U svemu, glede svjetskog prvenstva i dočeka, očito je da se dogodila grozna i neočekivana pojava. Naime, pojavio se narod. Vrlo zabrinjavajuće, a sve ima nelagodnu političku pozadinu, opasnu svakako, što je prvi uočio pronicljivi glasnogovornik (ili savjetnik) Vlade, mudri Macan, koji je munjevito razumio da je riječ o državnom udaru, i to ne bilo kakvom nego o ustaškom državnom udaru, ali mekanom – tom zadnjom kvalifikacijom malo je ublažio udar. I onda je Macan doživio udar svoga plavog poslodavca.

Vrijeme u meteorološkom smislu kakvo-takvo, mjestimice nikakvo, tu i tamo nekakvo, a prognoze vremena svakakve. Sveti Ilija, koji se za života nije proslavio milosrđem a ipak je uzdignut na nebo, ovih se dana vozi s oblaka na oblak, šalje munje i gromove, a posebno mu se dopala Istra. Ipak je pričekao da završi filmski festival u Puli, uostalom svi su jedva čekali da završi, a spas je došao u obliku “Mamma mia” gdje je Hrvatska kulisa, ali pod pseudonimom. Kakva će na kraju biti turistička sezona, nije lako pogoditi, no ako se na hrvatsku obalu stušti samo jedan posto svijeta koji je navijao za našu vrsnu nogometnu vrstu, bit će velika gužva. Prosječno financijski potkovani hrvatski čovjek iz unutrašnjosti više nema što tražiti na svom hrvatskom moru jer te cijene ne može izdržati, a sirotinja i umirovljenici vide more još samo na ekranima.

Neočekivanu konkurenciju dobili smo u Švedskoj, gdje je više od trideset stupnjeva, pa bi Baltik i sjeverena mora uopće mogli u budućnosti zamijeniti Sredozemlje. I šumski su požari u Švedskoj krenuli prije nego na Mediteranu. Kako se klima mijenja, još samo nedostaju požari na Sjevernom polu – ledenjaci u plamenu, jest, spektakularno, valjda kao uvod u polufinale kataklizme kojoj je znatno pridonijelo navodno najinteligentnije stvorenje na Zemlji.

Mitski autobus mogao bi postati svjetskom atrakcijom


Sliježu se dojmovi s polamilijunskog dočeka Vatrenih u Zagrebu, ali i u Zadru, Šibeniku, Splitu i tako dalje (dok ovo pišem još nije obavljeno Livno), svugdje gdje su rođena djeca rata, kako ih točno nazivaju. Sada već mitski autobus s igračima mogao bi postati turističkom atrakcijom – treba ga konzervirati (u tu svrhu uzeti nekoliko konzervativaca), izraditi figure igrača s najboljima na krovu kabine i hrvatskom zastavom, te naravno vozačicu autobusa, i cijelu inštalaciju instalirati na pogodno i prometno mjesto. Tako bi Zagreb dobio još jednu atrakciju, uz mnoge koje se pojavljuju u zadnje vrijeme oslikavanjem zidova i stuba. Kad već nemamo u metropoli pošteni nogometni stadion, možemo ga barem naslikati. A i ta priča s megastadionom mogla bi završiti žalosnom megalomanijom.

U svemu, glede svjetskog prvenstva i dočeka, očito je da se dogodila grozna i neočekivana pojava. Naime, pojavio se narod. Vrlo zabrinjavajuće, a sve ima nelagodnu političku pozadinu, opasnu svakako, što je prvi uočio pronicljivi glasnogovornik (ili savjetnik) Vlade, mudri Macan, koji je munjevito razumio da je riječ o državnom udaru, i to ne bilo kakvom nego o ustaškom državnom udaru, ali mekanom – tom zadnjom kvalifikacijom malo je ublažio udar. I onda je Macan doživio udar svoga plavog poslodavca. Nije stvar u tome što je Macan odletio, pravo je pitanje kako je doletio na to mjesto, a ne kako je meko sletio. Pridružio se Dejanu Joviću, savjetniku bivšeg crvenoga predsjednika koji je (savjetnik) doživio istu sudbinu poradi tvrdnje da je referendum o samostalnosti RH u stvari lažiran, što ni crveni nisu mogli podnijeti. Sada mogu zajedno predavati, recimo na Fakultetu političkih znanosti, a našlo bi se za takve mjesta u svim područjima.

