Nije li hrvatsko odbijanje od Srbije zahtijevati ratnu odštetu, samo nastavak procesa započetog pod imenom oprosta i abolicije, koji po svom sadržaju od prvih poslijeratnih dana pa do danas pokazuje da se Hrvatska ratnom pobjedom odlučila ponijeti suprotno svim povijesnim primjerima dobivenih i izgubljenih ratova, a osobito primjerima našega zlog susjeda, “koji jadan nije uspio ostvariti svoje istorijske ciljeve”, pa ga zato treba abolirati, oprostiti mu, olakšati mu, ojačavatiti ga, ugošćivati ga, tješiti ga, gladiti ga i nagraditi ga – velikodušno?
Možda Hrvatska ne zahtijeva srpsku ratnu odštetu zato što su joj srbijanske “pare” kroz dvije Jugoslavije postale toliko mrske, pa kada smo dobili kune, za “pare” ne želimo ni čuti. Opet, da su toliko omražene, ne bi i danas pola Hrvata, kada govori o novcu, upotrebljavalo baš taj izraz – pare.
Nije li u stvarnosti hrvatsko odbijanje zahtijevati ratnu odštetu danas, kada u ruci drži adute srpskog nastojanja pristupu u Europsku zajednicu, dijelom duboko usađene nacionalne filozofije po kojoj ni pobjeda nije potpuna, ako iz nje ne izađeš kao gubitnik?
Nije li hrvatsko odbijanje od Srbije zahtijevati ratnu odštetu samo nastavak procesa započetog pod imenom oprosta i abolicije, koji po svom sadržaju od prvih poslijeratnih dana pa do danas pokazuje da se Hrvatska ratnom pobjedom odlučila ponijeti suprotno svim povijesnim primjerima dobivenih i izgubljenih ratova, a osobito primjerima našega zlog susjeda, “koji jadan nije uspio ostvariti svoje istorijske ciljeve”, pa ga zato treba abolirati, oprostiti mu, olakšati mu, ojačavatiti ga, ugošćivati ga, tješiti ga, gladiti ga i nagraditi ga – velikodušno?
Predstavljena nam je ta nacionalna filozofija krajem rata u formi humanističke maksime “velikodušni u pobjedi”, koja mi se danas, sa svime što smo učinili pod tom parolom, čini više kao izraz osjećaja krivnje što smo pobijedili i spremnost poniziti se, ponašati se i djelovati kao da smo izgubili.
Hrvatska se tako ponijela prema svim svojim zlotvorima, a ne samo prema Srbima. Najbolji primjer su pripadnici “hrvatske” Udbe, četrdesetpetogodišnji dželati koji su za baš te srbijanske pare tamanili sve one u koje je beogradski, tuđom zaslugom ratni pobjednik, upro prstom. Primjerice Boljkovac, Manolić, Perković, Lončar, itd. na čelu cijele plejade Udbinih funkcionara kojima su dodijeljene najviše i najodgovornije državne funkcije, pod razumnom izlikom da bi s njima na suprotnoj strani teško bilo ostvariti hrvatsku samostalnost, da bi se nakon rata pokazalo kako razum ipak nije bio presudan u takvoj odluci, nego su to bili osjećaji, hrvatska filozofija velikodušnosti prema svojim neprijateljima.
Pobjedničko slavlje je trajalo kratko a mazohističko kajanje, taj nesretni ishod Domovinskoga rata traje još i danas.
Plač nad njihovim žrtvama i ignoriranje vlastitih
Sve je to dijelom nacionalne filozofije pobjedničkoga pokajništva, proizašloj iz prve trajne (?) pobjede, s kojom se ovaj pobjedi nenaučen narod prvi puta suočio nakon tolikih stoljeća dobivenih bitaka i izgubljenih ratova.
Filozofiju pobjedničkog pokajanja do perfekcije je doveo SDP (nota bene: SKH-SDP), kada se vratio na vlast: SDP čiji su ideološki i politički oci za vrijeme toga rata srcem, a mnogi i djelom, stajali na strani agresora koji je (“na nesreću”) izgubio rat.
