Da je netko u Hrvatskoj, ovakvu karakterizaciju Vučića kakvu mu je očitao Pantić u Srbiji, pripremio za Vučićev dolazak u Zagreb, za sigurno bi bio stavljen u kućni pritvor za trajanja Vučićeve posjete, da ne kvari hrvatsko žrtvoslovno nastojanje ostvariti zbližavanje u regionu Zapadnoga Balkana, pod parolom naglašenom na sastanku šefova EU diplomacije u Sofiji “Zajedno smo jači!”

O nastupu srpskog sportskog komentatora Milojka Pantića u emisiji Sportska Galaksija, danas poznatom kao “Trijumf Vučićevog Šešeljizma” i “Gotovi smo” u srpskim medijima se govorilo ili s apsolutnim gađenjem ili s totalnim odobravanjem. Tako je to u svim državama bez ravnoteže, da ne kažem neuravnoteženima, u sukobu s prošlošću, s budućnošću i sa zdravom pameti, u državama gdje je razum ustupio mjesto emocijama i to njihovoj ekstremnoj varijanti poznatoj kao strast.

Ali to su kao i Pantićev nastup, srpski komentari sa srpskog stanovišta, kolokvijalno srpska posla, iz države koja bi Hrvatskoj trebala biti, makar i susjedna, ipak samo strana država, sa punim značenjem te stranosti a nipošto država s kojom nas veže zajednička sudbina, kao neka umbilična vrpca koju se nije uspjelo presječi ni nakon vrlo krvavog ratnog carskog reza iz kojeg je na svijet došlo hrvatsko novorođenče a majka preminula.

Nama Pantićev pokušaj suočiti Srbiju sa stvarnošću mora poslužiti tek kao primjer za usporedbu, kako Hrvatska percipira Vučića i njegovu garnituru, kako vlast u Zagrebu gleda na vlast u Beogradu, kako hrvatska vlast koja po svojim političkim pozicijama nikada nije bila dalje od onog ozračja u kojemu je Hrvatska oslobođena, vidi Vučića i današnju srpsku vlast, koja nikada do sada nije bila bliže ozračju u kojemu je Hrvatska napadnuta.

U srpskoj “demokraciji” koja vrijedi upravo onoliko koliko vrijedi demokraciji u Rusiji, Vučić je očito kopirao Putinovu praksu aletrnativnog smjenjivanja funkcija između predsjednika vlade i predsjednika države, gdje Ana Brnabić igra ulogu lojalnog Medvjedeva.

Dok se u Hrvatskoj govori o velikoj koaliciji tzv. socijaldemokrata i tzv. kršćanskih demokrata, u Srbiji solidno vlada velika koalicija socijalista i fašista, nekadašnjih predstavnika JNA i predstavnika paravojnih četnika, vlast onih koji su se ranije okupljali pod crvenom zvijezdom i onih koji su se okupljali pod četničkom kokardom. Jedina razlika je u tome, da su pod kraj Drugog svjetskog rata oni ispod crvene zvijezde apsorbirali kokardu, a u novoj epizodi srpske agresivne ekspanzionističke politike, kokarada je apsorbirala zvijezdu i to temeljito.

Nema boljeg indikatora srpske političke stvarnosti od činjenice da umjesto Ministra vanjskih poslova, izjave u odnosima s drugim državama a poglavito s Hrvatskom, daje ministar vojske Aleksandar Vulin i to načinom kojim bi ga daleko lakše bilo nazvati ministrom napada nego ministrom obrane. Možemo kao indikatore nabrojati mnoge druge podatke, kao napr. da socijalisti polažu vijence na spomenike Draži Mihajloviću, da general srpske vojske svojoj vojsci u prisustvu razdraganog ministra obrane osobno pjeva četničku pjesmu, baš kao što “socijalist” Miloševićeva porijekla Dačić, Erdoganu pjeva turske pjesme. Muzikalna Srbija u isto vrijeme pjeva Rusima, Amerikancima, Turcima, Nijemcima i Hrvatima, svima lirske pjesme a jedino Hrvatskoj četničke koračnice. 