Mutež i klatež s jugoslavenskim genima


(Imamo) kazališne eskapade pune mržnje prema svemu hrvatskom ili barem zatomljene ali čitljive, guranje i poguravanje pisaca nevelike vrijednosti ali nemaloga talenta da se izruguju Hrvatskoj, Hrvatima i hrvatskom jeziku, “zajedničare” dušom i tijelom, orjunaše pretvorene naizgled u “Europljane” koji iz pozicija “europskih stečevina” nastavljaju terorizirati hrvatstvo, sretni što Hrvatska ipak nije samostalna, u federaciji je opet, dakako, a u njoj spomenuti teroristi plivaju kao ribe u vodi.

I to je Hrvatska danas: mutež i klatež s jugoslavenskim genima stvorila je čvrstu mrežu na svim poljima, ona drži uzde i žustro progoni sve koji pokušavaju izviriti, iskobeljati se iz svjetonazornih norma bivše nadržave. Jugoslavenski kanoni, istovrsna cenzura u medijima (viđena i u nogometnom slavlju), iste u stvari zabrane kao u doba komunističkog totalitarizma, ista demonizacija “hrvatskog nacionalizma”, isto gotovo bizarno podilaženje nehrvatima, što je – glede uloge velikoga dijela srpskoga pučanstva u unutarnjoj agresiji na Hrvatsku – nevjerojatno i teško opisivo, da ne kažem neopisivo (ta je riječ u modi), isto nametanje multikulture koja je zamjenska inačica za krokodilsku regionalnu utvaru (i šire), iste ucjene i nametanje hipoteke iz Drugoga svjetskog rata, nametanje cijelom hrvatskom narodu – uz pomoć uvijek vjernih ljevičarskih medija po Europama, nadzor nad kulturnim institucijama, ispravljanje pravopisa i uopće jezičnih napora koji su “previše hrvatski”, potpuna prevlast jednoga, vrlo, vrlo manjinskog svjetonazora nad hrvatskim filmom (zato imamo što imamo), kazališne eskapade pune mržnje prema svemu hrvatskom ili barem zatomljene ali čitljive, guranje i poguravanje pisaca nevelike vrijednosti ali nemaloga talenta da se izruguju Hrvatskoj, Hrvatima i hrvatskom jeziku, “zajedničare” dušom i tijelom, orjunaše pretvorene naizgled u “Europljane” koji iz pozicija “europskih stečevina” nastavljaju terorizirati hrvatstvo, sretni što Hrvatska ipak nije samostalna, u federaciji je opet, dakako, a u njoj spomenuti teroristi plivaju kao ribe u vodi.

Vučićeva “čestitka” blaža od onih psihijatra Horvata i Blagonića iz HAZU


I dok dio tzv. masovnih medija licemjerno nastoji “peglati” tu zbilju, u biti srdačno surađujući i podilazeći rečenoj bagri, lakirati ako je suviše vidljivo, zombiji na internetskim portalima ili drugim staništima govore iz srca, bez ustezanja. Tako su se uz slavlje uspjeha hrvatskoga športa osim poznatih macana pojavili manje poznati ili nepoznati. Reče jedan dobrohotan čovjek da ih treba ignorirati, ali ova rubrika ima značaj (karakter) kronike pa moram zapisati: stanoviti dr. sc. Sandi Blagonić na službenim stranicama HAZU vrijeđa hrvatsku predsjednicu u svezi s nogometnim prvenstvenom, drugi dr. (valjda) i to psihijatar Nenad Horvat upućuje čestitke igračima i vodstvu “Džabe vam drugo mjesto i srebro kad ste govna, smeće i smradovi. Nakon Bleiburga dobili ste i Moskvu, novo kultno mjesto kolektivne memorije hrvatskoga naroda.” Isti se psihijatar već jednom proslavio vrijeđajući hrvatske invalide, branitelje. I što mu se dogodilo? Ništa. I dalje je psihijatar, samo više nije šef odjela. Radi i dalje, a kako i ne bi kada ga je Prekršajni sud oslobodio, a Komora šuti. Nisu našli ništa strašno, štoviše, poručili su hrvatskoj javnosti da su oni eto i tu, u pravosuđu, kao i u zdravstvu, u kulturi, kao svugdje. Mreža. Što znači da taj psihijatar i dalje “prima” pacijente, vjerojatno i hrvatske branitelje koji su u krizi, koji traže pomoć i utjehu … Prema ovom primjeru čak je Vučićeva čestitka hrvatskim reprezentativcima i oduševljenom hrvatskom narodu blaža: taj ih je sve proglasio ustašama. Ničega se drugog ne može dosjetiti.

Herceg Bosna “tuđa zemlja”


Bosna nije i ne može biti tuđa zemlja jer je i u ovoj zbilji domovina Hrvata, a pradomovina u doba kada “druga dva naroda” ondje nisu obitavala. Znači, u povijesnim mijenama izgubljen hrvatski teritorij. Pa ako sada jest kako jest, barem je u pjesmi i on dio Hrvatske, i nadalje beskrajno značajan u krajevima gdje žive Hrvati, kao njezino predziđe. Što se jasno pokazalo u Domovinskom ratu.

