U slučaju ukrajinskog ratnog poraza, za sve strahote u Buči i ostalim mjestima Ukrajine, stostruko će se uveličati i pripisati Ukrajincima. Nakon toga će se ruske žrtve komemorirati i graditi nakaradne spomenike koji će podsjećati na izmišljenu ‘genocidnost’ Ukrajinaca. U slučaju predaje, dogodit će se Ukrajincima hrvatski ‘Križni put’. Prema tome, Ukrajina se mora prvo izboriti za goli život, zatim za opstojnost ukrajinskog naroda na cijelom svom teritoriju, a nakon toga i za istinu.
Mučno je gledati strahote u 21. stoljeću koje se događaju na istoku Europe, u zemlji koju su oduvijek zvali žitnicom Europe. Da se ne bi Ukrajincima dogodila sudbina Hrvata, koja Hrvate od 1945. drži zarobljene u prošlosti bez budućnosti, oni moraju pobijediti u ukrajinskom ‘Domovinskom ratu’, u obrani Ukrajine od ‘antifašističkog’ agresora koji će u slučaju ukrajinskog poraza falsificirati ukrajinsku povijest u svoju korist. Primjera radi, je li itko u Europi, pa i u Hrvatskoj čuo za ‘briševačke mučenike’? Riječ je o monstruoznom zločinu iz 1992. nad civilima hrvatske nacionalnosti s kojim se može usporediti, u okviru ‘hrvatske priče’, samo ‘jasenovački mit’, s bitnom razlikom, da je ‘Briševo’ java (stvarnost), a ‘Jasenovac’ san (mit). Za ‘stvarnost’ još uvijek nitko nije odgovarao, a za ‘mit’ svake godine davi se cijeli hrvatski narod. Tragediju Briševa, mjesto u međunarodno legaliziranom zločinačkom dijelu Bosne i Hercegovine (međunarodnog experimenta bez budućnosti), može se upoznati kroz knjigu Piplovića i Atlije naslova ‘Briševački mučenici’ iz 2020.
Da bi me Ukrajinci, a i svijet mogao razumjeti, reći ću, da će se u slučaju ukrajinskog ratnog poraza, sve strahote u Buči i ostalim mjestima Ukrajine, stostruko uveličati i pripisati Ukrajincima. Nakon toga će se ruske žrtve komemorirati i graditi nakaradne spomenike koji će podsjećati na izmišljenu ‘genocidnost’ Ukrajinaca. U slučaju predaje, dogodit će se Ukrajincima hrvatski ‘Križni put’. Prema tome, Ukrajina se mora prvo izboriti za goli život, zatim za opstojnost ukrajinskog naroda na cijelom svom teritoriju, a nakon toga i za istinu. Naime, pobijediti u ukrajinskom ‘Domovinskom ratu’ ne znači i svjedočiti istinu. Ukrajinci, a i svi drugi zainteresirani bi trebali shvatiti koliko međunarodni odnosi utječu na kreiranje, a kasnije i na falsificiranje povijesti.
Osim samih Hrvata, Hrvatsku niti 1941. niti 1990. nitko nije želio. Kad neki narod traži pravo na osamostaljenje (samoodređenje), tj. pravo na svoju državu, uglavnom nailazi na osporavanje takvog prava, i svi međunarodni faktori, ma tko oni bili, upregnu sve sile da obeshrabre narod na opravdani čin osamostaljenja. U nesretnim okolnostima Drugog svjetskog rata novoproglašena hrvatska država pod nazivom Nezavisna država Hrvatska (NDH) već je na samom početku bila osuđena na neuspjeh jer je potpala pod stranu budućih gubitnika Drugog svjetskog rata. No na temelju dosadašnjih spoznaja okrutnost nacizma, kroz ustaški režim, nije došla toliko do izražaja koliko u drugim europskim zemljama pod okupacijom nacista. O radnom logoru ‘Jasenovac’ više nema materijalnihg dokaza, jer su ‘antifašisti’ srušivši logor ‘Jasenovac’ do temelja, htjeli sakriti svoja zlodjela tamo počinjena nakon 1945. Da bi se apostrofirale strahote logora danas se često ‘Jasenovcu’ podmeću slike iz drugih koncentracijskih logora koji nisu bili na području NDH. To je dio hrvatske povijesti koju službena vlast u Republici Hrvatskoj, ma koja ona bila od 1990. do danas, nije imala odlučnosti rasvijetliti, tako da je interpretacija tog dijela hrvatske povijesti i dalje u rukama zlonamjernih primitivaca, tj. onih koji nisu nikad željeli Republiku Hrvatsku, jer s istinom gube privilegije i beneficije, a snosit će i bremenitu odgovornost za neopravdano nametnutu kolektivnu krivnju hrvatskom narodu.
Hrvatski narod je oduvijek želio svoju državu. Shvativši vrlo brzo nakon proglašenja NDH 1941. da će ustaški režim morati slijediti nacističku politiku, većina Hrvata i dalje je podržavala ideju o hrvatskoj državi, unatoč režima koji je bio ovisan o volji nacističke Njemačke, ali nije uvijek slijedio nacističke zapovijedi. O tome u Hrvatskoj znaju nešto više samo bolje upućeni, no ne i šira javnost koja o NDH ima nametnutu im ‘antifašističku’ predodžbu.
