U ovim izborima jedine značajne razlike među kandidatima su ideološke, jer među svim kandidatima, usvojenima i odbačenima, bez iznimke, program upravljanja gradom Zagrebom “na dobrobit svih građana” praktično je identičan. Ideološke suprotnosti između suverenista i globalista prožetih balkanskim integralizamom, na kojima se Hrvatska nesmiljeno lomi već 30 samostalnih godina, u Zagrebu kao da nisu postojale.

Autor: Dinko Dedić

Usporedba je naravno i komična i sarkastična, kao što bi bila i usporedba hrvatske lijeve inteligencije s kraja 30-ih godina prošlog stoljeća s ovom, kojoj je čak i pojam inteligencije upitan. Ono što nije upitno je činjenica da bi Zagreb u iduća nepuna dva tjedna mogao ponovo pasti u ruke kominterne, transplantirane iz perioda 1919-1943, evoluirane i modificirane za novo stoljeće.

Od posebnog značaja je podatak da je jedna svjetska ideologija, kada je dolaskom Tita na “čelo kolone” primjenjena na “brdovitom Balkanu”, poprimila posebno krvoločne karakteristike.

Niti je Tomislav Tomašević August Cesarec, niti je Rada Borić Kata Dumbović, ali resurekcija Tita i idolopoklonstvo koje uživa u redovima Možemove tzv. “liberalne ljevice”, u kontradikciju pretvara i sam pojam liberalizma i mora zabrinuti sve čije pamćenje seže dalje od 3 minute, koliko se pripisuje ribama.

Ne bi trebalo ići tako daleko i današnji zagrebački izborni proces predstavljati, za razliku od Danteovih sedam, kao pakao sa dva kruga, ali retorika identična onoj nekad o borbi za budućnost radničke klase, koja je Hrvatskoj onog doba donijela najveću tragediju u njezinoj povijesti, a danas o “borbi za budućnost Zagrebčana” uz šake stisnute u stari boljševički pozdrav i lica smrznuta u grimasu aktivističkog fanatizma, mora onima koji razmišlju u vremenu i prostoru, naborati brižno čelo.

Hrvatska međutim, onako kolektivno, živi bezbrižno već 30 godina, kao da je Oluja u nepovrat otpuhala sva zla koja bi Hrvatsku ikad mogla zahvatiti. Za razliku od Thomasa Jeffersona koji je išao tako daleko da je zlosutno izjavio kako “stablo slobode s vremena na vrijeme mora biti oprano krvlju domoljuba i tiranina”, Hrvati se ponašaju kao da su 1995. svi procijepljeni astrazenečinim cjepivom protiv svakog zla.

Možda je rezultat iz prvog kruga zagrebačkih izbora za gradonačelnika, s izlaznišću od 40% njih koji su glasovali za Tomaševića, od 40% onih koji su uopće izašli na izbore, a to je onda 16% svih zajedno, proizvod zaključka da za razliku od Hercegovca, Zagrebčan Zagrebčanima ne može donijeti ništa nego dobro. I Bandić i Tomašević su međutim završili “kurs” na fakultetu političkih (vjero)nauka, čime su barem ideološki poništene sve razlike između Zagrebčana i Hercegovaca, a ideološke razlike su jedine značajne u ovim izborima, jer među svim kandidatima, usvojenima i odbačenima, bez iznimke, program upravljanja gradom Zagrebom “na dobrobit svih građana” praktično je identičan, tako da jedinu prednost može imati onaj koji je svoje namjere na osnovu tog istovjetnog programa mogao ljepše i uvjerljivije predstaviti.

Ono što ostaje suprotstavljeno je ideologija, koju do Škorine najave za kampanju u drugom krugu nitko nije htio ni spomenuti, da je za pomisliti bilo da su svi akteri, oni koji se bore za vlast i oni u medijima koji tu borbu interpretiraju, pali s Marsa, jer kao da ideološke suprotnosti između suverenizma i globalizma prožetog balkanskim integralizamom, na kojima se Hrvatska lomi već 30 samostalnih godina, u Zagrebu jednostavno ne postoje.

Brdo-Brijuni 2021. i balkanske integracije


Balkanski integralizam, za razliku od izbora za lokalnu vlast, nije se prikrivao na istovremenom “radosnom” susretu lidera Zapadnog Balkana “Brdo Brijuni 2021.”, koji je tokom kampanje za lokalne izbore s globalnim interesima, ostao u sjeni.

