U NATO savezu Hrvatska ima najviše izgleda da u doglednoj budućnosti bude ponovo napadnuta, a njeni saveznici najviše izgleda da će oni nekoga napasti.


Pored hrvatskog političkog kukavičluka, sporazumaštva i sluganstva, koje nas prati otkad znademo za sebe pa do današnjih dana, hrvatska je povijest puna ratnog herojstva, dobivenih bitaka i izgubljenih ratova, svojih i tuđih, obrambenih i agresivnih, gdje su često značajniji faktori bili ponos, tvrdoglava ustrajnost i inat nego razum. Koštalo nas je to puno više života nego što je trebalo, ali nam je isto tako koristilo, pa je i u Domovinskom ratu taj faktor kojega nisu očekivali, iznenadio Srbe, jer su poznavajući odnos snaga bili sigurni u brzi pad Vukovara i brzi prodor do Zagreba. Iznenadio je taj fator i one u Hrvatskoj koji ju nisu željeli i iznenaditi će još i one koji danas vode sporazumašku i slugansku politiku, vjerujući da će Hrvatska šaptom pasti u perifernu europsku provinciju, u vukojebinu nazvanu Zapadni Balkan.

Autor: Dinko Dedić

U Afganistanu je od terorističkog napada poginuo hrvatski vojnik Josip Briški. Žalostan događaj prema kojemu se hrvatske vlasti ponašaju kao da je bio neočekivan, kao da je to nešto što se nije smjelo dogoditi, kao da je nešto nepredviđeno otišlo u krivo i samo što nisu rekli – Da smo znali što će se dogoditi, nikada naše vojnike tamo ne bi poslali.

Ja shvaćam da Domovinski rat, pod okolnostima pod kojima se dogodio, nije imao profesionalnog kadra na raspolaganju i da je postojalo pitanje profesionalizma čak i jugoslavenskih generala koji su prešli na hrvatsku stranu, a kamo li ne desetnika koji su tokom rata promovirani u generale.

Pod prilikama koje su Hrvatsku zatekle proglašenjem samostalnosti, nije bilo ni naoružanja kojim bi se branili, pa tako ni pitanje profesionalnosti u redovima hrvatskih vojnih postrojbi nije bilo najkritičnije.

Ratnu pobjedu je odnijela veća i jača hrvatska volja uspostaviti i očuvati samostalnost pod svaku cjenu, nego što je to bila srpska volja ginuti za ostvarenje velike Srbije, unatoč sve retorike, od Šešelja pa na niže.

Međutim, decenije su prošle od rata i makar se može dogoditi da se Ministar obrane zaleti i objavi zemljivid puta kojim su hrvatski vojni instruktori putovali do svoga odredišta i kojim su vjerojatno i dalje namjeravali putovati, a nadam se da će NATO sada izabrati neki drugi put, ali je teško povjerovati da pri planiranju rasporeda hrvatskih snaga u mirovne misije u nemirne zemlje, nitko nije uračunao mogućnost pa i vjerojatnost da će ne jedan, nego jedan broj hrvatskih vojnik tamo poginuti.

Nismo više u vremenu Prvog svjetskog rata kada su britanski generali planirali bitke i procjene da će u jednoj bitci izgubiti deset ili dvadeset tisuća vojnika smatrali razumnim i prihvatljivim.

U bitci za Somme koja je počela 01.07. a završila 18.07.2016. Englezi su imali 57,470 žrtava za 6 milja osvojenog prostora, odnosno 10 tisuća ljudi za svaku milju i nakon bitke nisu ni okom trepnuli.

Ruske kalkulacije u Drugom svjetskom ratu preferirale se 50 ruskih života kao ekvivalent vrijednosti za gubitak jednog tenka.

Ipak, ta su vremena prošla i vrijednost ljudskog života, barem u ovoj našoj zapadnoj civilizaciji (ako izuzmemo Balkan) je nešto porasla.

Nije lijepo u vrijeme velikih sentimenata, poput smrti jednog hrvatskog vojnika, nabrajati statistike i gole činjenice, ali nije lijepo ni da se planeri rasporeda hrvatskih mirovnih snaga po svijetu sakrivaju iza tih sentimenata, jer sam siguran da su njhova predviđanja, uzimajući u obzir gubitke drugih naroda uključenih u treniranje afganistanskih trupa, bila daleko veća.

Kada je u lipnju 2011. u jedan dan poginulo 30 američkih vojnika u Afganistanu, pitao sam jednog prijatelja Amerikanca iz St. Louisa kako se osjeća suočen s tim brojkama, a on mi je odgovorio da ga to uopće ne dira, jer u njegovom gradu za jednu noć u raznim kriminalnim akcijama i obračunima pogine i do 100 ljudi.