Vodeći politički dvojac u RH, koji jedan drugog časte ‘titulama’ nisu na ponos Hrvatima, a ni Europi. Njihovo ‘tituliranje’ izgleda na momente duhovito ili pak degutantno, no te ‘titule’ su hrvatska stvarnost. Dok premijer kaže da je predsjednik ‘ruski špijun’, predsjednik zove premijera ‘Udbašenko’. Premda sve upućuje na to da su obojica ‘demokratskim’ izborom došli na vlast, pa je tako narod (Hrvati) dobio političare kakve zaslužuje, to nije baš tako.
Odnosi Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, ako izostavimo vrijeme Informbiroa 1948., bili su uglavnom dobri, kako politički, tako i gospodarski, znatno bolji nego s SAD-om. U jadranske luke redovito su uplovljavali sovjetski brodovi i tamo ostajali mjesecima pa i godinama na popravcima, a i mnogi su se u Hrvatskoj gradili za Rusiju. ‘Rusi’ su samo kroz projekt brodogradnje mogli u četrdesetak godina (od 1950. do 1990.) razviti špijunsku mrežu koja i danas funkcionira u Hrvatskoj. Ta je mreža i prostim okom vidljiva kroz medije. Hrvatska je Rusima oduvijek bila interesantna pa i danas kupuju brojne nekretnine po istom modelu kao i u Crnoj Gori. I to bi bilo razumljivo i normalo kad bi Hrvati odlazili na Istok i tamo tražili kruha. No Hrvati masovno odlaze na Zapad, bježeći pred režimom sličnim sovjetskom. Veza komunista bivše države koji se danas nazivaju antifašistima sa Sovjetskim Savezom, danas je preooznatljiva kroz sustav sigurnosnih službi.
Sad kad znamo da na politiku u Hrvatskoj utječu Rusi, tko onda sa Zapada utječe na promociju političara koji svojim djelovanjem razaraju Hrvatsku učinkovitije od bilo kojeg razornog projektila? Gotovo da ne postoji političar u republičkoj vlasti ili na lokalnoj razini u zadnjih dvadesetak godina, koji bi mogao izbjeći zatvor da je hrvatsko pravosuđe u funkciji zaštite naroda. O kakvoj je korupciji riječ redovito svjedoči odlučna i vrijedna gospođa saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto.
Tko pored Rusa kroji politiku u Hrvatskoj? Mnogi će odmah pomisliti na SAD ali nije to tako. Imaju oni utjecaja, no ne odlučuju. Nedavno naručeni skupi zrakoplovi nisu američki, niti je naftna industrija, niti bankarski sustav, niti komunikacije. Amerikanci dolaze samo kad moraju spašavati što se spasiti više ne može. Rusija, a ni SAD službeno nisu bile za ‘rušenje’ Jugoslavije. Da su Hrvati imali podršku 1991. koju danas imaju Ukrajinci od Zapada, rat bi u Hrvatskoj i BiH završio 1992. Predsjednik Tuđman je zbog Hrvatskoj nesklone međunarodne politike morao čekati odobrenje Zapada za oslobađanje okupiranog područja Hrvatske od neprijatelja. A Zapad je zbog javnosti nepoznatih dogovora s Istokom kalkulirao tko bi mogao pobjediti u ratu. Kad su bili sigurni da će to biti Hrvatska, Tuđman je dobio zeleno svjetlo 1995., no i odmah nakon toga i crveno, ispred Banja Luke. To je taj vječiti tajni dogovor Istoka i Zapada koji će isplivati na vidjelo samo u slučaju totalnog poraza Rusa u Ukrajini.
Iako nisam imao jasne spoznaje 1991. kako će izgledati budućnost Hrvatske, bilo mi je jasno da će pod utjecajem ‘dogovora’ između Istoka i Zapada, Kosovo biti neovisno, a kompenzacija Srbiji (čitaj Istoku) bit će značajan komad Bosne i Hercegovine. Premda je Daytonski sporazum okončao rat u BiH, nitko od potpisnika sporazuma nije imao razloga za radost. Srbi su genocidom nad Hrvatima i Bošnjacima, unatoč vojnog poraza, dobili gotovo polovicu BiH kao kompenzaciju za gubitak Kosova, ali pod takvim uvjetima da je spajanje Srbije i zločinačke Republike Srpske ostvarivo jedino ratom. Oni su Daytonom zasluženo poniženi. Bošnjaci nisu dobili isključivo vlastitu državu jer nisu bili u stanju sami obraniti. Hrvati su pak kažnjeni jer su jedini stvarni ratni pobjednici. Unatoč hrvatske pobjede i u Hrvatskoj i u BiH, kojom su Bošnjaci spašeni od genocida, ratni pobjednici iz Drugog svjetskog rata Hrvatsku nisu htjeli vidjeti isključivim ratnim pobjednikom, tako da su radili na izjednačavanju krivnje, tj. na falsificiranju povijesti Domovinskog rata. Ta se blamaža Istoka i Zapada vidi u Haškim presudama i na tretiranju hrvatskih vojnika na hrvatskim sudovima.
