U aferi koja se tek počela zahuktavati, Izrael je iz nacionalnih interesa pokušao Hrvatskoj prodati flotu od 12 zrakloplova a Sjedinjene Države su tu prodaju zaustavile iz svojih nacionalnih interesa. I tu prestaju nacionalni interesi, jer dolazimo u Hrvatsku, gdje se u nacionalnom interesu može ostvarivati jedino ono što nije moguće ni kupiti ni prodati niti na bilo koji način pretočiti u financijsku, političku ili bilo koju drugu moć, a toga je u Hrvatskoj ostalo vrlo malo.


Kad god se u Hrvatskoj radi o kupnji i prodaji na scenu stupa i korupcija, jer se u centru svake kupnje i prodaje kao glavni atraktor ljudske pohlepe nalazi novac, a ova država je korumpirala i one instrumente kojima bi se ljudska pohlepa mogla obuzdati.

AUTOR: DINKO DEDIĆ

Tek što je spustila jednu nogu u novu godinu, hrvatsku je potresla zrakoplovna afera. Nije značajno to što je zrakoplovna, jer da se radilo o kupnji ili prodaji bilo čega drugoga, kao što je u Hrvatskoj bilo od postanka, ako bi se otkrilo, bila bi afera. Hrvatska samo gubicima i državnim jamstvima Uljaniku mora isplatiti više nego što vrijedi kompletan kupoprodajni dogovor s Izraelom, pa ako je netko iz ove kupoprodaje imao osobno profitirati a propalo mu je, i ako će netko drugi profitirati kupnjom zrakoplova u nekom drugom aranžmanu, nema se čega bojati, kao što se nemaju čega bojati ni oni koji su profitirali remontom MiGova u Ukrajini, jer to u Hrvatskoj po istom receptu nakon malo galame odlazi pod tepih i završava onom narodnom izrekom “ujeo vuk magare”.

Kad god se u Hrvatskoj radi o kupnji i prodaji na scenu stupa i korupcija, od one trgovine oružjem za vrijeme rata, pa kroz sve vrijeme postojanja ove države do današnjih dana, jer se u centru svake kupnje i prodaje kao glavni atraktor ljudske pohlepe nalazi novac, a ova država je korumpirala i one instrumenate kojima bi se ljudska pohlepa mogla obuzdati.

Novac ostavlja trag. Može ga se zamesti i može ga se odmesti, ali ga je nemoguće sakriti ako postoji volja. U Hrvatskoj međutim, među onima koji posjeduju moć kupovati i prodavati iz džepa hrvatskih građana, takve volje nema. Da je ima, zatvori bi bili puni korumpiranih moćnika a plodovi njihova rada bi bili vraćeni u nacionalnu riznicu odakle su, ili na čiju štetu su otuđeni.

Društvo sazdano na osobnim interesima


Ne samo da nesebične ljubavi za Hrvatsku na političkom obzorju danas nema vidjeti, nego je postala opasna i svakodnevno ju se osuđuje, jer ako voliš svoju domovinu neograničeno, biti ćeš proglašen za nacionalistu u najgoroj verziji te riječi i za fašistu u punom značenju, jer ako ti je hrvatski nacionalni interes ispred osobnoga, ti si fanatik, opasan čovjek, nepotkupljiv i nezaustavljiv, a takvi su realna opasnost za sustav koji vlada u Hrvatskoj.

U aferi koja se tek počela zahuktavati, Izrael je iz nacionalnih interesa pokušao Hrvatskoj prodati flotu od 12 zrakloplova a Sjedinjene Države su tu prodaju zaustavile iz svojih nacionalnih interesa.

I tu prestaju nacionalni interesi, jer dolazimo u Hrvatsku, gdje se u nacionalnom interesu može ostvarivati jedino ono što nije moguće ni kupiti ni prodati niti na bilo koji način pretočiti u financijsku, političku ili bilo koju drugu moć, a toga je u Hrvatskoj ostalo vrlo malo.

