Postavlja se pitanje je li predsjednik Republike povrijedio Ustav i druge pozitivne propise, između ostaloga saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu, kako bi se pokrenuo postupak za njegovu odgovornost i eventualni opoziv. U tom pogledu Ustav nije precizan, ali se odgovornost Zorana Milanovića može dovesti u vezu s nekoliko članaka Ustava.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Nakon dvije elementarne nepogode izazvane korona virusom i zagrebačkim potresom Hrvatsku je pogodio snažan politički potres izazvan izjavom predsjednika Republike Zorana Milanovića na komemoraciji u Jasenovcu. Tom izjavom o HOS-ovoj ploči koju “treba baciti negdje” izvršio je izravan i nedvosmislen napad na same temelje Republike Hrvatske te u jeku borbe protiv dviju ozbiljnih nevolja koje su pogodile državu svojom krajnje skandaloznom i sramotnom izjavom dodao još jedan, ovaj put politički, udarac državi kojoj je na čelu. Odmah na početku treba ustvrditi da će Hrvatska, dakle država i narod, naći načina da prevladaju izazove koje predstavljaju pandemija i potres. Međutim i te kako je upitno kako će se riješiti predsjednika koji je na početku svojega petgodišnjeg  mandata najavio da želi ratovati s narodom koji ga je “slučajno” izabrao..

Treba podsjetiti na politički životopis ovog člana fatalne četvorke  Granićevih “jahača hrvatske apokalipse” iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova u koju spadaju još sadašnji predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković i bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Zoran Milanović brzo se nakon završetka studija, jer je po ocu Stipi bio pripadnik “zlatne komunističke mladeži”, skrasio u Granićevom ministarstvu, da bi nakon smrti Ivice Račana postao predsjednik tzv. Socijademokratske partije. Tu partiju, dakle ne stranku, čine ostaci bivšeg Saveza komunista Hrvatske koji je na čelu s Račanom prije svega svjesno razoružao Hrvatsku uoči raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije, a kad se u Hrvatskome saboru glasovalo o izlasku iz komunističke federacije onda su ti drugovi demonstrativno napustili sabornicu. Taj SDP koji je promijenio ime, ali ne i ideologiju, nikad se nije ispričao hrvatskom narodu za žrtve koje je podnio pod komunističkim terorom, nego naprotiv jedan njihov istaknuti saborski zastupnik smatra da partizani 1945. godine nisu obavili dobro posao likvidirajući Hrvate. Čak i u novim sadašnjim europskim okolnostima SDP (SKH) ne želi priznati da je komunizam bio jednak nacizmu i fašizmu, pa zato ovaj SDP (SKH) ignorira sve rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta koje osuđuju komunizam kao totalitaran režim. Da je Hrvatska normalna demokratska država takav SDP (SKH) trebalo je  zabraniti.

Zoran Milanović postao je član takvog Saveza komunista Jugoslavije za vrijeme služenje vojnog roka u Beogradu, što je zanijekao i ideološki je ostao vjeran toj partiji sve do današnjih dana, što je dokazao i ovom izjavom u Jasenovcu. Kao predsjednik najgore hrvatske vlade u ovih 30 godina na čelu Kukuriku koalicije zadužio je državu za dodatnih 74 milijarde kuna. Još je više ostao upamćen po žestokom otporu europskom uhidbenom nalogu, odnosno Europskoj uniji za izručenje dva bivša jugoslavenska agenta njemačkom pravosuđu, gurajući zajedno s tadašnjim predsjednikom Republike također ortodoksnim jugonostalgičarom Ivom Josipovićem “lex Perković”. Kao premijer i to za posjeta inozemstvu skandalozno je izjavio da je Hrvatska “slučajna država”, te da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije, nego da je to bio “građanski rat”. Za njegova mandata forsirao je tzv “stečajne nagodbe” kojima je spašavao sa više desetaka milijuna kuna propale firme svojega brata i ministra obrane Ante Kotromanovića. Zbog toga je došao u sukob s tadašnjim ministrom financija Slavkom Linićem koji je pak uoči ovih predsjedničkih izbora izjavio da će, ako Zoran Milanović kao bahat i neradnik postane predsjednik to biti sramota za Hrvatsku.

