Parlamentarni izbori 2020. imaju gotovo isto značenje kao i prvi izbori 1990.
Obnašanje vlasti danas predstavlja jedini cilj koji opravdava svako sredstvo.
Jedino Domovinski pokret ima dostatan politički kapital za hvatanje u koštac s dužnom demontažom fosiliziranih vlastodržaca.


Ovi izbori, iako se ne odvijaju u dramatičnim okolnostima karakterističnim za one prve demokratske, imaju gotovo istu važnost. I jedni i drugi zapravo su trebali ili trebaju biti ustavnopravna osnova za raskid s komunističkim i totalitarističkim jednoumljem i uvod u demokraciju obilježenu borbom za svekoliki društveni razvoj i boljitak.

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Izborna groznica koja vlada našom zemljom svoju kulminaciju doživjet će za nepuna dva tjedna. Predsjednički izbori su iza nas iako se isprazne rasprave o tome tko je koga doveo na Pantovčak ne stišavaju. Karikature, koje sebe nazivaju političkim znalcima u javnom prostoru, pa čak i one iz aktualnog političkog miljea vladanja nam sada govore kako je za državnog poglavara izabrana osoba koja nanosi štetu interesima Republike Hrvatske. Kore “neodgovorno” biračko tijelo koje svoje povjerenje nije opetovano ukazalo bezličnoj dami s netom uzdignutim srednjim prstom hrvatskom narodu. Razapinju i izbornog gubitnika koji se je drznuo poručiti svojim glasačima neka glasuju po svojoj savjesti, a da će svoj glasački listić, kao učesnik u izborima, nezadovoljan kvalitetom preostalih kandidata u drugom krugu, učiniti nevažećim. Doduše, po dobrom starom modelu razrađenom kod gospona Josepha Goebbelsa, oca modusa operandi naših glavnostrujnih sredstava javnog dezinformiranja i zaglupljivanja, prema kojem svaka dovoljno dugo ponavljana laž prije ili kasnije prihvaća se za istinu, prvi dio postizborne izjave trećeplasiranog iz prvog izbornog kruga se namjerno prešućuje, dok se drugom dijelu pridružuju konotacije koje sa realnošću nemaju nikakvog dodira. Naime, cca 465.000 ljudi željnih promjena upravo su na prošlim predsjedničkim izborima svoj glas dali onome koji ih nije tretirao kao ovce, već je najavio inzistirati na aktivnostima koje bi trebale redefinirati i poticati njihovo pravo participirati u vlasti na posredan i neposredan način. Svoj izborni odabir ovi birači izvršili su na temelju osobne ocijene stanja u zemlji i prezentiranih programa. Svjesni kako izbori nisu mjesto gdje se isključivo i bespogovorno slušaju naputci velikih vođa te se nekritički i po inerciji zaokružuju sljedbe i  izdanci zaostali iza Franje Tuđmana i Ivice Račana, već mjesto gdje se valoriziraju politička djela i učinci kandidata s imenom i prezimenom. Svi kolumnistički i ini osvrti na ponašanje ovih birača, iako se ne mogu zbog tajnosti izbora empirijski provjeriti, u biti predstavljaju samo vrijeđanje zdravog razuma tih ljudi i pljusku svima onima koji misle svojom glavom. Proglašavajući ovo biračko tijelo ovcama koje su isključivo sposobne pratiti naredbe svoga vođe, samozvani bardovi političke misli s jedne strane žele oprati vlastitu intelektualno kastriranu i korumpiranu savjest, dok sa druge strane po nalogu svojih gospodara u glavu svih onih sa aktivnim biračkim pravom usađuju privid o nekakvoj dužnosti poštivanja nametnutog stanja stvari bez ikakvog kritičkog promišljanja ili ne daj Bože iskazivanja želje za promjenama. Njihova je misija ionako jednoumlje pretvoriti u bezumlje radi uništenja projekta zvanog nezavisna i slobodna Republika Hrvatska, što je nažalost jedina djelatnost koja im ide od ruke.