Nema boljeg indikatora srpske političke stvarnosti od činjenice da umjesto Ministra vanjskih poslova, izjave u odnosima s drugim državama a poglavito s Hrvatskom, daje ministar vojske Aleksandar Vulin i to načinom kojim bi ga daleko lakše bilo nazvati ministrom napada nego ministrom obrane.

Možemo kao indikatore nabrojati mnoge druge podatke, kao napr. da socijalisti polažu vijence na spomenike Draži Mihajloviću, da general srpske vojske svojoj vojsci u prisustvu razdraganog ministra obrane osobno pjeva četničku pjesmu, baš kao što “socijalist” Miloševićeva porijekla Dačić, Erdoganu pjeva turske pjesme. Muzikalna Srbija u isto vrijeme pjeva Rusima, Amerikancima, Turcima, Nijemcima i Hrvatima, svima lirske pjesme a jedino Hrvatskoj četničke koračnice.

Izvan tog kruga Vučićeve, Dačićeve i Vulinove političke dominacije, ili točnije iznad tog kruga, velikosrpski kišobran drži Vojislav Šešelj, koji je prema vlastitoj izjavi bliži Vučiću na vlasti nego bilo kojoj opozicijskoj skupini, ili će točnije biti ako kažem da je Vučićeva koalicija bliža Šešelju nego bilo tko u opoziciji.

Pantićev pokušaj suočiti Srbiju sa stvarnošću, istovremeno mora prestavljati i pokušaj suočavanja Hrvatske sa stvarnošću, ali se na to nitko u Hrvatskoj nije adekvatno reflektirao, niti je usporedio Pantićev glas vapijućega u srpskoj pustinji, sa Vučićevom nedavnom posjetom Hrvatskoj i novim pozivima da nam opet dođe, kada već mi ne možemo ići k njemu.

Čak sam sklon vjerovati, da je netko u Hrvatskoj, ovakvu karakterizaciju Vučića kakvu mu je očitao Pantić u Srbiji, pripremio za Vučićev dolazak u Zagreb, za sigurno bi bio stavljen u kućni pritvor za trajanja Vučićeve posjete, da ne kvari hrvatsko žrtvoslovno nastojanje ostvariti zbližavanje u regionu Zapadnoga Balkana, pod parolom naglašenom na balkanskom sastanku šefova EU diplomacije u Sofiji “Zajedno smo jači!”

Ako se stvari nastave smjerom kojim su krenule, hrvatski zapadni napori neće dosegnuti dalje od Zapadnog Balkana s centrom u Beogradu, kako to zapadni političari vole tepati Vučiću tražeći ustupke za već ustupljeno Kosovo. Prema svom ponašanju, Hrvatska službena politika bi Pantićev nastup morala okarakterizirati kao neosnovano blaćenje lidera s hrvatskoga crvenog tepiha kojemu su hrvatski vojnici na Pantovčaku morali iz svih grla zagrmiti “Pozdrav!”

Kako izgleda razgoličeni Vučić?


Za sve za što je Šešelj optužen, Vučiću u prilog ide jedino podatak da je bio mlađi partner u pohodu na Hrvatsku. U svakom drugom pogledu, on je u svemu za što je Šešelj optužen bio ažurniji, dinamičniji, glasniji i oštriji od Šešelja. Koliko god je bilo razloga optužiti Šešelja kao ratnog zločinca, toliko je razloga bilo optužiti i Vučića, izručiti ga u Haag i suditi za poticanje genocida i etničkog čišćenja i protjerivanja Hrvata ne samo iz Hrtkovaca nego sa jedne trećine današnjega hrvatskog teritorija. Vučić može biti manji zločinac od Šešelja jedno ako se zločin mjeri opsegom trbuha i ničim više.