Nije lijepo u vrijeme velikih sentimenata, poput smrti jednog hrvatskog vojnika, nabrajati statistike i gole činjenice, ali nije lijepo ni da se planeri rasporeda hrvatskih mirovnih snaga po svijetu sakrivaju iza tih sentimenata, jer sam siguran da su njhova predviđanja, uzimajući u obzir gubitke drugih naroda uključenih u treniranje afganistanskih trupa, bila daleko veća. Australski gubici u Afganistanu, navećim djelom u ulozi trenera afganistanske vojske, iznose 41 poginulog i 261 ranjenog. Neke od ovih gubitaka nanijeli su sami vojnici koje su trenirali, jer se među njima nalazio i broj infiltriranih đihadista. U Afganistanu su uz 2,313 Amerikanaca poginulia 456 Britanaca, 157 Kanađana, 57 Nijemaca, 44 Poljaka, 43 Danca, 26 Rumunja itd.

Nakon žalosti, sućuti i pijetata, ostaju gole statistike i glavni faktor koji je pridonio gubitku ovog hrvatskog života je onaj koji je odlučio poslati hrvatske trupe u tuđe ratove, a taj faktor sastavljen od planera, estimatora, statističara i drugih je na osnovu podataka s kojima su raspolagali, nakon smrti prvog Hrvata u Afganistanu, morao je hladne glave zaključiti – Dobro smo prošli.

Lako je nekim “političarima” poput Pernara donositi odluke od lakta, poput one o izlasku iz NATO saveza. Savezi se sklapaju tako da bi se saveznici obavezali ginuti za tvoju sigurnost kada bude ugrožena, a za cijenu da i ti gineš za njihovu. Kako stvar stoji, u NATO savezu Hrvatska ima najviše izgleda da u doglednoj budućnosti bude ponovo napadnuta, a njeni saveznici najviše izgleda da će oni nekoga napasti.

Hrvatska je zemlja sa velikom poviješću sudjelovanja u tuđim ratovima koje nije mogla izbjeći. Za usporedbu donosim australske statistike samo zato jer ih poznajem bolje nego druge. Za razliku od Hrvatske, Australija na primjer nije imala niti jednog svoga rata i radi geografske pozicije, nije trebala sudjelovati niti u jednom. Pa ipak je slala svoju vojsku u sve veće ratove od proglašenja svoje nezavinsosti do danas. U vrijeme Prvog svjetskog rata Australija je imala malo više stanovnika od Hrvatske, nepunih 5 milijuna, a u taj rat je poslala pola milijuna vojnika, petinu svoga ukupnog stanovništva i platila cijenu od 60 tisuća mrtvih i 156 tisuća ranjenih, bojnim otrovima onesposobljenih i zarobljenih.

Ante Vukić, nosilac njemačkog odličja željeznog križa, svjedoči o hrvatskim jedinicama na Staljingradu, koje su nastavile ratovati protiv Rusa, nakon što je feldmaršal Paulus potpisao predaju, a gdje su svi ti Hrvati izginuli a Ante Vukić je znao u trenucima bijesa, u Dortmundu gdje je živo, kada bi se našao pred većom skupinom Nijemaca, prozivati ih glasno izdajicama i kukavicama.

Hrvati su ginuli u tuđim ratovima otkada postoje. Određivala je to geoplotička pozicija Hrvatske i hrvatske kosti su ostale ležati po bojištima diljem Europe, u 30-godišnjem ratu, ratujući u sastavu turskih snaga i protiv njih, ne uvijek u vlastitom interesu, na Soči, na Galiciji, na solunskom frontu, pred Staljingradom. Ante Vukić, nosilac njemačkog odličja željeznog križa, svjedoči o hrvatskim jedinicama na Staljingradu, koje su nastavile ratovati protiv Rusa, nakon što je feldmaršal Paulus potpisao predaju, a gdje su svi ti Hrvati izginuli a Ante Vukić je znao u trenucima bijesa, u Dortmundu gdje je živo, kada bi se našao pred većom skupinom Nijemaca, prozivati ih glasno izdajicama i kukavicama.

Pored hrvatskog političkog kukavičluka, sporazumaštva i sluganstva, koje nas prati otkad znademo za sebe pa do današnjih dana, hrvatska je povijest puna ratnog herojstva, dobivenih bitaka i izgubljenih ratova, svojih i tuđih, obrambenih i agresivnih, gdje su često značajniji faktori bili ponos, tvrdoglava ustrajnost i inat nego razum. Koštalo nas je to puno više života nego što je trebalo, ali nam je isto tako koristilo, pa je i u Domovinskom ratu taj faktor kojega nisu očekivali, iznenadio Srbe, jer su poznavajući odnos snaga bili sigurni u brzi pad Vukovara i brzi prodor do Zagreba. Iznenadio je taj fator i one u Hrvatskoj koji ju nisu željeli i iznenaditi će još i one koji danas vode sporazumašku i slugansku politiku, vjerujući da će Hrvatska šaptom pasti u perifernu europsku provinciju, u vukojebinu nazvanu Zapadni Balkan.

Foto: Diorama bitke za Staljingrad

Komentari