Vlast je iz osobnih interesa odlučila kupiti izraelske zrakoplove, opozicija se tome iz osobnih interesa oštro suprotstavila. Oni koji su nosioci tog plana pred narodom ga iz osobnih interesa na sva usta hvale. Oni koji su zastupali drugačije planove ga iz osobnih interesa nesmiljenom žestinom napadaju. Jedna televizija o tome iz osobnog interesa šuti a druga iz osobnog interesa iz svih topova zahuktava aferu. Na kraju će se svi ispuhati a sustav će iz osobnog intreresa, kako bi ostvario kontinuitet postojećega stanja, na kraju sve strpati pod tepih, kao i do sada, jer ovo je samo jedna afera u nizu koji traje s ciljem ostvarivanja osobnih interesa na račun nacionalnih.

Novih sto tisuća Hrvata će napustiti svoju domovinu, koju su oni i njihovi roditelji stvorili kako bi u njoj mogli živjeti životom dostojnim čovjeka.

U nacionalnom interesu Hrvatsku se može bezrezervno voljeti, onako da iz toga nemaš koristi osim duhovne satisfakcije, da na tome ne zaradiš, da na tome ne gradiš slavu, da ne ostvariš moć ni materijalno bogastvo. Toga komoditeta zvanog nesebična ljubav za domovinu je bilo na pretek u Domovinskom ratu kada se za Hrvatsku davalo život znajući da se na onaj svijet odlazi bez novčanika, ali ga je do danas ostalo vrlo malo, a među onima koji su već u borbi za vlast i prevlast, za moć i premoć, za stiž i prestiž, ga uopće nema.

Ne samo da nesebične ljubavi za Hrvatsku na političkom obzorju danas nema vidjeti, nego je postala opasna i svakodnevno ju se osuđuje, jer ako voliš svoju domovinu neograničeno, biti ćeš proglašen za nacionalistu u najgoroj verziji te riječi i za fašistu u punom značenju, jer ako ti je hrvatski nacionalni interes ispred osobnoga, ti si fanatik, opasan čovjek, nepotkupljiv i nezaustavljiv, a takvi su realna opasnost za sustav koji vlada u Hrvatskoj. S takvima je Jugoslavija obračunavala vrlo brutalno, ubijala ih, trpala u tamnice a za onima koji su spašavajući glavu izbjegli preko granice, slala naoružane ubojice – likvidatore. Hrvatski politički sustav za sada toga izbora nema ali vrlo efikasno primjenjuje alternativni, a to je moralna i materijalna likvidacija, izolacija, marginalizacija i stigmatizacija.

Oni kojima bi nacionalni interes, interes države među narodima i interes naroda u državi, morao biti na prvom mjestu danas se zovu suverenistima, nerijetko nacionalistima, mada je pojam već dugo vremena na globalnom planu iskrivljen i korumpiran i bolje bi ga bilo izbjegavati, jer je naš posao čišćenja hrvatskih pojmova sam po sebi vrlo težak, da bi bilo opravdano čistiti svjetske. Oni koji govore o ljevici i desnici u najvećoj su magli, jer su pojmovi postali neuporabljivi otkako zlo dolazi sa svih strana, a dolazi  već dugo.

Bespoštedna borba za prestiž i prevlast, makar i među nemoćnima


Pa je li hrvatskim suverenistima nacionalni interes primaran i nadređen osobnome?

Da jest, ne bi danas imali toliko različitih i međusobno neusaglašenih braniteljskih udruga, ne bi imali toliko stranaka istoga imena, ne bi imali više poglavica nego Indijanaca, ne bi jedna skupina sama za sebe i bez opće konzultacije i koordinacije stvarala refenrendumski plan a druga se u isto vrijeme i na isti način ubacivala s drugim, tako da se na kraju obje ponište, nego bi među suverenističkim institucijama, strankama, udrugama, medijima i drugim strukturama postojala međudruštvena koordinacija.

Zašto je nema? Nema je zato što pojedini lideri raznih skupina vide Hrvatsku isključivo sa sobom u centru a ako nije tako onda im takve Hrvatske ni ne treba. To nije nacionalni interes, nego osobni, u bespoštednoj borbi za prestiž i prevlast, makar i među nemoćnima.

