Povijest je puna primjera kako su završavali režimi koji su ograničavali ili tolerirali ograničavanje onih sloboda koje počivaju u urođenom ljudskom razumskom kodeksu o tome što je zlo a što je dobro, što je pravda a što je nepravda.
Totalitarni režimi, poput onoga jugoslavenskoga su znali da se taj urođeni ljudski kapacitet, shvaćati pojmove slobode i pravde bez potrebe na prethodno iskustvo, ne može iskorijeniti, pa su utjerivali stah u kosti onih koji bi se po savjesti pobunili, a zatvarali i ubijali one koji su strah uzmogli nadvladati.
Ovo što se danas nastoji je pokušaj genetičkog inženjeringa, generičke modifikacije hrvatskoga čovjeka, kako bi svojevoljno iz svoga razuma izbrisao onaj instinktivni ili bogomdani sadržaj s kojim je rođen i s kojim umire. Mogli bi se posavjetovati s Monsantom, svjetskim ekspertom na tom polju i naučiti da je genetička modifikacija čovjeka za sada i još za dugo, samo predmet naučne fantastike.
Unatoč toga što Facebook ne nudi eksplicitne upute što zadovoljava “Community standards” a što ne, očito je da njegov alogaritam, po uputama neimenovanih osoba ili organizacija, zabranjuje tekstove u kojima se spominje ime generala koji je u ratu nosio nadimak Hemingway.(1)
Ova pojava, od koje je hrvatska vlast, kao i od mnogo čega drugoga, okrenula glavu na drugu stranu, usporediva je sa stanjem koje smo imali u Jugoslaviji, s jedinom razlikom da nas za sada ne likvidiraju fizički, nego elektronski. Možda današnjim hrvatskim vlastima ovog časa, situacija gdje im jedan multinacionalni medijski gigant ide na ruku izgleda kratkoročno oportuna, ali bi morali biti dovoljno vidoviti i shvatiti da se zabrane osnovnih nacionalnih i građanskih sloboda često vrate na naplatu uz kamate, da vrlo lako mogu proizvesti “backfire”.
Povijest je puna primjera kako su završavali režimi koji su ograničavali ili tolerirali ograničavanje onih sloboda koje počivaju u urođenom ljudskom razumskom kodeksu o tome što je zlo a što je dobro, što je pravda a što je nepravda.
Totalitarni režimi, poput onoga jugoslavenskoga su znali da se taj urođeni ljudski kapacitet, shvaćati pojmove slobode i pravde bez potrebe na prethodno iskustvo, ne može iskorijeniti, pa su utjerivali strah u kosti onih koji bi se po savjesti pobunili, a zatvarali i ubijali one koji su strah uzmogli nadvladati.
Ovo što se danas nastoji je pokušaj genetičkog inženjeringa, genetičke modifikacije hrvatskoga čovjeka, kako bi svojevoljno iz svoga razuma izbrisao onaj instinktivni ili bogomdani sadržaj s kojim je rođen i s kojim umire. Mogli bi se posavjetovati s Monsantom, svjetskim ekspertom na tom polju i naučiti da je genetička modifikacija čovjeka sa sada i još za dugo, samo predmet naučne fantastike.
Informacijskom revolucijom posljednjih desetljeća, i pojavom eletronskih medija velikoga dometa, otvorena je mogućnost svakome, i onome s dobrim i onome sa zlim namjerama, utjecati na kolektivnu svijest. Među desetak tih, Facebook se pokazao najvećim. Do sada je on služio kao sredstvo usaglašavanja i razilaženja ali u svakom slučaju slobodne kristalizacije stavova, među srodnima i među suprotstavljenima.
U vrijeme kada je odnekuda iznenada, na hrvatskoj medijskoj sceni započela intenzivna rasprava o hibridnom ratu koji uz konvencionalna sredstva uključuje i elektronsku informatiku, istovremeno je baš u Hrvatskoj, započeo baš takav rat kroz najrasprostranjeniji medijski instrument Facebook.
Počele su padati zabrane najprominentnijim novinarima, povijesničarima, parlamentarnim predstavnicima i nosiocima slobodarske misli svuda po Hrvatskoj.
Kada se pojave ovakvi primjeri ograničenja osnovnih ljudskih prava, onda se prirodno, prema toj pojavi razvije otpor. Kada se nešto tako fundamentalno legalno zabrani, onda otpor ne nestane nego ode u ilegalu, a nasilno stvaranje reda po diktatu nekoga izvan i iznad naroda, lako se pretvori u nered i konačno u kaos izvan kontrole.
Hrvatska još uvijek traži sebe
Temelj hrvatskoga suvereniteta, samostalnosti, državnosti, nacionalne i individualne slobode, osobnog i kolektivnog napretka, ne leži ni u sjednicama ZAVNOH-a, ni u Desetotravnjskoj revoluciji, ni u ustavu iz 1974. ni u Domovinskom ratu. Taj temelj leži u svakome od nas otkada postojimo kao narod i kao nacija. Sve drugo predstavlja povjesne periode kada su se te temeljne težnje ostvarivale, suzbijale ili kada se njima na razne načine manipuliralo, kao što se i danas događa.
Temelj hrvatskoga suvereniteta, samostalnosti, državnosti, nacionalne i individualne slobode, osobnog i kolektivnog napretka, ne leži ni u sjednicama ZAVNOH-a, ni u Desetotravnjskoj revoluciji, ni u ustavu iz 1974. ni u Domovinskom ratu. Taj temelj leži u svakome od nas otkada postojimo kao narod i kao nacija. Sve drugo predstavlja povjesne periode kada su se te temeljne težnje ostvarivale, suzbijale ili kada se njima na razne načine manipuliralo, kao što se i danas događa.