Paradoksalno, predsjednički su pak izbori na političkoj sceni reanimirali bivšeg predsjednika vlade čija je trenutna uloga u okrupnjavanju nacionalno osviještenih snaga u biti nezamjenjiva. Realno gledano, u svom dosadašnjem mandatu, osim truda koji se manifestira u evidentnom povećanju konfekcijskog broja, sadašnji državni poglavar očekivano nije radio ništa. O tome najbolje govori uvid u njegove službene mrežne stranice sa u biti nepostojećom rubriku pod nazivom “aktivnosti”. Osim očekivanog susreta sa nelustriranim djelom slovenske političke scene i ponešto protokolarnih pojavljivanja, njegov učinak u obavljanju funkcije državnog poglavara objektivno je ravan nuli, pa je tomu i proporcionalna navodna šteta koju je prouzročio. Ali je zato njegov simbolički slonovski marš kroz staklameriju zvanu Lijepa naša blagodat koju treba iskreno pozdraviti. Hrvati, kao narod i kao nacija nisu skloni reagirati na virtualne ugroze. Opasnost za njihovu egzistenciju, a koja ih onda motivira za obrambenu mobilizaciju, mora biti stvarna i neposredna. U ovom trenutku, jedino je trenutni državni poglavar, odnosno njegov lik i djelo, jasan orijentir kako bi nam mogla izgledati budućnost ako se crvena klatež dokopa osnovnih poluga vlasti. Stoga ga se barem u ovo predizborno vrijeme treba poticati na što češće pojavljivanje u javnosti.

Tijekom Domovinskog rata, dok je hrvatska mladost ginula, HDZ, kao pokret, proveo je pretvorbu i privatizaciju u kojoj su crveni baruni postali plavima. A nastavak trenda osiguravanja materijalne egzistencije anacionalnih aparatčika kulminirao je u doba Ive Sanadera, kad se politički vrh ovog pokreta pretvorio u stranku torbara, reketara i uličnih razbojnika, koje nažalost naše pravosuđe pod sumnjivim okolnostima još nije uspjelo procesuirati.

No, vratimo se predstojećim parlamentarnim izborima. Ovi izbori, iako se ne odvijaju u dramatičnim okolnostima karakterističnim za one prve demokratske, imaju gotovo istu važnost. I jedni i drugi zapravo su trebali ili trebaju biti ustavnopravna osnova za raskid s komunističkim i totalitarističkim jednoumljem i uvod u demokraciju obilježenu borbom za svekoliki društveni razvoj i boljitak. Ovdje smatram potrebnim opetovano podsjetiti kako niti jedni izbori koji su provedeni na teritoriju današnje Republike Hrvatske nisu bili lišeni posvemašnjeg zakonskog izbornog inženjeringa. Stvarajući izborno zakonodavstvo za izbore koji su rezultirali događajem kojeg danas slavimo kao Dan državnosti, tadašnji komunisti su skrojili izborna pravila koja su im, s obzirom na brojnost članstva i njihovih obitelji, trebala osigurati komotnu pobjedu. Međutim, zaboravili su na činjenicu da u svojim redovima imaju velik broj egzistencijalnih komformista koje nije zanimala ideologija, već su posjedovanje partijske knjižice smatrali lakšim putem do stana ili radnog mjesta za sebe i svoje potomke. Izbornoj pobjedi HDZ-a upravo je pridonio taj dio KPH, pravovremeno ocijenivši kako će u budućnosti uhljebništvo lakše ostvariti kroz političke opcije sa hrvatskim predznakom, prihvaćajući realitet nemogućnosti opstanka SFRJ kao višenacionalne državne zajednice zasnovane na pravilu jedan čovjek jedan glas. Izborni poraz su tadašnji komunisti morali mirno prihvatiti jer je strah od braće sa istoka bio veći nego onaj od onoga kojeg je personificirao HDZ. Izborni pobjednički pokret, HDZ, je pak pod nikad shvaćenom parolom nacionalne pomirbe ubrzo postao sestrinska stranka neokomunista, u kojoj se svaka hrvatska komponenta kao “ekstremno nacionalna” trebala ukinuti ili barem marginalizirati. Ovaj trend najbolje ilustrira više puta ponavljana izjava ratnog ministra zdravstva prema kojoj je on bio jedina osoba u vrhu HDZ koja nije bila član SKH. Tijekom Domovinskog rata, dok je hrvatska mladost ginula, HDZ, kao pokret, proveo je pretvorbu i privatizaciju u kojoj su crveni baruni postali plavima. A nastavak trenda osiguravanja materijalne egzistencije anacionalnih aparatčika kulminirao je u doba Ive Sanadera, kad se politički vrh ovog pokreta pretvorio u stranku torbara, reketara i uličnih razbojnika, koje nažalost naše pravosuđe pod sumnjivim okolnostima još nije uspjelo procesuirati. Tako uspostavljen sustav, lišen svake društvene učinkovitosti, mogao se održavati isključivo na iracionalnim temeljima latentnog straha od dolaska na vlast onih “navodno drugih”, koji će razvlastiti naše i uposliti svoje. “Mi ili oni” zapravo je slogan koji održava u istom toru birače svake od ovih dviju političkih opcija i čini okosnicu partijskog duopola lica i naličja jedinstvenog komunističkog naslijeđa.

