Iako je predsjednik Tuđman kao vođa u doba stvaranja nove hrvatske države odigrao ključnu rukovodeću ulogu u ostvarenju stoljetne težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom, neki njegovi postupci, bez obzira radilo se o strateškim ili o taktičkim ustupcima udarili su temelje tom hrvatskom političkom mazohizmu…
Najočiglednije je taj sindrom hrvatskog političkog mazohizma u politici predsjednika Tuđmana došao do izražaja sramotnim Sporazumom o normalizaciji odnosa sa tadašnjom SR Jugoslavijom koji je ministar vanjskih poslova Mate Granić potpisao u Beogradu 1996. godine, dakle samo godinu dana nakon veličanstvene pobjede u VRO Oluja. U tom sporazumu Hrvatska se iz statusa pobjednika pretvorila u gubitnika, jer se odrekla žrtve u velikosrpskoj agresiji.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Otkako je stvorena hrvatska država iskovana u ratu i plaćena krvlju jedina konstanta u funkcioniranju Republike Hrvatske prema inozemstvu i unutar nje same leži u paradoksalnom sociopsihološkom modelu političkog upravljanja državom. Iako je hrvatski narod unatoč svim preprekama i nepovoljnim okolnostima izvana i iznutra na kraju izvojevao veličanstvenu pobjedu i obranio svoje granice naslijeđene iz komunističke Jugoslavije stalna konstanta u vođenju politike bila je popustljivost prema svim vrstama pritiska, što se sociopsihološki može okarakterizirati kao nacionalni politički mazohizam.

Korijeni tog specifičnog stanja duha u hrvatskoj političkoj strukturi nalaze se još za vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana u tzv. polupredsjedničkom Ustavu, ali su se razmahali nakon njegove smrti, počevši s Mesićem i Račanom, koji su donijeli novi Ustav nastavljeni su sve do današnjih dana preko vladajućih garnitura Ive Sanadera, Jadranke Kosor Vlaisavljević, Ive Josipovića i Zorana Milanovića, do sadašnjeg predsjednike HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića.

Iako je predsjednik Tuđman kao vođa u doba stvaranja nove hrvatske države odigrao ključnu rukovodeću ulogu u ostvarenju stoljetne težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom, neki njegovi postupci, bez obzira radilo se o strateškim ili o taktičkim ustupcima, udarili su temelje tom hrvatskom političkom mazohizmu. Najočitije je ta karakteristika došla do izražaja u njegovom odnosu prema Slobodanu Miloševiću za kojega Franjo Tuđman za cijelo vrijeme obrambenog Domovinskog rata nije ni jednom kao čelniku velikoserpske agresije na Hrvatsku izrekao ružnu riječ. Opće je poznato da je predsjednik Tuđman u prvoj fazi agresije bio zabranio osvajanje vojarni JNA, a da nije bilo lokalnih kriznih stožera koji su samoinicijativno osvajali vojarne veliko je pitanje bi li hrvatski narod ostvario svoj san o vlastitoj državi. Jedan hrvatski major u JNA odležao je šest mjeseci u zatvoru zato što je unatoč zabrane osvojio jednu bjelovarsku vojarnu.

Vrhunski čin političkog mazohizma svakako je bilo svjedočenje predsjednika države Stipe Mesića pred tribunalom u Haagu protiv vlastite države. U svakoj normalnoj demokratskoj državi parlamentarnog ustrojstva Stipe Mesić bi trebao biti osuđen, ali ne i u Hrvatskoj s poslušnim mazohističkim sastavom Hrvatskoga sabora. Posebnao mjesto u političkom mazohizmu zauzima predsjednik Ivo Josipović, čiji je mandat obilježen brojnim primjerima podaništva prema međunarodnim čimbenicima, počevši od navodne “ustaške guje” u hrvatskome narodu, preko podilaženja srbijanskom predsjediku Borisu Tadiću, sviranja klavira genocidnom predsjedniku tzv. Republike Srpske Miloradu Dodiku, do izjave kako će Ujedinjeno kraljevstvo koje je cijelo vrijeme velikosrpske agresije zdušno podupiralo Miloševićevu agresiju biti strateški partner Hrvatskoj. 

