest umjetnosti, a sve će to nestati.

Ustvari sve normalno: od davnina je Velika Gospa bila svojevrsna vremenska prekretnica, vrućine posustale, druga polovica kolovoza oblačna i burna na mahove, a onda se u rujnu sve smiri i ide prema babljem ljetu. Dotle se prebrojavaju požari i štete od silnih suša, navodno najvećih u zadnjih petsto godina, premda nisam vidio iz kojih je izvora izvučen podatak. Također nisam vidio tko to podmeće požare: u dva su navrata uhvaćeni potpaljivači i u oba slučaja navedeni samo inicijali. Jesu li oba koja su pala maloljetnici? Ili su razlozi drugi? Znam da je teško otkriti uzroke i uzročnike kada je riječ o požarima, ali da je baš tako malo piromana uhvaćeno (a požara svakoga dana na desetke i stotine), nije mi jasno. Kad god vatrogasci u televizijskim izjavama kroza zube progovore da nema sumnje u “ljudski faktor”, te se izjave izgube, kao da ih je progutao plamen.

Popustilo i u okolici Zagreba, gdje požara nije bilo. U Zagreb odlazim u zadnje vrijeme samo na sprovode ili posebne događaje. Na pokopu Benjamina Tolića okupilo se puno ljudi – iz Hrvatskoga proljeća, iz Hrvatskoga ljeta devedesetih, te iz Hrvatske jeseni, kako neki nazivaju ovo naše zadnje razdoblje nimalo epsko, politički šareno, gospodarski slabo, krizno i pomalo korizmeno s drhtavim pogledom prema zimi, restrikcijama, inflacijama i ratu koji traje na europskom tlu a ne zna se dokle će trajati ni dokle će doprijeti. Hoćemo li morati onih dvije milijarde kunskih kovanica pretopiti u topove? Uza sve što nas tuče po glavi eto još i eura koji su ponosne države glatko odbile i bolje im je nego nama, s kovanicama kune odlaze i papirnate novčanice na kojima se mogla učiti hrvatska povijest i povijest umjetnosti, a sve će to nestati.

Spomenuo sam događaje u Zagrebu, jedan od rijetkih u vrućim danima odigrao se u Westinu, naime kulturna večer u čast sedamdeset i pete obljetnice indijske nezavisnosti. Samo 75 godina, a kako je Indija blistavo iskoristila svoju nezavisnost postavši relevantnom silom – u prigodnom filmu kadrovi koji pokazuju koliko je napredovala, kako se razvila, šibaju moderni vlakovi, a još se sjećamo da su se Indijci vozili na krovovima vagona, prosvjeta u cvatu, tisuće sveučilišta i tako dalje, a ni vojska nije zanemariva. Naravno da još ima i tamnih strana, ali se o njima ne govori na obljetnicama. Govorilo se zato o indijsko-hrvatskim vezama, spomenuta i neka imena, a opširnije će biti zabilježeno u knjizi pojava koje se očekuje u rujnu. No jedno ime svakako odskače: Antun Mihanović, autor onih četrnaest stihova koji su mu osigurali vječnost, bavio se sanskrtom, u članku godine 1823. dokazivao i dokazao sličnost mnogih riječ iz sanskrta i slavenskih jezika pa dakle i hrvatskoga. A indologa smo imali već i prije, u osamnaestom stoljeću, sedamdesetih 19. st. sanskrtsku gramatiku predaje u Zagrebu Geitler, u dvadesetom postaje indoeuropeistika važnom i za hrvatsku filologiju. Tako, da ne gnjavim podatcima, sve do Katičića i živućega Mislava Ježića, kojega su anarhisti otjerali s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Hrvati škripe zubima, čitaju te horvatske naizgled novine pisane donekle vu domorodnom jeziku, što bi rekao Antun Mihanović, a jezika i države rado bi se odrekli. Zauzeli su i Novinarsko društvo pa svojim perjanicama dodjeljuju nagrade, jedni drugima dežuliraju i čestitaju, ako tko od njih objavi čak knjigu, onda je to tako važan doprinos hrvatskoj književnosti da ne može biti veći.