U prilog te “velikodušnosti” Milanović je na proslavi Oluje 2015. izjavio da sada moramo biti “razumni i velikodušni u pobjedi – jer oni koji nisu velikodušni nisu niti pravi pobjednici – žalimo za svakim izgubljenim životom, za svakom žrtvom, svakom ljudskom i obiteljskom tragedijom”, misleći pritom isključivo na njihove žrtve i njihove ljudske i obiteljske tragedije, i zanemarujući naše. To je postao nacionalni standard koji su nakon Tuđmana, provodile sve hrvatske vlasti, a ova današnja revnije negoli i jedna druga.
Što se samog Tuđmana tiče, kako bi se sačuvao obraz barem jednoga od tolikih lidera i vođa od proglašenja hrvatske samostalnosti do danas, barem jednoga kojega mogu imenovati kao protutežu svim ništarjama, Hrvati praktično Božjoj providnosti zahvaljuju na njegovoj preranoj smrti, strepeći od toga što bi od njega ostalo nakon života koji bi potrajao u duboku starost, tako da danas može i Plenković postavljati Tuđmana kao temelj svoje politike, hrvatski branitelji i domoljubi vješati njegove slike na zid a neuračunljivi Bandić mu istodobno dizati spomenik, na kojemu će antife crtati kukaste križeve a ne hrvatski nacionalisti petokrake.
Sve je to dijelom nacionalne filozofije pobjedničkoga pokajništva, proizašloj iz prve trajne (?) pobjede, s kojom se ovaj pobjedi nenaučen narod prvi puta suočio nakon tolikih stoljeća dobivenih bitaka i izgubljenih ratova.
Plenković “velikodušno” Pupovca šalje u Bačku Palanku
Lončar se pod pritiskom javnosti odrekao medalje, ali, poživi li Bandić dulje od Lončara (i Manolića), što nije posve sigurno, Bude će za sigurno medalju hrvatskoga glavnog grada i njegovih žitelja, dobiti posthumno.
Nema većega dokaza te hrvatske “velikodušnosti u pobjedi” od toga, velikodušnosti koja je otišla tako daleko da u pitanje dolazi jesmo li uopće pobijedili.
Predsjednik vlade, samozvani sljednik dr. Franje Tuđmana, na zadovoljstvo onih koji su smijenili Karamarka i njega postavili da postane “izvršni vođa hrvatskoga naroda”, Plenković, u skladu s nacionalnim programom velikodušnosti prema neprijatelju i okrutnosti prema svome narodu, dok sam odlazi u Knin “slaviti” Oluju, u Bačku Palanku šalje pripadnika svoje vladajuće koalicije Milorada Pupovca, kako bi sudjelovao u ritualu kojim predsjednk Srbije Aleksandar Vučić tu istu Oluju uspoređuje s najvećim nacističkim zločinima, s odvođenjem Ana Frank u koncentracioni logor.
Neki će reći da nema dokaza da ga je Plenković tamo poslao jer ne postoji transkript naredbe. Ja tvrdim suprotno, jer to dokazuje njegov odnos prema Pupovcu nakon njegova povratka. Kako se Plenković odnosi prema onima koji se usprotive njegovoj volji svjedoče četiri Mostova ministra, a kako se odnosi prema onima koji je izvršavaju, svjedoči sam Milorad Pupovac.
Najreprezentativniji uzorak dosljednosti, pravne jednakosti, političke zrelosti, nacionalne principijelnosti i iznad svega demokratske svijesti u Hrvata, (rezervni kapetan I. klase JNA sa studija ONO i DSZ na Fakultetu političkh nauka u Zagrebu) Milan Bandić, nakon što je za opstanak na funkciji i vlastite probitke popustio pod ucjenom, zanijekao svojega idola i skinuo Tita s “njegova” pedestogodišnjeg trga, nakon toga podigao spomenik Ivi Loli Ribaru, pa onda podigao spomenik Franji Tuđmanu, odlučuje dodijeliti Budi Lončaru Medalju grada Zagreba, tobože za doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske, a u stvarnosti za doprinos očuvanju Jugoslavije i ratnoj superiornosti srpske vojske pod imenom JNA pri pokušaju okupacije Hrvatske, što je poslije bacanja Hrvata u more s kamenom oko vrata, njegova najveća životna zasluga, koja u sjenu baca sve ostalo, tijekom njegova dugog života ostvareno.