Obnašanje vlasti predstavlja jedini cilj koji opravdava svako sredstvo. A stabilnost vlasti, ma što god to značilo, predstavlja vrednotu za koju treba žrtvovati sve, pa i moralni integritet ili obraz. Ujedno, kod zaposjedanja vlasti obje partije, doslovce kao borgovi iz zvjezdanih staza, trude se u svoj novi savez mentalnih komunista usisati sve druge političke opcije.

I danas na političkoj sceni imamo isti istrošeni model kvasi-demokracije aristotelovskog tipa u kojem se ciklički izmjenjuju na vlasti dvije garniture političkih elita koje u svojoj biti nisu ni političke, a još manje su elite. Bez obzira koja je politička opcija na vlasti, RH vode idejno dezorijentirani mediokriteti za koje su nacionalni interesi apsolutna nepoznanica. Kadrovska istrošenost i siromašnost ljudskog potencijala osnovna je karakteristika ovih hijerarhijski ustrojenih struktura u kojima se veliki vođe okružuju skoro-subjektima koji ih niti na koji način ne mogu ugroziti. Pri tome, vodeći politiku prema svojim osobnim vizijama neovisno o postojanju instituta i institucija koje su za to po ustavu nadležne. Obnašanje vlasti predstavlja jedini cilj koji opravdava svako sredstvo. A stabilnost vlasti, ma što god to značilo, predstavlja vrednotu za koju treba žrtvovati sve, pa i moralni integritet ili obraz. Ujedno, kod zaposjedanja vlasti obje partije, doslovce kao borgovi iz zvjezdanih staza, trude se u svoj novi savez mentalnih komunista usisati sve druge političke opcije. Tko se još danas sjeća ili uzima za ozbiljno narodnjake ruže hrvatske, socijalne liberale ma što god to značilo, pravaše, kršćanske demokrate ili unioniste, HSS-ovce, laburiste, orašare, te sve ine koji su do zaključno sa živozidašima kao repatice proletjele našim političkim nebom i pogubile se u saborskim hodnicima odlutavši u velike stranačke klubove. U RH na političkoj sceni, pod sadašnjim uvjetima ne može opstati nitko relevantan koji može ugroziti uspostavljeni duopolni sustav. Oni koji imaju svoju cijenu prolaze u pravilu bolje od onih koji se ne daju kupiti. Potonjima slijedi društvena i politička eutanazija.

U svrhu destrukcije ozbiljnih i stvarnih političkih oponenata, vladajući su uključili sve pismeno i polupismeno što je bilo na tržištu spremno na spletkarenje i intrige neovisno o istinitosti objeda koje smo kao mentalnu hranu sa dalekovidnica i one sadržane u tiskovinama u posljednje vrijeme intenzivno prisiljavani konzumirati.