Za razliku od Đokovića koji je u svijetu poznatiji od njega nepoznatog četnika: tenisač, mnogostruki osvajač Wimbledona dao je više no korektne izjave. Poznat je i u Kini, gdje je sada opće poznata i simpatizirana hrvatska nogometna vrsta, o čemu piše vrlo uzbuđena Vitomira Lončar koja ondje boravi i svjedoči o kineskoj naklonosti, oduševljena i ona za razliku od nekih glumačkih osoba koje borave u Hrvatskoj, a Bucku spominjem i zato što je navela kako Kinezi zovu Hrvatsku, naime Keluodiya (ako sam dobro zapamtio), a Zagreb – Sagelebu. Znači: “I dok je srca, bit će i Keluodiye.“ I još: “Sagelebu, Sagelebu, otvori vrata…“ itd. U jednoj bližoj zemlji u kojoj su u vrijeme SP-a u nogometu boravili moji bližnji, to jest u Slovačkoj, komentatori su u vrijeme prijenosa finala nazvali francuske igrače mladim bikovima, a hrvatske – kraljevima.

No, druga jedna pjesma užasno je iritirala cenzore. Naime, “Lijepa li si“. Tko je to lijep? Aha, Keluodiya. Čak i klatež to može podnijeti, jer zemlja je doista lijepa i njima, i lukrativna, hrani ih i oblači, daje im stanove dok oni po njoj pljuju, pa u sebi prevode “Glupa li si”. Pjesma “Lijepa li si” ima jednu manu, kažu. U njoj se spominje Herceg Bosna, što je grozno. Ljudi nisu shvatili što je tu strašno dok im nije objasnio učeni Inoslav Bešker u svojim novinama. Naime, reče on, ne može se tu uvaliti Herceg Bosna jer je to – tuđa zemlja. Baš tako nekako. Malo je reći da je takva tvrdnja nepovijesna, treba reći i ponavljati: Bosna i Hercegovina, obje su hrvatska povijesna baština koje se Hrvati u Hrvatskoj i bilo gdje bili nikada nisu odrekli niti ne će niti ne mogu. Niti ne smiju. A što je povijest išla kako je išla, i što smo sada gdje jesmo, druga je priča. I ta druga kazuje baš to – da je povijest dinamična. Ali ni u ovim okolnostima , koje su gruba realnost, Herceg Bosna nije i ne može biti tuđa zemlja jer je i u ovoj zbilji domovina Hrvata, a pradomovina u doba kada “druga dva naroda” ondje nisu obitavala. Znači, u povijesnim mijenama izgubljen hrvatski teritorij. Pa ako sada jest kako jest, barem je u pjesmi i on dio Hrvatske, i nadalje beskrajno značajan u krajevima gdje žive Hrvati, kao njezino predziđe. Što se jasno pokazalo u Domovinskom ratu.

Eto kako su smutljivci jedan doista veličanstven trenutak u novijoj hrvatskoj povijesti pokušali potkopati, razoriti svojim vulgarnim ili kvaiziintelektualnim domišljajima. Neke poput Goldsteina nisam ni spominjao, i bolje. Ni masone, koji se nisu oglasili, osim što je pokojnog Hanžekovića kao poglavica Velike lože masona Hrvatske zamijenio nehrvat Slobodan Kuvalja. Viktor bi se radovao.

Umjesto jednodnevne proslave, osmodnevni “antifa-kamp” u Srbu


Hrvatska se polako okreće prema datumima svoje ratne slave koji su omogućili (i) nogometna slavlja, s tim da oko proslave u Kninu već ima nekih trzavica. I dok se Hrvati trzaju, pupovački Srbi s centralom u Beogradu a logistikom u hrvatskom državom proračunu imaju novu ideju kako proslaviti srpski pokolj nad hrvatskim pučanstvom 1941. u Srbu. Umjesto da taj perverzni četničko-komunistički dernek bude trajno, zavazda zabranjen, Srpsko narodno vijeće priprema osamdnevno kampiranje u Srbu.

Provokacija, da ne može biti gora, a za kamp koji nosi ime “antifa-kamp” (!) saznalo se iz obavijesti koordinatora srpske manjine na području “Vukovarsko-sremske županije” koji poručuju “radi se o jednom novom pristupu za obrazovanje i povezivanje mladih u RH, produbljivanju znanja o bližoj istoriji… Sve besplatno, troškove kampiranja snosi Srpsko narodno veće“. Viktor bi se radovao. A što hrvatska Vlada? Ona će šutke platiti.