Za moguće buduće falsificiranje ukrajinskog ‘Domovinskog rata’, Ukrajinci moraju naći rješenje. Poraženi bi mogao dobiti Krim kao neku vrstu kompenzacije, stoga Ukrajinci, odlučno i mudro dalje. Prevareni ste već 1994., ne morate biti ponovo.
Ne smije se zanemariti činjenica da je Srbima u Hrvatskoj, na primjer u Vukovaru, dozvoljena srpska interpretacija zbivanja u periodu 1990.-1995. Riječ je o nekoj vrsti neformalne autonomije Srba uz podršku međunarodne zajednice, ostvarenje zakonom o manjinama ‘antifašističke’ vlade RH iz 2002. kojim se čak može pokazati da su Hrvati građani drugog reda, podređeni manjinama. Da je takav zakon o manjinama toliko dobar, Njemačka bi ga prva prihvatila. Prema tome, apsurada je u RH koliko hoćeš, a iza njih stoji Europska Unija.
Nijemci s punim pravom mogu uvijek biti ponosni na svoju kulturu, umjetnost i znanost, ali ne i na političare. Njemački politički nedostaci osvećuju se čak i samoj Njemačkoj. Veze tajnih službi iz razdoblja DDR-a i Sovjetskog Saveza vjerojatno nisu prekinute ni danas. Posljedica toga je nevjerojatan promašaj njemačke gospodarske politike da toliko ovise o Rusiji.
Zašto Europska Unija forsira hrvatsko-srpsku, odnosno ‘antifašističko-četničku’ koaliciju i time destabilizira Republiku Hrvatsku? Od 2000. na političkom i gospodarskom polju Hrvatsku kontrolira EU (Njemačka i Francuska), a na vojnom članice NATO saveza. Zaista smo trebali ući u NATO savez, a kasnije i u EU, ali je sporno da se na štetu Hrvatske i Hrvata u NATO i EU nastoji po svaku cijenu ugurati Srbiju. U tome se vidi koliko su kreatori politike na jugoistoku Europe neupućeni u srpske povijesne tendencije. Naime, zbog velikosrpstva koje generira ratove na jugoistoku Europe već više od stoljeća, Srbija bi morala biti pod međunarodnim protektoratom na duži vremenski period. Tek Srbi svojim susjedima kroz duži period vremena dokažu da više nemaju ambicija prisvajati tuđe teritorije, krivotvoriti povijest, prisvajati jezik i kulturu svojih susjeda, i kad pristanu poštovati ih kako susjedi poštuju njih, Srbe će se moći prihvatiti dijelom zapadne civilizacije.
‘Pomirba’ koju guraju prvenstveno Nijemci, nije pomirba, već svađa koja vodi u nove sukobe između Srba i Hrvata. Bezuvjetna pomirba predstavlja totalni promašaj, izgubljenu četvrtinu stoljeća i upropaštenu cijelu generacija i Srba i Hrvata. Nijemci su uvijek imali pametne ljude od kojih smo svi učili, kojima smo se svi divili. Matematičar Leibniz, književnik Goethe, kompozitor Beethoven, ne znam tko bi se od drugih velikih ljudi izvan Njemačke mogao s njima usporediti. Nijemci s punim pravom mogu uvijek biti ponosni na svoju kulturu, umjetnost i znanost, ali ne i na političare. Njemački politički nedostaci osvećuju se čak i samoj Njemačkoj. Veze tajnih službi iz razdoblja DDR-a i Sovjetskog Saveza vjerojatno nisu prekinute ni danas. Posljedica toga je nevjerojatan promašaj njemačke gospodarske politike da toliko ovise o Rusiji.
Hrvati nikad nisu imali sreće s Nijemcima. NDH je pod nacističkim utjecajem doživjela katastrofu. Danas u zadnjih dvadesetak godina ponovo pod utjecajem Nijemačke u Hrvatskoj se provodi nova demografska katastrofa, mirnodobski genocid. To vidi Bruxeless, to vide Nijemci, no pred tim problemom okreću glavu.
Od Nijemaca očekujem da pokažu odvažnost i pomognu Ukrajini na sve moguće načine kako bi se što prije okončao ovaj nametnuti krvavi rat. Poznavajući povijest Austro-Ugarske ne mogu razumjeti kalkulantsko ponašanje Austrije i Mađarske prema Ukrajini koja se sada bori i za njih. Ponosan sam na Poljsku i tri baltičke zemlje (Estonija, Latvija i Litva), a očekujem Švedsku i nama uvijek dragu Finsku u NATO savezu.
I na kraju bih pozdravio hrabre Ukrajince s nadom da će im ovih nekoliko riječi biti od koristi, a Rusima bih poručio: “Dragi Rusi, iskrenim kajanjem budite primjer svim budućim grješnicima i vratite se natrag civiliziranom svijetu kojemu i Vi pripadate!