Kao država nastala u posljednjem valu osamostaljenja prizašlom padom Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka, Hrvatska još ima urediti neke svoje osnovne postulate o bitnim pitanjima otkuda dolazi i kuda ide. Dok su mnogo ranije uspostavljene i uređene države svijeta te porođajne muke davno savladale, radi specifičnog načina na koji je razračunala s Jugoslavijom a nije sa sobom, Hrvatska jedva preživljava sa suprotnostima u svim vidovima svoga života, uključujući i nerevidiranu povijest skrojenu u Beogradu po velikosrpskog receptu pa čak i Uustav čija Preambula uključuje i apsurdnu postavku da Hrvatska svoju državnost temelji na odlukama koje ju uključuju u Jugoslaviju pod prijetnjom smrću za svakoga tko se usprotivi.
Taj dijalog u svim verbalnim oblicma živi na rezultatima svjetske informativne revolucije, uključujući i Facebook. U nekim dramatičnim trenucima, kao što su nedavne odluke haaškoga suda i dramatičnog simboličnoga samožrtvovanja jednoga od osuđenih, taj se hrvatski proces determinacije vlastitoga bitka intenzivara i fokusira, u težnji zaokružiti svoj kolektivni bitak.
Onda određena nevidljiva skupina, dobro organiziranih ljudi, dobro upućenih u načine kako manipulirati cenzorske alogaritme Facebooka, stupi u akciju u nastojanju zaustaviti taj hrvatski društveni proces, pa umjesto da ga zabranama zaustavi, ona će ga rasplamsati do granica nekontroliranog kaosa, jer nema tog kompjuterskog alogaritma koji će zagušiti onaj hrvatski iskonski, tisućgodišnji alogaritam nacionalne svijesti koji niti jedna sila svijeta do sada nije mogla poništiti pa neće ni ova silikonska.
Tko su poimenice ljudi koji stoje iza ovog programa genetičke modifikacije Hrvata nije poznato, ali su sigurno oni koji o tome javno ne govore ništa, što hrvatsku vlast, radi njihovog ustrajnog ignoriranja ove situacije, stavlja u vrlo nezgodnu poziciju.
Što se dogodilo u ovom specifičnom slučaju?
Najvjerojatniji scenario je da je netko u Hrvatskoj, tko bi najradije da se o posljednjoj epizodi međunarodnoga suda ne govori, shvatio da među pravila kojima se rukovodi Facebook spada i ono primjenjivo u većini zapadnih država, da se o slučajevima samoubojstva ne piše kako bi se zaustavila pojava poznata kao “copy-cat”.
Naime, praksa je pokazala, kada netko počini samoubojstvo na spektakularan način, kao što je skakanje s poznatog mosta ili s nebodera, a medije se o tome raspišu, u idućim danima određeni broj ljudi napravi istu stvar.
Ono što se dogodilo u haaškoj sudnici u svakom slučaju je spektakularno.
Događaj je uzburkao hrvatsku javnost, ukazao na kontradikcije u hrvatskom društvu, koje tinjaju i prijete buknuti plamenom. Hrvatska vlast koja bi htjela svima ugoditi i Europi i Americi i svome narodu, našla se u situaciji gdje je vrlo teško udovoljiti svima i najradije bi da cijela stvar ode u zaborav. Ovakve situacije ih razotkrivaju onakvima kakvi su. Organiziraju minutu štutnje kako bi udovljili narodu a onda ju posvete svim žrtvama rata da se ne zamjere europskim gospodarima. Za to će im tisuće Hrvata okrenu leđa i neće im zaboraviti do idućih izbora i toga su svjesni.
Nezadovoljstvo se najviše rasplamsalo na Facebooku.
Onda se netko sjetio kako zloupotrijebiti njegov alogaritam kojim Facebook eliminira nepoželjne materijale i počelo je masovno brisanje tekstova koji sadrže ime osobe nepoželjne u mediju. Bez obzira tko je proveo ovu akciju, oni u vlasti su shvatili da im to ide na ruku i prave se kao da se ništa ne događa, “bave se važnijim stvarima”. Kako ih danas ne zanima ništa osim onog što će se dogoditi sutra u prepoznatljivom 24-satnom političkom ciklusu i ništa osim onoga kako će proći na idućim izborima u četverogodišnjem izbornom ciklusu, oni su zanemarili podatak da nikada nitko nije uspio narod ušutkati, ni najrigoroznijom cenzurom, ni batinama ni zatvorima ni likvidacijama najglasnijih, pa neće ni upotrebom Facebookova alogaritma, koji nema racionalnog razuma kao što se čini da ga ni oni nemaju.
(1) Nadimak “Hemingway” je upotrijebljen i k tome nigdje u ovom tekstu nije spomenuto pravo ime na čiji spomen Facebookov alogaritam skače na glavačke, sa ciljem da na Facebooku prođe neizbrisan. U međuvremenu Facebook stranica Projekta Velebit je permanentno zatvorena pa je s te strane postalo sasvim irelevantno spominje li se ime zabranjenoga čovjeka ili ne. Ipak, postoji mogućnost je da će mi u susret izaći drugi koji se slažu s ovim sadržajem, pa da i kod njih ne bude pobrisan, ime osobe u centru ove nemile afere ostaje nespomenuto.