Na sastanku balkanskih lidera u Sloveniji, bez gostiju izvan regiona, na kojemu su već integrirani Europčani Pahor i Milanović nudili soluciju za balkansko prisajedinjenje kroz eurpski okvir, kad se onaj “autohtoni” balkanski okvir raspao pred već preko 30 godina, za razliku od predizborne kampanje, nije se krila tema svih tema, te je nakon bezuspješnog pokušaja usaglasiti Srbiju i Kosovu, zaključeno da o promjenama granica za sada neće biti zaključaka, jer će pitanje balkanskih integracija postati daleko lakše ostvarivo kad se jednom Srbija i Kosova a tako i svi drugi nađu u zajedničkom europskom okviru, kada će međudržavne granice izgubiti onaj značaj koji su imale kad se Jugoslavija raspadala.

Z1 TV, Bujica – Snimak s Tomaševićeva prosvjeda protiv promjene imena Titova trga.

E to je ideološka i geopolitička tema svih tema koja nadilazi sve druge pa i one uokvirene lokalnim izborima. Makar se o tome nije govorilo, uzdignute stisnute šake i Tito kao idol jedne od dviju glavnih suprotstavljenih a zatajenih alternativa, govore više nego što bi mogli svi agitpropovski govori.

Kako je moguće da samo pitanja poput zagrebačke gradske čistoće, stadiona, škola, bolnica, dječjih vrtića, pješačkih prelaza, biciklističkih staza i korumpiranog sustava mogu biti važna, a pitanje hoće li uopće biti države kojoj bi Zagreb bio glavnim gradom, sporedno?

Između pjevača domoljubnih pjesama suverenstičkog nazora, pa da i nema doktorata i drugih znanstvenih atributa i aktiviste liberalne ljevice, školovanog u rasadniku političkog jugoslavenstva, da je upravo djelovao u 40 država kako kaže i tamo za svoju ideologiju ostvario značajne rezultate, ja bi znao za koga se opredijeliti, iz rukava, čak i bez potrebe na priziv savjesti, na koju sada svi na ovoj raskomadanoj “desnici” “neutralno” upućuju.

Srpski konjanik ’45. i hrvatski biciklist ’21.


Teško je kriviti Zagrebčane iz svibnja 1945. što su iz svojih stanova kroz rupe na roletnama drhtavo škiljili van kad je naoružan, u Zagreb na konju, sa divizijom srpskih partizana iza sebe, dojahao uniformirani sljedbenik komunističke internacionale i preuzeo vlast.

Prijatelj iz Zagreba mi međutim savjetuje, da će biti bolje ako izbore dobije Tomašević, jer će se suočen s nemogućom zadaćom ostvariti ono što je obećao, tokom prvog mandata, zajedno sa svim svojim skojevkama, uništiti solidnije nego što bi to bilo kakav njegov izborni poraz mogao ostvariti.

Od svega ipak, najporaznije je to stanje hrvatske kolektivne političke, nacionalne i socijalne svijesti, stanje neznanja, nemara, jala i kukavičluka radi čega su stotine tisuća Hrvata napustile domovinu i pristale biti tuđe sluge, radije nego se boriti da postanu gospodari svoga na svome. Ta je svijest, odnosno njezin nedostatak, skrivila da je Tomašević uopće došao u priliku ući u drugi krug s velikim izgledima na pobjedu, baš kao što je prije njega u vlast dva puta biran Mesić i jednako tako Milanović. Tomašević nije slučaj, sklop slučajnih trenutnih silnica, nego pravilo potvrđeno u kontinuitetu.

Teško je kriviti Zagrebčane iz svibnja 1945. što su iz svojih stanova kroz rupe na roletnama drhtavo škiljili van kad je naoružan, u Zagreb na konju, sa divizijom srpskih partizana iza sebe, dojahao uniformirani sljedbenik komunističke internacionale i bez pitanja preuzeo vlast.

Da je kojim slučajem, nakon što je gurao pedala kroz 40 država, na biciklu stigao u Zagreb sa šakom ljutih baba iza sebe, mislim da bi rezultat bio drugačiji nego što je bio nakon ’45., i drugačiji od ovoga koji Zagrebu prijeti danas, bez konja, pušaka i srpskih divizija.

Komentari