U Zagrebu je preminuo Mladen Schwartz. Neki će reći: “Umiru Židovi s lijeva i s desna”. Mnogima će biti drago, odakle god dolaze, jer i toga ima u Hrvatskoj (i drugdje). S tzv. ljevice bi trebali poručiti da je umro posljednji hrvatski fašist, ali neće, jer je za njih “fašizam” poprimio sasvim drugačije, lokalizirano i pragmatično značenje, kojemu je fašizam kao ideologija sasvim irelevantan, dapače, opasan, jer ako je Mladen Schwartz značajan kao fašist, onda je on stvarno bio posljednji hrvatski fašist i poslije njega nije ostao nitko.
Njegova ekscentrična prisutnost u Hrvatskoj teško je izmakla bilo čijem oku. O njemu su mnogi govorili ali su rijetki govorili s njim, jer bi se morali suočiti s njegovim superiornim intelektom mislioca, pisca, novinara i filozofa, bez obzira na njegova uvjerenja.
U emigraciju je stigao iz Beograda, u vrijeme hrvatskog studentskog egzodusa i “naletio” na Brunu Bušića u vrijeme kad je Bušić stvarao hrvatsku državotvornu nadideološku i nadstranačku platformu, u čijem okviru ne samo da je bilo mjesta, nego su bili potrebni ljudi različitih svjetonazora i vjeroispovijesti, uključujući i židove (pišem židov s malim slovom imajući u vidu isključivo vjersku pripadnost) i muslimane, jer nije bilo potrebno samo zastupati svehrvatsko gledište, nego je trebalo biti viđeno kako je zastupljeno.
Mislim da je prije nego se Mladen Schwartz pojavio u našem krugu, Bruno za židovskog predstavnika pronašao jednog Hrvata u Sjedinjenim Državama, ali se ispostavilo da je bio ustaški pukovnik za vrijeme NDH, pa ga nije mogao prihvatiti kao reprezentativni uzorak.
Upoznali smo se u vrijeme Bušićeve smrti 1978., u uredništvu Hrvatskog lista u Mainzu, u stanu tadašnjeg urednika Tome Matasića, prije nego što je preseljen u Lund (Švedska) gdje ga je nastavio uređivati Zlatko Markus.
Kasnije smo se kroz nomadski državotvorni rad Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP) susretali često i u Njemačkoj i u Francuskoj, u Škotskoj i u Švedskoj.
Nismo mogli biti različitijeg obiteljskog naslijeđa, ja iz obitelji osnivača HSS-a a nakon 41. iz ustaške kuće, a on iz partizanske obitelji židovskog porijekla, kome je teta bila tajnica Koče Popovića (nisam sasvim siguran je li bio on ili koji drugi iz jugoslavenske partijske vrhuške).
Nismo mogli biti ni svjetonazorski puno različitiji, on sa stavovima koji su svima poznati i ja koji sam sa mojim krilom HDP-a i po organizacijskim odlukama, ostvarivao kontakte s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, uključujući i neke isključivo lijeve, kao što su PLO i albanska antijugoslavenska organizacija posvećena rastvaranju Jugoslavije i uspostavi kosvske samostalnosti.
Uzme li se u obzir da je Bušićeva nadideološka platforma uključivala sve, pa čak i one koji su zastupali uspostavu sovjetske Hrvatske i održavali veze s Moskvom, s kojima je Mladen Schwartz održavao kontakte i vodio razgovore, govori najviše o tome što je bio HDP-a, od one parole “I s crnim đavlom za Hrvatsku” do utopističke romantične vizije Hrvatske kao “radosnog susretišta Istoka i Zapada”, ali i o tome tko je bio Mladen Schwartz.
Tko ima pristupa Programskim načelima HDP-a (moja kopija je zatrpana negdje u pola tone papira), morati će porazmisliti o Mladenu Schwartzu i eventualno revidirati svoja gledišta, jer je baš on uredio finalnu verziju u kojoj nema niti najmanje natruhe fašizma, osim za one kojima se bit fašizma sastoji u sverenističkom i državotvornom hrvatstvu, s načelnim i isključivim stavom da je i najgora Hrvatska bolja od najbolje Jugoslavije.
Mladen je mogao ne podižući glas razgovarati s ljudima kojima je u ideološkom pogledu bio dijametralno suprotstavljen ali je u obranu hrvatskih interesa bio spreman i pucati, što mogu potvrditi ako se ne traži da ulazim u detalje.
Nekome tko je imao značajnu izraelsku stipendiju i mogao ju uživati dok god se htio deklarirati studentom, a izgubio ju javnom i pismenom prijetnjom izraelskom državnom vodstvu da se odriče Izraela ako ne prizna pravo hrvatskome narodu na samostalnost, njemu se principijeno državotvorno hrvatstvo ne može zanijekati bez obzira na ideologiju koju je zastupao.