Najočiglednije je sindrom hrvatskog političkog mazohizma u politici predsjednika Tuđmana došao do izražaja sramotnim Sporazumom o normalizaciji odnosa sa tadašnjom SR Jugoslavijom koji je ministar vanjskih poslova Mate Granić potpisao u Beogradu 1996. godine, dakle samo godinu dana nakon veličanstvene pobjede u VRO Oluja. U tom sporazumu Hrvatska se iz statusa pobjednika pretvorila u gubitnika, jer se odrekla žrtve u velikosrpskoj agresiji. Rat je praktički proglašen građanskim ratom, po kojemu nema naplate ratne štete, jer je po duhu tog sporazuma materijalna šteta u stotinama milijardi dolara što ju je Hrvatska pretrpjela pravno izjednačena s materijalnom štetom srpskih vikendica na Jadranu. Kad se u Hrvatskome saboru glasovalo o ratifikaciji tog sporazuma samo je pet zastupnika HSP-a bilo protiv dok je vladajuća glasačka većina HDZ-a glasovala mazohistički za taj kapitulantski sporazum. Tek je pravorijek Međunarodnog suda pravde u Haagu u tužbi Hrvatske protiv Srbije zbog genocida procijenio da je to ipak  bio međudržavni sukob.

Vrhunski čin političkog mazohizma svakako je bilo svjedočenje predsjednika države Stipe Mesića pred tribunalom u Haagu protiv vlastite države. U svakoj normalnoj demokratskoj državi parlamentarnog ustrojstva Stipe Mesić bi trebao biti osuđen, ali ne i u Hrvatskoj s poslušnim mazohističkim sastavom Hrvatskoga sabora. Posebnao mjesto u političkom mazohizmu zauzima predsjednik Ivo Josipović, čiji je mandat obilježen brojnim primjerima podaništva prema međunarodnim čimbenicima, počevši od navodne “ustaške guje” u hrvatskome narodu, preko podilaženja srbijanskom predsjediku Borisu Tadiću, sviranja klavira genocidnom predsjedniku tzv. Republike Srpske Miloradu Dodiku, do izjave kako će Ujedinjeno kraljevstvo koje je cijelo vrijeme velikosrpske agresije zdušno podupiralo Miloševićevu agresiju biti strateški partner Hrvatskoj. Taj sindrom političkog mazohizma doživio je kulminaciju u progonu pobjedničkog generala iz Oluje Ante Gotovine, kad su se vodeći hrvatski političari natjecali da udobrovolje tužiteljici Haaškog tribunala Carli del Ponte u njegovom progonu. Jednako su u tome postupali i Ivica Račan i Ivo Sanader, Jadranka Kosor Vlaisavljević je izjavila da generala Gotovinu ne bi prepoznala kad bi ga srela na ulici, a jugoslavenski agent s tri kodna imena (Sova, Kolega, Danijel) koji je i dalje djelatan Vladimir Šeks ušao u izajničke anale s izjavom “identificirati, locirati, arestirati, transferirati”. Hrvatska politička kasta, jer se ona ne može nazvati elitom, jednostavno je bila spremna žrtvovati vrhunskog vojskovođu koji je pobjedničkom Olujom zadao konačan udarac velikosrpskoj agresiji, pa ga je na kraju morao spašavati američki utjecaj u Haaškom tribunalu.