Da postoji koordinacija među suverenističkim skupinama, ostvariva po svim pitanjima od zajedničkog nacionalnog interesa a ta su glavna, danas ne bi imali situaciju gdje se ruši predsjednicu a da nigdje na obzorju nema ni traga osobi koja bi bila bolja od nje s izgledima na pobjedu zahvaljujući jedinstvenoj i dogovorenoj podršci hrvatskih suverenista, nego kao i do sada, ruši HDZ da bi na vlast stavio SDP, pa onda ruši SDP da bi na vlast vratio HDZ, ili, ruši Josipovića da bi postavio Kolindu a onda ruši Kolindu da bi vratio Josipovića.

Demokracija je rastezljiva kao žvakaća guma i svakome onakva kako si ju izvoli interpretirati. I Jugoslavija je sebi pripisivala demokratičnost i organizirala izbore za reizbor davno postavljenih doživotnih predstavnika. Za razliku od toga, suverenizam je uklesan u kamen, od Bašćanske ploče do kamenog spomenika mrtvim braniteljima Vukovara.

Dok god se suverenističke stranke, svaka za sebe budu tukle za premoć među nemoćnima, dotle će one moćne moći kupovati već izabrane zastupnike za iduće izbore i slagati novu, do sada očito najkorumpiraniju garnituru za preuzimanje vlasti. Takvu je garnituru s kapacitetom dolaska na vlast, suverenistima bez zajedništva nemoguće ostvariti, i vjerojatni maksimum će biti nekoliko zastupnika u zadnjem redu sabornice, ostavljeni govoriti praznim klupama kao i do sada.

Ovakva Hrvatska u ovakvom svijetu je neodrživa, Hrvatska u kojoj se više pažnje posvećuje onima koji napuštaju tuđe države nego onima koji napuštaju vlastitu, Hrvatska koja će se, ne počnu li suverenisti udruživati mozgove, prevoriti u državu stranih radnika i domaćih umirovljenika, narod neprepoznatljiv u usporedbi s onim koji je kroz tisuću teških godina utemeljio svoj identitet, priznat i onda kada je bio u najvećem ropstvu.

Demokracija je rastezljiva kao žvakaća guma i svakome onakva kako si ju izvoli interpretirati. I Jugoslavija je sebi pripisivala demokratičnost i organizirala izbore za reizbor davno postavljenih doživotnih predstavnika.

Za razliku od toga, suverenizam je uklesan u kamen, od Bašćanske ploče do kamenog spomenika mrtvim braniteljima Vukovara. Kada suverenisti mogu živjeti

  • sa jednim Stazićem u zgradi Sabora koja bi morala biti tvrđavom suverenizma, nakon što je izjavio da nas na Bleiburgu nisu dovoljno pomlatili;
  • sa Kapovićem koji im na filozofskom fakultetu odgaja djecu tako da bi i oni jednog dana zajedno s njim mogli “srati na Bleiburg”, na kosti svojih predaka;
  • i sa Beljakom na čelu jedne od dviju najstarijih suverenističkih stranaka u Hrvatskoj, koji “jubilarnog” 6. siječnja u sred svetosavskog slavlja, na stoti srpski Božić otkako je okrunjen Aleksandar iz dinastije krvavih ruku, pred nazočnima premijerom i ministrima, uz buran pljesak, u sred Zagreba poziva na obnovu srpsko-hrvatskog “bratstva i jedinstva”,

onda hrvatski suverenizam živi na drhtavim nogama, poduprt vrbovim štakama.

“Mlada smo država”, izgovaraju se mnogi, četvrt stoljeća nakon njezine uspostave. Je li netko govorio ili mislio da je Titova Jugoslavija 1970., kada je bila stara baš koliko i Hrvatska danas, mlada država?

Afere će se množiti jedna za drugom, one koje lete po zraku, one koje plutaju na vodi i one koje hodaju po zemlji. Tako je i tako će ostati dok se hrvatski suverenisti ne odluče ujediniti i zajednički izabrati vlastite kandidate koje će svi zajedno podržati i na vlast dovesti garnituru s nacionalnim interesom na prvom i svetom mjestu.

Projekt Velebit uzalud na svome zidu ističe parolu “Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!”