S tim podsjećanjem prelazim ne samo na teror ljevice u nekim zakutcima rečenoga Sveučilišta, nego na anarhoidne tipove usko povezane s nelagodom što moraju živjeti u hrvatskoj državi, a zauzeli su pozicije poglavito u medijima. Hrvati škripe zubima, čitaju te horvatske naizgled novine pisane donekle vu domorodnom jeziku, što bi rekao Antun Mihanović, a jezika i države rado bi se odrekli. Zauzeli su i Novinarsko društvo pa svojim perjanicama dodjeljuju nagrade, jedni drugima dežuliraju i čestitaju, ako tko od njih objavi čak knjigu, onda je to tako važan doprinos hrvatskoj književnosti da ne može biti veći. Eto u subotnjem broju dnevnih novina (sve su perjanice subotari, radnim danom stupce pune normalni novinari) čitam prve rečenice napisa meni užasno dragoga novinskoga mediokriteta G.G. (podatci poznati ne samo redakciji) koji ovako opisuje skupove, ljeti česte : “… imat ćete prilike naići na svu silu uniformi kako agresivno prodiru u vaše domove. Oficiri, pa nakon njih stižu policajci, pa onda u nekoj od tužbovnih povorki stupaju popovi…” Dalje se govori o “kolonama, marševima, postrojavanjima, špalirima, dvoredima, četveroredima (!), o mlakim barjacima. Zaključak Gege jest da se društvo (hrvatsko?) militarizira. Idiotski zaključak po sebi, a da o domorodnom jeziku kojim se (ne) služi i ne govorimo. Terminologija je to jugoslavenske vojske i novinstva, časnici su opet postali oficirima ( gdje je dr. Šreter), svećenici popovima, jedino su milicajci ipak zamijenjen policajcima. A da se društvo militarizira prijesna je laž i podmetanje, ma baš se posve nešto drugo događa, Hrvatska je posvema demilitarizirana i to nije dobro u ovim vremenima kada se više ne zvecka oružjem nego lete rakete i granate ne baš daleko od nas, a Srbija nošena ruskim rukama rado bi “denacificirala” Hrvatsku u kojoj osim ustaša više nikoga i nema, drže u Beogradu. Da, Hrvatskoj je stanovita militarizacija potrebna, kao i uvijek da bi se branila, a istočna opasnost nije minula niti su labradori u samoj Hrvatskoj prestali lajati, a ruska flota plovi Jadranom. Pripremne su radnje očite, uključujući podizanje tužbe protiv hrvatskih pilota (na teletekstu jedne komercijalne televizije vidim čak zluradi naslov Optuženi generali), što nije samo njima svojstvena laž nego drska i militantna poruka o besmrtnoj regionalnoj jurisdikciji po celom srpskom svetu, valjda, u koji je ubačena i privremena hrvatska država.

Dosta o labradorima, operama i četnicima (dernek u Mirkovcima nije zabilježen ili nisam pratio, iz Mirkovaca su svršetkom srpnja 1991. poletjele prve granate na Vinkovce, podsjećam, bio sam ondje toga dana), dosta i o inštalacijama, ha, poput one kratkovječne da kad se bratska srca slože i olovo plivat može, što se pokazalo devedesetih. Jedino što olovo nije plivalo nego letjelo i ubijalo hrvatske ljude, a kada se stradanja komemoriraju pojavljuje se, eto Gege, zastrašen oficirima, popovima i dogmatskim braniteljima.

Lijevi aktivisti projugoslavenih nagnuća nikada se ne će osvrtati nego tek obazreti, materinski im je materinji, posjet je posjeta, odmoriti se – odmoriti, pišu “laži me”, “pljuni me”, a ne “laži mi” itd. Zgodno je kako za njih postoje nepoznate inače dublete, pa će pisati prevara, a samo ako se zabune i prijevara. Riječ “glazba” izbjegavaju kao vrag tamjan, sve je muzika.