Jedina razlika između lica i naličja istog mentalnog komunističkog sklopa je što onaj okupljen oko SDP se ni ne trudi prikriti svoj ortodoksno komunistički, anacionalni, “regijonu” sklon karakter. S druge strane, kod trenutne pozicije razvidna je bitna razlika između deklarativne verbale i stvarnog materijalnog sadržaja njihove vladavine. Sada “stožerna, demokršćanska, državotvorna” i još mnogo toga drugoga, a zapravo politička opcija bez stvarnog sadržaja, opetovano traži povjerenje za obavljanje istih radnji koje nisu htjeli poduzeti u proteklih trideset godina, nudeći nam kao krajnji domet u sadašnjosti nekakvu “sigurnost”. Koga ili čega, ne zna se. Od koga ili od čega, zna se još manje. Također, zbog razloga sadržajne bezvrijednosti političkih ciljeva i izborne promidžbe te prikrivanja vlastite anacionalnosti, pod krinkom inkluzivnosti, vladajući su ponovno u politički ring kao manekene uputili amnestirane stranačke pobunjenike navodno nacionalne orijentacije, kako bi prikrili nedostatak kadrova istovjetnih karakteristika u ostatku članstva. Što je i logično, jer imovinska Hrvatska nikada nije bila idejno obojana, niti je idejno bila povezana s domovinskom Hrvatskom. A u svrhu destrukcije ozbiljnih i stvarnih političkih oponenata, vladajući su uključili sve pismeno i polupismeno što je bilo na tržištu spremno na spletkarenje i intrige neovisno o istinitosti objeda koje smo kao mentalnu hranu sa dalekovidnica i one sadržane u tiskovinama u posljednje vrijeme intenzivno prisiljavani konzumirati.

Uzgred rečeno, da nisu tragične, bile bi smiješne izjave perjanica naznačenih sljedbi koje nam kao borce za državu vladavine prava nude za razbojništvo procesuirane nositelje pajsera ili neke koji provjereno ne znaju procijeniti vrijednosti WC-kefe, a trebali bi voditi borbu protiv onih koji su nezakonito stekli pozamašnu imovinu. Neki nisu prezali ni od otvorenog zalaganja za ukidanje osnovnih političkih prava dijela državljana RH cijeneći pri tome kako oni sa prebivalištem izvan RH ne bi smjeli utjecati na politički život u zemlji. Danas njima, a sutra će se možda to pravo oduzeti svima onima koji žive izvan primjerice Istre ili Zagorja, ili nekim trećima. Pa demokracija nije valjda za svakoga. S druge strane, jedino kao satiru treba prihvatiti izjave pokajnika koji tvrde kako su upravo oni jedina brana povratka na vlast sestrinske stranke neprikrivenih komunista, kao da to ovisi o njihovoj volji. Jedino nisu objasnili kojim bi ih to sredstvima zaustavili ukoliko narod tako odluči. Jer jedina brana povratka na vlast komunista jesu birači. Svi drugi mogu samo poštivati njihovu volju. A o volji birača ovisit će jesu li konačno odlučili kazniti sve one koji ih vuku za nos posljednjih trideset godina, ili su voljni pružiti im još jednu šansu, iako pokvarenu vlast treba mijenjati, a ne popravljati.

Za razliku od izbora za državnog poglavara, parlamentarni izbori nisu primarno personalno određeni. Sudionike na parlamentarnim izborima ne određuje njihovo ime i prezime, već platforma interesno povezanih pojedinaca koji kroz političku borbu žele promovirati ostvarivanje za njih poželjnih društvenih vrijednosti. Personalni kapacitet političkih opcija može biti jamstvo dostatnog intelektualnog potencijala za pretvaranje deklariranih ciljeva u životnu zbilju te postojanja ljudskog supstrata dostojnog biračkog povjerenja. Međutim, djelovanje političkih opcija obilježava ostvarivanje zajednički prihvaćenih ciljeva, a ne lik i djelo nekog od članova. U suprotnom bi dosadašnje parlamentarne stranke, kada bi se zbrajali svi nestašluci učinjeni od strane njihovog članstva, trebale samoraspustiti. Izborne kampanje u RH pak pokazuju da se fokus birača sa bitnih stvari želi disperzirati na marginalne pojave i ulične tračeve. Spuštanje izborne promidžbe u parlamentarnim izborima na osobnu razinu dokaz je prikrivanja vlastite nesposobnosti atrakcije biračke naklonosti na temelju posjedovanja znanja i moći za rješavanje gorućih društvenih problema. Zato sada navodni stručnjaci opće prakse, suvereno laprdajući o temama o kojima očito nemaju potrebnih znanja, nude svoje viđenje hrvatske budućnosti kao jedino relevantno, skrivajući se iza nekakve samoproglašene pozicije neovisnog komentatora, intelektualca ili čega sve ne. Pri tome nesuvislost njihovih zaključaka jest proporcionalna jedino samopercepciji o ekskluzivitetu vlastite mudrosti. Koja je doduše na prodaju svakom imovinski likvidnom gospodaru bez vidljive grižnje savjesti. Sve se to poduzima isključivo u cilju destrukcije političkog tržišta kako bi se sadašnja žabokrečina pokazala kao prihvatljiv model za daljnje socijalno životarenje ili preživljavanje.