Ponešto, pa možda i većina ovdje navedenoga danas u Hrvatskoj teško može biti shvaćena, jer se najveći dio sukoba u Hrvatskoj odvija na liniji ljevice i desnice, komunizma i antikomunizma, gdje je demokracija važnija od državne samostalnosti, gdje se čak i službeno, stranke i blokovi, Jugoslavije odriču samo zato što je bila totalitarna a ne demokratska, za razliku od one parlamentarne monarhije prije nje, i Tita zato što je bio na čelu totalitarne države a ne zato što je dao poubijati stotine tisuća Hrvata.
To se teško može shvatiti u Hrvatskoj danas, u narodu koji ne umije odvojiti socijalno i nacionalno, državu i režim, isto kao što je Tito zastranio kad je 1941. išao rušiti državu koju je hrvatski narod htio, a ne samo režim čijoj je ideologiji i ratnom savezničkom izboru bio suprotstavljen.
U Hrvatskoj se među Hrvatima i danas govori o ustaškoj državi, koja tako “radi tadašnjeg režima nije imala pravo postojati i bilo ju je legitimno rušiti”, dok je Mladen Schwartz u emigrantskom ozračju pod kišobranom Brune Bušića, Hrvatsku stavljao iznad tog svjetonazorskog bućkuriša u koji su se u međuvremenu pretvorile svjetske ideologije.
S Mladenom nisam kontaktirao od naših zadnjih emigrantskih dana pred Domovinski rat. Vezao nas je HDP i sve iza čega je HDP stajao. Ne mogu reći da smo bili prijatelji a i sam pojam prijateljstva u tom svijetu, iscrpljivao se u okvirima nacionalnog rada, onoga što nas je vezalo uz ideju obnove hrvatske samostalnosti i ništa više. Nije bilo ni potrebe za takav kontakt. Najprije je došao rat u kojemu se HDP istrošio i nestao kao organizacija koja deklarativno nije pretendirala na vlast. Država je stvorena i sve točke koje su nas ranije zbližavale, bile su ispunjene. Ostale su samo razlike koje su ranije bile bačene u drugi plan, a osamostaljenjem su postale istaknute. Ja ih nisam imao potrebe potencirati ni produbljivati, a pretpostavljam nije ni on.
Kroz kraći period vremena bili smo povezani na facebooku u kojem periodu niti je on nešto rekao meni, niti sam ja što rekao njemu. Nikad se nismo svađali i nije bilo potrebe da se mirimo, a nikad se nismo mirili da bi se trebali posvađati.
Kada se osnovni i dominantni smisao u međusobnim odnosima skupine ljudi sastoji u provođenju organizacijskog programa, koji njegovim djelatnicma ne ostavlja mirovinu ili bilo kakavu drugu dobit osim moralne, kada je bilo predodređeno da nitko ništa ne traži za sebe, i kada su nacionalni principi stavljeni iznad onih mirnodobsko ljudskih koji je manifestiraju u prijateljstvu i bliskosti, onda kad se taj period privede kraju, iza njih ostaje samo tovar nedovršenog posla.
Iza Domovinskog rata nastalo je preko tisuću udruga ratnih veterana. Iza onog nekonvencionalnog, mogli bi reći gerilskog, pedesetgodišnjeg rata kojeg je hrvatska politička emigracija vodila protiv Jugoslavije, u kojemu su sudjelovale desetine tisuća izbjeglih Hrvata, u kojemu se isto tako i ginulo i jurišalo i povlačilo, sa kolateralnim žrtvama u formi zapuštenih i zapostavljenih obitelji, nije stvorena niti jedna vetaranska udruga. Ostala je samo uspomena na dane kad je Hrvatska većini izgledala neostvariva a nama je lebdjela visoko u oblacima, kao nirvana, na dohvat ruke.
Sama uspostava državne samostalnosti, bez detalja o njenim manama i nedostacima, bila je apsolutna zadovoljština i naplata za sve proživljeno. Ono duhovne i fizičke snage, volje i kapaciteta, što je ostalo onima koji osjećaju da još mogu nešto dati, po rasporedu dosadašnjih životnih proriteta, ima biti utrošeno u boljitak, u ostvarenje onoga što je trebalo biti a nije bilo u Domovinskom ratu ostvareno.
S tim u mislima, ispraćam Mladena Schwartza na počinak,
zahvaljujem mu za svaki korak koji za Hrvatsku kročio
i za svaku misao koju joj je posvetio.
Počivao u miru,
Amen!