Hrvatski je jezik, nezavisno od navedenoga slučaja, kost u grlu protuhrvatskih aktivista, kost koju glođu i hrskaju, izbjegavaju riječi koje pripadaju samo hrvatskom i ni jednom drugomu, što je besmislen posao. Neko sam vrijeme zapisivao te pokušaje, ali odustadoh. Na nižoj razini od zapisane, lijevi aktivisti projugoslavenih nagnuća nikada se ne će osvrtati nego tek obazreti, materinski im je materinji, posjet je posjeta, odmoriti se – odmoriti, pišu “laži me”, “pljuni me”, a ne “laži mi” itd. Zgodno je kako za njih postoje nepoznate inače dublete, pa će pisati prevara, a samo ako se zabune i prijevara. Riječ “glazba” izbjegavaju kao vrag tamjan, sve je muzika. Nije uvijek povezano s namjerom, nego i neznanjem, ali to je druga priča. Riječ koja me je uvijek intrigirala jest “postumno”. Nikako ju ne mogu svariti, premda hrvatski jezikoslovci tvrde da je točna i dobra ona a ne “posthumno”. Da dolazi iz latinskoga (postumus), a mi smo zamiješali malo zemlje, humusa, pa po svome. I u tomu jest kvaka: osjećaj, ali i logika kažu nam da je posthumno nama, govornicima hrvatskoga jezika, bliža riječ za posmrtno, pa ako je i “kriva”. Već i zato što postumno čitamo i doživljavamo kao post umno, kao karikiranje. Uostalom, riječ posthumno je ušla u hrvatski jezik, odavno, a tek odnedavno postala zazornom. Neka je pogrješna, ali je naša. I Romu nazivamo Rimom, pa što.

Zašto je isti proizvod u susjednim nam zemljama toliko jeftiniji, čak i hrvatski proizvod, velika je tajna i nije samo do naših uglavnom muških maržoretkinja (nije tipfeler ni zatipak). Gule nas u Hrvatskoj, jest, deru gdje stignu. To se zove društvena nadgradnja, kada se na energetsku krizu nadograđuje sve i svašta a preko leđa naroda, što ne sluti na dobro. Tiho brundanje može prerasti u očaj, očaj u građanski neposluh, a neposluh u socijalne nemire.

Dosta o toj temi. Pisati mi je radije o turizmu, jedinoj navodno svijetloj temi (boljoj sezoni od “rekordne 2019.” – ako ju još netko spomene, izvući ću čizme iz garaže, ne da se to više slušati). Isprva radosno osupnuti brojem furešta, jer od njih dobro žive iznajmljivači i proračun (proračun i od doznaka iseljenika i milostinje) već početkom kolovoza vratili su se i stari strahovi od kaotičnoga turizma, razmišljanja kako turizmom upravljati da buka, gužva i smeće ne zaguše adrijanske čari. Otkrili smo i koliko su nekretnina (i zemlje) pokupovali stranci, a ta je brojka već doista zastrašujuća. Hrvati s kontinenta našli su izlaz, dovinuli se: ako već nemaju novca kao Mađari, Slovenci itd. da kao turisti dođu na hrvatsko more, postat će turisti u zemljama spomenutih bezmorskih ili malomorskih, doduše jednodnevni “šoping” turisti, budući da je svugdje jeftinije nego u Hrvatskoj, i to znatno. Zašto je isti proizvod u susjednim nam zemljama toliko jeftiniji, čak i hrvatski proizvod, velika je tajna i nije samo do naših uglavnom muških maržoretkinja (nije tipfeler ni zatipak). Gule nas u Hrvatskoj, jest, deru gdje stignu. To se zove društvena nadgradnja, kada se na energetsku krizu nadograđuje sve i svašta a preko leđa naroda, što ne sluti na dobro. Tiho brundanje može prerasti u očaj, očaj u građanski neposluh, a neposluh u socijalne nemire.

Postajem nemiran, pa ću tu završiti. Još samo nešto: već dugo nisam čuo onaj uzvik Slava Ukrajini. Pa zato kažem: Slava Ukrajini, uoči proslave dana njezine nezavisnosti.

Izvor: hkv.hr