U ponedjeljak, 21. ožujka 2022., na vječni počinak ispratili smo hrvatskog domoljuba, našeg prijatelja i suborca Nikolu Štedula.
Nikola Štedul, rođen je 2. prosinca 1937. u Rešetarevu kod Duge Rese, hrvatskoj javnosti je posebno poznat po tome što je 20. listopada 1988. preživio atentat kojega je na njega izvršio profesionalni udbin ubojica.
Po završetku srednje škole, emigrirao je 1956. u Australiju, gdje se je odmah politički angažirao. Nakon što je 1973. posjetio Europu, australske vlasti poništile su mu putovnicu, pa je bio prisiljen nastaniti se u Škotskoj. Godine 1981. izabran je za predsjednika “Hrvatskog državotvornog pokreta” (HDP), a 1991. vratio se u domovinu i stavio na raspolaganje vrhovništvu RH. Prošle godine objavio je memoarsku knjigu “U službi savjesti”.
Nikola Štedul je preminuo u prošli utorak, 15. ožujka, u Zagrebu.
Pogrebni obred predvodio je don Ljubo Vuković, župnik Župe sv. Nikole Tavelića na Kustošiji, koji je kasnije služio i svetu misu zadušnicu za Nikolu Štedula.
U nazočnosti više stotina Nikolinih prijatelja i suradnika, od njega su se oprostili don Ante Kutleša, glasnogovornik Počasnog bleiburškog voda, i Ivan Drviš. Don Kutleša je u svom oproštajnom govoru među ostalim rekao:
“U ime naših udruga, Počasni bleiburški vod i Hrvatski križni put, te prijatelja i suradnika Nikole Štedula iz emigracije i domovine izražavam iskrenu kršćansku sućut vama draga obitelji, rodbini i svima koji se osjećaju pogođeni smrću uz veliko štovanje i sjećanje na pokojnog Nikolu. Okupili smo se ovdje da mu iskažemo molitvom svoju zahvalnost i svoju bratsku ljubav.
Ono što sveti Pavao govori o sebi i ostalim apostolima smijem uključiti i život sada pokojnoga Nikole Štedula:
‘Sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo…’? (1 Kor 4, 11-13).
U ovim Pavlovim mislima mogli bismo prepoznati tijek Nikolina života od rodnog mjesta do Australije, Škotske i Hrvatske. Nikola Štedul stalno je bio na nišanu jugoslavenskih gospodara života samo zato što se borio za slobodnu, neovisnu, demokratsku Republiku Hrvatsku. Dan smrti je UDBA isplanirala 20. listopada 1988., ali 15. ožujka 2022. u osamdeset i petoj godini života napušta zemaljski i počima vječni život. A kome se moglo obratiti za zaštitu? Nama kao kršćanima je tražiti svetopisamski odgovor: ‘Božje misli nisu ljudske misli, Božji putevi nisu ljudski putevi.’
U atentatu 20. listopada 1988. ispred njegove kuće u Kirkcadyju, kojeg je izvršila jugoslavenska tajna policija, Nikolu Štedul pogođen je sa šest metaka, ali je preživio i nastavio svoj politički rad. U nastavku svoga autobiografskog prikaza, Štedul je opisao svoj povratak u Domovinu:
‘Nakon 35 godine emigracije, na početku Domovinskog rata 1991. vraćam se zajedno sa suprugom za stalno u Hrvatsku da sa svojim narodom podijelim njegovu sudbinu i da se uključim u rad za obranu Domovine. Cijeli svoj život, pa i život vlastite obitelji, podredio sam cilju hrvatske slobode i samostalnosti. Smatrajući da se u toj borbi najviše može pomoći znanjem, osim vlastitog širokog obrazovanja poticao sam i cijelu obitelj, suprugu i dvije kćeri, da uspješno završe sveučilišne studije. Za slobodu Hrvatske bio sam spreman dati sve, a od Hrvatske nisam tražio ništa. Kada sam se pred sam početak rata vratio u Hrvatsku i stavio se na raspolaganje MORH-u, pristao sam na zagonetnu odluku predsjednika Franje Tuđmana, da radim pod nadzorom onoga koji je tri godine prije toga na mene organizirao atentat. Prigovorio sam Predsjedniku i ministru Šušku na takvoj odluci, ali zbog općih interesa u danim okolnostima, unatoč još većoj opasnosti kojoj sam zbog toga bio izložen, nisam želio praviti dodatne probleme. Na vlastiti zahtjev nisam za vrijeme rata bio stavljen na platnu listu zaposlenih, smatrajući da je taj novac bio više potreban negdje drugdje. Za svoj politički rad nikad nisam primao plaću, niti u emigraciji ni u Domovini’.
Vidljiv je njegov idealizam za stvarnost, realist s vizijom i buntovnik za slobodu naroda i države. Doživio je ostvarenje svojih ideala. Za ostvarenje IDEALA potrebna je ljubav koja je mnogovrsna. Jedna od vrlina je i ljubav prema domovini. A šta s onima koji nemaju ljubavi ni za svoju domovinu ni za svoj narod? Pokazuju ljubav samo onoliko koliko imaju koristi! Umjesto zahvalnosti onima koji su ostvarili samostalnu Hrvatsku, odgovara se sa silnom mržnjom.
Vjerujem da nema među nama nikoga tko nije okusio težinu odlaska od kuće nekoga iz obitelji; bilo zbog posla, školovanja, udaje, vojske, rada u tuđini i tome slično. To sve prati prava bol s kojom se čovjek teško miri, ali ako želiš živjeti i preživjeti, tako mora biti. Dodamo li ovome rastanak s našim dragima koje ispraćamo na groblje, onda je to još jača bol i tjelesna i duhovna.
Dragi Nikola, ono koliko znam, u tebi je uvijek gorjela ili barem tinjala svijeća nade o pravoj i dobroj DOMOVINI u kojoj ćemo biti sigurni i svoji na svome, što zavidimo mnogim drugim narodima. Svima nam je znano da tvoj životni križ nije bio lagan i da je pod teškim životnim križem bilo i vapaja i gorkih kalvarijskih suza. Ali, samo iz muke i boli, trpljenja i suza rađa se radost i ljepši život.
Veliki pjesnik Kranjčević pjeva:
‘I osjećam što ti zbori
Od očiju suza vruća
Da ne može nikad biti
Bez Golgote Uskrsnuća.’
Sveti Augustin je davno zapisao da ‘suza za pokojnikom ispari, da se cvijet na grobu osuši, a molitva ostaje vječna jer stiže čak do Božjega srca’.
Zato sada, mi ovdje okupljeni, najprije zahvalimo Bogu što nam je dao ovakvu jednu osobu, Nikolu, te u toj zahvalnosti ne zaboravimo našu molitvu za njega i s tom molitvom zahvalimo Gospodinu. Gospodine Bože, primi ga i nagradi darom vječnog mira.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Nikola počivaj u miru! Amen!”
Text: Bože Vukušić