Pogledajmo tko je zapravo Vučić u svjetlu Šešeljeve osude kao ratnog zločinca. Za sve za što je Šešelj optužen, Vučiću u prilog ide jedino podatak da je bio mlađi partner u pohodu na Hrvatsku. U svakom drugom pogledu, on je u svemu za što je Šešelj optužen bio ažurniji, dinamičniji, glasniji i oštriji od Šešelja. Koliko god je bilo razloga optužiti Šešelja kao ratnog zločinca, toliko je razloga bilo optužiti i Vučića, izručiti ga u Haag i suditi za poticanje genocida i etničkog čišćenja i protjerivanja Hrvata ne samo iz Hrtkovaca nego sa jedne trećine današnjega hrvatskog teritorija. Izvlačiti bi se jedino mogao da släže datum rođenja i ustvrdi da je u to vrijeme bio maloljetan i zaveden, te da je Šešelju i Nikoliću tek donosio gajbe pive ali ju kao maloljetnik nije pio.

Šešelj se nije odrekao ničega što je zastupao u vrijeme rata a očito nije ni Vučić, jer je demonstrativno odbio povući ono što je rekao u Glini i njegov zločin je manji od Šešeljeva jedno ako je protjerivanje Hrvata s Banovine manji zločin nego što je to protjerivanje Hrvata iz Hrtkovaca, ili ako je iz Banovine protjerano i u procesu ubijeno manje Hrvata nego u primjeru iz Hrtkovaca.

Vučić može biti manji zločinac od Šešelja jedno ako se zločin mjeri opsegom trbuha i ničim više.

Može Hrvatska koja je Vučića ugostila i opet ga poziva u goste, reći da nije ugostila Vučića zločinca nego Vučića predsjednika države. Tim gore po Hrvatsku, jer je po tom principu mogla ugostiti i Šešelja da se dogodio biti izbran za predsjednika. Na pitanje je li bilo pretjerano od Vučića prilikom posjete Hrvatskoj očekivati ispriku za zločine, Pantić je odgovorio: “Naravno da je pretjerano, jer on je bio dio tog organiziranog ratnog kriminala. Čovjek je i danas ponosan što je kao pripadnik navijačke grupe Delije sudjelovao u onoj tučnjavi u Maksimiru, odnosno, u navijačkom ratu s BBB-ima kada je prekinuta utakmica Dinamo-Zvezda. A znate li tko je bio njegov komandant u tom ratu? Željko Ražnjatović-Arkan”.

Po “principu reciprociteta”, nakon Vučićeve posjete Hrvatskoj, delegacija niže rangiranih radićevskih gusaka iz Hrvatske je posjetila Srbiju i odande bila protjerana uz najgore psovke, uvrjede i gaženje po hrvatskoj zastavi u auli zloglasne Narodne skupštine, za što je izostanak isprike predsjednika Vulina i njegove konfidantice predsjednice vlade Ane Brnabić, mogao značiti samo odobravanje i ništa drugo. Kad im je u srcu bilo toliko drago što se to dogodilo, da su barem pokazali dozu diplomatskog licemjerja i dozvolili da im se suza osjeti u grlu kad je na oku nema. Umjesto toga oni su po svojstvenom srpskom “diplomatskom” protokolu, prešli u protunapad.

Svi mi koji o liderima Zapadnog Balkana poput Vučuća i Pupovca kažemo ono što mislimo, bivamo osuđeni za govor mržnje, na svim instancama, od Pupovčeva Biltena SNV-a do Zuckerberegova Facebooka. Pantić je malo sretniji, jer SNV redovno izostavlja Srbe iz svojih godišnjih uhidbeniih naloga.

Što se hrvatskih vlasti tiče, njihova vjernost Bruxellesu čak i pod cijenu žrtvovanja vitalnih interesa vlastitog naroda je vrijedna svakog europskog divljenja.

Ja sam davno napisao da će se svaki onaj kome je nešto izvan Hrvatske važnije od Hrvatske, naći u prilici počiniti izdaju prema vlastitom narodu i državi. Hrvatske vlasti tu priliku imaju svaki dan i debelo ju koriste.

Komentari