Sramota se nažalost dogodila jer se u predsjedničke izbore uključila “duboka država”  pa je u prvome krugu eliminiran Miroslav Škoro koji je po raspoloženju naroda imao veliku šansu u drugom krugu. U drugom krugu dobivši  nešto više od milijun glasova Zoran Milanović pobijedio je potrošenu Kolindu Grabar Kitarović. Ovdje se postavlja pitanje kakvo je to hrvatsko biračko tijelo koje uza sve negativnosti što stoje iza njega  glasa za Zorana Milanovića. To je tema za posebnu analizu, ali je očito, uz činjenicu da se na svim izborima u Hrvatskoj krade bez obzira koja stranka bila na vlasti, da oni koji su izgubili Jugoslaviju disciplinirano izlaze na izbore i biraju tipove poput Josipovića i Milanovića, dok velika većina hrvatskog domoljubnog biračkog tijela ne izlazi na izbore i tako omogućava toj neojugoslavenskoj opciji da vlada.

Ta neojugoslavenska opcija je na nedavnim stranačkim izborima zavladala stožernom hrvatskom strankom Hrvatskom demokratskom zajednicom s predsjednikom Andrejom Plenkovićem. On je u nebrojeno prilika već dokazao da ono što je Zoran Milanović izjavio o Domovinskom ratu i poginulim hosovcima to predsjednik Vlade misli, ali se boji kazati. Međutim njega je dosad raskrinkalo nekoliko činjenica i postupaka koji proizlaze iz prisne suradnje s čelnikom velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem koji je ne prikriveni nego otvoreni agent četničkog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. To se uklapa u Plenkovićevu političku agendu s kojom je iz Bruxellesa došao u Hrvatsku, prije svega, kako je sam izjavio, da promijeni HDZ, a nakon toga i Hrvatsku. Jedan od ključnih poteza za drugi dio njegove političke agende kreirane u Europskoj uniji trebao je biti samit Europske unije i zemalja tzv. Zapadnog Balkana u Zagrebu, ali kako svako zlo nosi i nešto dobroga, tako je s pandemijom taj samit morao biti otkazan, a pitanje hoće li uopće biti održan s obzirom da je Europska unija ozbiljno prodrmana neučinkovitošću u sudaru s pandemijom. To međutim ne znači da je Andrej Plenković odustao od svoga plana, pa mu je kao naručen na Pantovčaku došao sudrug iz četiri Granićeva “jahača hrvatske apokalipse”.

Kako se očekivalo skandalozna izjava predsjednika Republike izazvala je niz reagiranja šire javnosti, a osobito braniteljskih udruga. Sam predsjednik Vlade Andrej Plenković nije se očitovao o toj izjavi, ali su to učinili njegovi ministri Medved i Krstičević, te brojne braniteljske udruge i sami branitelji. Postavlja se pitanje je li predsjednik Republike povrijedio Ustav i druge pozitivne propise, između ostaloga saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu, kako bi se pokrenuo postupak za njegovu odgovornost i eventualni opoziv. U tom pogledu Ustav nije precizan, ali se odgovornost Zorana Milanovića može dovesti u vezu s nekoliko članaka Ustava. Po članku 94. predsjednik Republike “brine se za stabilnost državne vlasti”, a ta je stabilnost njegovom izjavom ozbiljno ugrožena. Također po članku 5. “svatko je dužan poštivati pravni poredak Republike Hrvatske”, a on je tom izjavom prekršio taj članak. Očito od svega toga ne će biti ništa iako članak 105.  propisuje da Hrvatski sabor pokreće “postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti predsjednika Repuublike”. Tri braniteljske udruge uputile su zahtjev Hrvatskom saboru da postupi po tom članku Ustava o njegovoj odgovornosti. U krajnjoj liniji o političkoj odgovornosti Zorana Milanovića mogao bi se raspisati i referendum na zahtjev opće javnosti, ali je pitanje tko bi trebao pokrenuti tu proceduru. U svakom slučaju Zoran Milanović je ovom izjavom dokazao da nije pogodna ososba za najvišu političku funkciju u Republici Hrvatskoj, jer je dokazao da nije predsjednik svih građana, nego samo onih iz njegove izjave “mi ili oni”. Ako se nešto ne poduzme od njega se mogu očekivati novi ispadi, kao što je to dokazao i s privatizacijom svečanosti njegovog ustoličenja.

Komentari