Nema većega dokaza te hrvatske “velikodušnosti u pobjedi” od toga, velikodušnosti koja je otišla tako daleko da u pitanje dolazi jesmo li uopće pobijedili.
Lončar se pod pritiskom javnosti odrekao medalje, ali, poživi li Bandić dulje od Lončara (i Manolića), što nije posve sigurno, Bude će za sigurno medalju hrvatskoga glavnog grada i njegovih žitelja, dobiti posthumno.
Kao i 1945. – Molite u tajnosti, daleko od oltara
Bio sam svjedokom tog vremena u poslijeratnim godinama, gdje udovicama hrvatskih vojnika u Drugom svjetskom ratu nije bilo dopušteno javno oplakivati svoje poginule muževe niti za služiti mise zadušpnice, nego su u tajnosti odlazile duboko u šumu na Hrastovačkoj gori i tamo palile svijeće, klečale, molile i oplakivale svoje muževe, daleko od oltara. Isto to se simbolički ponavlja danas u Austriji, na Bleiburgu…
Najnoviji primjer naše velikodušnosti je, prema izjavi predstavnika Crkve u Hrvata, što hrvatsko diplomatsko predstavništvo u Austriji nije učinilo ništa povodom odluke Koruške katoličke biskupije, da se uskrati dozvola za održavanje mise u Bleiburgu, “jer se crkvu zloupotrebljava za instrumentalizaciju hrvatskih fašističkih svjetonazora”.
U mojemu ranom djetinjstvu bio sam svjedokom okrutnosti nametnute na okrutnost, a ta je da te muče a ne daju ti plakati, da ti ubijaju najmilije a ne daju ti žaliti, da ti ne zabrane vjeru ali ti zabrane misu.
Bio sam svjedokom tog vremena u poslijeratnim godinama, gdje udovicama hrvatskih vojnika u Drugom svjetskom ratu nije bilo dopušteno javno oplakivati svoje poginule muževe niti za služiti mise zadušpnice, nego su u tajnosti odlazile duboko u šumu na Hrastovačkoj gori i tamo palile svijeće, klečale, molile i oplakivale svoje muževe.
Isto to se simbolički ponavlja danas u Austriji, na Bleiburgu, gdje su hrvatske izbjeglice, hrvatski prognanici odlazili oplakivati svoje mrtve pokošene u najstrašnijem poslijeratnom zločinu na tlu Europe.
Bilo je to hrvatsko izbjegličko svetište u izbjeglištvu, gdje su mogli dolaziti samo izbjegli Hrvati i nitko iz domovine i misu služiti samo izbjeglički svećenici. Čekalo se dan hrvatskoga osamostaljenja da se konačno sve to preseli u Zagreb, da Hrvati na hrvatskoj zemlji ispod koje leže kosti pogubljenih, mogu hodočastiti, sudjelovati na misama zadušnicama i oplakivati svoje mrtve. Čekalo se u zalud. Izbjegličko hodočašće je ostavljeno da i dalje bude izbjegličko, s tim da je vrlo teško bilo zabraniti Hrvatima u domovini otići u Austriju i biti “izbjeglice” za jedan dan.
Marko Ljubić: Zabrana mise na Bleiburgu
Ono što se događalo hrvatskim udovicama nakon četrdeset i pete, danas se ponavlja: – Idite u duboko u šumu, palite svoje svijeće i molite u tajnosti, daleko od oltara.