Empirijski je provjerljivo kako netom raspuštena pozicija i opozicija u svojim navodnim programima recikliraju parolašku tehniku. Uglavnom nam se kao zalog za budućnost nude obećanja da ćemo pro futuro sudjelovati u raspodjeli društvenog bogatstva u povećanom apsolutnom iznosu, u rasponu od 8 do 150 kuna. U zemlji u kojoj je cijena kile mozga, prevedena na danas relevantna vrijednosna mjerila, oko jednog eura, i to je puno. Iako to povećanje ne ovisi o aktualnim politikama, već od izdašnosti naše zakonom utvrđenoj obvezi kontribucije za podmirenje javnih troškova. Strukturalno, osim ispraznih deklaracija o tome kako nam je dobro a da toga ni sami nismo svjesni te kako će nam biti još bolje, programi spomenutih opcija ne sadrže ni u naznakama svijest o potrebi korjenitih društvenih promjena. Bit tih programa je osiguranje statusa quo uz davanje mita biračima koje se očito i ne cijeni previše s obzirom na njegovu visinu.

obzirom na trendove raspoloženja biračkog tijela, jedino Domovinski pokret ima dostatan politički kapital za hvatanje u koštac s dužnom demontažom fosiliziranih vlastodržaca.
On jedini može biti, kao što je nekada znao reći i prvi predsjednik RH, dostatno oruđe za ostvarivanje zadanih ciljeva. Danas naši nacionalni ciljevi više nisu ograničeni na opstojnost RH i njezin međunarodni položaj, već prvenstveno predstavljaju dužnost uspostave društvenih odnosa koji će Lijepu našu činiti poželjnim mjestom za život.

Da bi RH mogla prosperirati ona mora postati carstvo slobode. A integralna sloboda podrazumijeva slobodu države, slobodu društva i slobodu pojedinca. Država nam nije slobodna, jer nam mikro i makro okružje diktira uvjete življenja koji se ne poklapaju sa našim nacionalnim interesima. Društvo nije slobodno, jer nam brojnije socijalne skupine bivaju terorizirane od manjinskih grupa na temelju ustanovljenih prava bez odgovarajućih obveza. Pojedinci nisu slobodni, jer im se nasilno nameće obveza prihvaćanja jednoumlja, dok se svako pokazivanje volje za samoodređenjem ultimativno zatire. I to je sve još začinjeno korupcijom, klijentelizmom, nepotizmom, zatiranjem ustavne i pravne države, osobnom nejednakošću i društvenom marginalizacijom slobodoumnih. Da bi Lijepa naša mogla funkcionirati mora se promijeniti izborno zakonodavstvo i poštivati ustavna odredba o jednakosti svih pred zakonom. Prema njezinim resursima, oni kojima su povjerene društvene funkcije moraju se odnositi s posebnom odgovornošću. Lijepa naša ne može opstati bez poštivanja hrvatske kulture, jezika i pisma. Jednom zauvijek se treba demontirati jasenovački mit, a odnosi sa bivšim agresorima urediti na način kojeg diktira nužnost življenja jednih pokraj drugih. Dok se mogućnost napretka u međusobnim odnosima treba provoditi isključivo kroz prizmu uzajamnosti. Obrazovni sustav treba biti jednak za sve, dok temelj pripadnosti hrvatskoj naciji treba biti lojalnost. Javni prostor treba konačno biti mjesto prezentacije istine ma kako ona god bila bolna ili neugodna, a ne poligon za etiketiranje, difamaciju i odstrjel političkih protivnika. Ujedno, svakoj odluci vezanoj uz svjetonazorska pitanja treba prethoditi temeljita javna rasprava, jer tek nakon nje društvo dobiva legitimaciju svoje zaključke pretvoriti u zakonske okvire koji od svojih adresata zahtijevaju ponašanje određenog sadržaja. Za pitanja od krucijalnog nacionalnog značenja u postupak odlučivanja treba uključiti i sve državljane na temelju instituta neposredne participacije u vlasti.