Andrej Plenković a preko njega i HDZ kao vladajuća stranka postala su talac ucjenjivačke politike čelnika velikosrpske pete kolone i saborskog zastupnika Milorada Pupovca. Iako je znatan broj hrvatskih Srba sudjelovao u obrambenom Domovinskom ratu, vladajuća kasta, dakle ne samo HDZ nego i SDP, omogućila je manjinskom antihrvatskom Pupovčevom SDSS-u da u parlamentu zastupa interese cijele srpske nacionalne manjine, iako njega na izborima podržava tek 12 posto hrvatskih Srba. Stalna obranaška politika Andreja Plenkovića dopustila je tako Miloradu Pupovcu da diktira hrvatskoj javnosti što smije govoriti, a što ne smije i kakvim se pozdravima ne smije služiti.

Kapitulantska izdajnička i mazohistička politika hrvatske političke kaste, postala je jednostavno konstanta državne politike ne samo u odnosu prema međuanrodnim čimbenicima, nego i na unutarnjem planu. To upravo sada demonstrira premijer Andrej Plenković koji se ponaša kao poslušan činovnik briselske eurounijske administracije, a posebice poslušnik njemačke kancelarke Angele Merkel. To se očituje u njegovoj dosljednoj i upornoj politici popuštanja četničkoj garnituri u Beogradu, iako Srbija ni 25 godina nakon završetka rata nije ispunila većinu svojih obveza proizašlih iz velikosrpske agresije, a tu je prije svega sudbina nestalih. Iako je jasno da nikakva proširenja Europske unije ne će tako skoro biti, Andrej Plenković i dalje ustrajava na tome kako će Hrvatska pomoći Srbiji u pristupnim pregovorima. U tu igru se dala uvući i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović koja je zajedno s Plenkovićem primila srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagrebu, gdje je grubo izvrijeđao Hrvatsku i hrvatski narod. On je nastavio i dalje u raznim prigodama vrijeđati Hrvatsku, uspoređujući je s Hitlerovom Njemačkom ili s NDH-a i čak tražeći da hrvatski političari više ne spominju velikosrpsku agresiju. Izgleda da je predsjednica Republike konačno shvatila kuda takva politika vodi, pa je u nedavnom intervjuu HTV-u konačno rekla dosta, ali treba vidjeti hoće li se ta spirala hrvatske popustljivosti konačno zaustaviti.

Posebice zato što su na domaćem planu Andrej Plenković a preko njega i HDZ kao vladajuća stranka postala su talac ucjenjivačke politike čelnika velikosrpske pete kolone i saborskog zastupnika Milorada Pupovca. Iako je znatan broj hrvatskih Srba sudjelovao u obrambenom Domovinskom ratu, vladajuća kasta, dakle ne samo HDZ nego i SDP, omogućila je manjinskom antihrvatskom Pupovčevom SDSS-u da u parlamentu zastupa interese cijele srpske nacionalne manjine, iako njega na izborima podržava tek 12 posto hrvatskih Srba. Stalna obranaška politika Andreja Plenkovića dopustila je tako Miloradu Pupovcu da diktira hrvatskoj javnosti što smije govoriti, a što ne smije i kakvim se pozdravima ne smije služiti.

Šira javnost naravno ne podržava takvu politiku vladajuće kaste, ali nema, osim rijetkih elektronskih i tiskovnih medija, mogućnost da se na širem frontu suprotstavi toj pogubnoj nacionalnoj politici. Međutim kako narod diše pokazuje upravo odnos prema pozdravu “Za dom spremni”. Na velikim okupljanjima koje na svojim koncertima privuče Marko Perković Thompson publika bez iznimke podržava pozdrav “Za dom spremni” i šalje vladajućoj kasti, kao što je to bilo u Splitu sa 70.000 ljudi, jasnu poruku da ne prihvaća podaničku i mazohističku politiku vladajuće kaste. U iduću godinu dana Hrvatsku očekuju tri izborna ciklusa na kojima će sasvim sigurno kristalizirati sukob između gubitničke mazohističke politike vladajuće kaste i pobjedničkog zdravorazumskog raspoloženja naroda.

Komentari