U ovom slučaju se ne radi o žrtvama Domovinskog rata i pobjedničkoj velikodušnosti, nego o žrtvama rata koji smo izgubili, pa ćemo i u ovom slučaju biti velikodušni, univerzalno velikodušni i u skladu s HDZ-ovom proslavljenom parolom, apsolutno vjerodostojni.
Sve u svemu, Hrvatska se danas velikodušno nalazi do grla zadužena, velikodušno gospodarski i na sve moguće načine na samom europskom dnu, velikodušno raseljavana niti malo manjim tempom nego u vrijeme Jugoslavije, tako da je po procjeni hrvatskoga prominentnoga demografa Stjepana Šterca u Hrvatskoj danas ostalo svega 3,6 milijuna Hrvata.
Ali, zaboga, toliko nas se nalazi – više nego provjerljivo! – i izvan granica RH!
Svi krivi za naše nedaće – svi osim nas “jadnih”
Ako Hrvatska radi europskih interesa od Srbije ne potražuje isplatu ratne odštete, neka ju Europa plati umjesto Srbije; neka Europa zadovoljava svoje interese iz vlastitoga a ne iz hrvatskoga džepa. Jer ulaskom ove i ovakove Srbije u EU, Hrvatska ne može dobiti ništa nego zapadno-balkanski “region” s centrom u Beogradu i sa Zagrebom na periferiji, kao i u vrijeme dviju Jugoslavija.
Pitat će neki: zašto sve ovo vješati hrvatskomu narodu oko vrata? Zašto ne onako uobičajeno masonima, iluminatima, trilateralima i drugima koji sve ovo provode a da im mi, Hrvati koji smo bili spremni (a još uvijek jesmo!) umirati za svoju slobodu, ne možemo ništa, pa danas, kada se sve ovo događa pod vlašću HDZ-a (događalo bi se i pod nekom drugom), Hrvati Like, koja je jednako nastradala nakon partizansko-četničkoga srbskoga ustanka 1941. i krajišničkoga ustanka 1991., u tek održanim izborima najveći dio svojih glasova daju HDZ-u.
Nije HDZ ono što proizlazi kao rezultat manipulativne retoričke sposobnosti Andreja Plenkovića i milozvučnoga glasa Mate Bulića, nego skup statističkih podataka iz vremena svoje vladavine, kojima nikakava retorička vratolomija ne može promijeniti značenje.
Pitati će neki: Zašto sve ovo vješati hrvatskomu narodu oko vrata? Nisu li krivci Plenković, Bandić i nadasve, nije li najveći krivac Pupovac?
Pupovac je zapravo postao dežurni krivac na kojega Hrvatska svaljuje najveći dio svoje vlastite krivice.
Međutim, krivac je hrvatska lijenost, kukavičluk i nespremnost stati iza svojih hrabrih riječi svakodnevno rasipanih po svim mogućim sredstvima javnog priopćavanja, kojih, hvala Bogu, danas ima na pretek.
Pupovac je benefaktor naše “velikodušnosti”. Pupovac je oličenje onih koji, kada su, gdje su i dok su pobjeđivali, nisu bili velikodušni, nisu nudili ni aboliciju ni oprost, niti su tražili ratnu odštetu – oni su ju naplaćivali na “licu mesta”, odnoseći sve od vrijednosti iz kuća i tvornica, prije nego što su ih popalili. Nisu bili velikodušni onda, nisu ni danas.
Pupovčeva je jedina institucija u Hrvatskoj koja temeljito radi SVOJ posao, zahvaljujući vlasti koju mi već tolike godine biramo da uz Pupovčevu pomoć kroji našu sudbinu.
I na kraju – Ako Hrvatska radi europskih interesa od Srbije ne potražuje isplatu ratne odštete, neka ju Europa plati umjesto Srbije; neka Europa zadovoljava svoje interese iz vlastitoga a ne iz hrvatskoga džepa. Jer ulaskom ove i ovakove Srbije u EU, Hrvatska ne može dobiti ništa nego zapadno-balkanski “region” s centrom u Beogradu i sa Zagrebom na periferiji, kao i u vrijeme dviju Jugoslavija.