Političke opcije koje se još nisu profilirale kao stranke može u ropotarnicu povijesti pospremiti samo pokret iste ili jače političke moći. Neovisno o tome crpe li sadašnje duopolne parlamentarne snage svoju političku baštinu posredno ili neposredno iz bivšeg komunističkog mentalnog sklopa. U ovom trenutku, na političkom tržištu, na suverenističkom spektru, pojavilo se nekoliko opcija koje bi mogle biti dorasle ovakvoj povijesnoj ulozi. Međutim, s obzirom na trendove raspoloženja biračkog tijela, jedino Domovinski pokret ima dostatan politički kapital za hvatanje u koštac s dužnom demontažom fosiliziranih vlastodržaca. Naravno, svaki pokret se nakon izvršenja svog cilja mora politički profilirati, pri čemu će vjerojatno u budućnosti i u Domovinskom pokretu doći do promjene personalne strukture ovisno o definiranju političkih ciljeva buduće političke stranke. Stoga sadašnji personalni sastav, ma kako god se on nekome u određenom dijelu činio suspektnim, ne treba pretpostavljati misiji koju ovaj pokret treba obaviti. On jedini može biti, kao što je nekada znao reći i prvi predsjednik RH, dostatno oruđe za ostvarivanje zadanih ciljeva. Danas naši nacionalni ciljevi više nisu ograničeni na opstojnost RH i njezin međunarodni položaj, već prvenstveno predstavljaju dužnost uspostave društvenih odnosa koji će Lijepu našu činiti poželjnim mjestom za život. No to ne znači da se njihovo ostvarivanje može postići jednostavno i bez velikog truda i muke. Trenutni politički prioriteti očito zahtijevaju angažman i konsenzus širih nacionalnih snaga bez obzira na njihove partikularne političke preference. Ostvarivanje užih političkih ciljeva u budućnosti, dovest će i do potrebnih organizacijskih promjena i unutar Domovinskog pokreta. No, za sada je zbog opsega posla potrebno okupiti sve snage koje se slažu oko ostvarivanja temeljnih i primarnih, pa samim time općih nacionalnih i političkih ciljeva.

Republika Hrvatska više ne može biti pokusni kunić. Vremena za pokušaj popravljanja nepopravljivog više nemamo. Promjene se moraju dogoditi sada, jer za četverogodišnji poček nema razloga niti ga možemo naći u racionalnoj sferi. Već promjena personalne strukture vlasti, sama po sebi, smanjit će opseg okoštalog koruptivno-klijentelističkog modela koji obilježava naš društveni život u ovom mileniju. Otpravimo sadašnje političke pokrete u mirovinu, i preuzmimo svoju sudbinu konačno u svoje ruke. Ukoliko to ne učinimo danas, sudit će nam generacije koje dolaze i koje će od nas u nasljeđe dobiti sadržaj nedostojan svih žrtava koje su u uspostavu nezavisne hrvatske države utkale svoje živote, svoje zdravlje i svoju mladost. Na takav odnos prema Hrvatskoj nitko nema prava. Participacija na ovim parlamentarnim izborima nije više samo u domeni naših prava. Ona je prije svega moralna obveza koju imamo prema sebi i prema svima onima koji će naša postignuća i promašaje baštiniti.

Komentari