Jugoslavija je danas već “mrtvi konj” koji se još koji put ritne, kao na primjer u jesen 1991.g. Ali se zato sustavno ritaju, i to na dnevnoj osnovi, medijski jugonostalgičari u manje ili više svim medijima. Čitajte samo Juricu Pavičića, Antu Tomića, Miljenka Jergovića, Roberta Bajrušija, Branimira Pofuka, Gorana Gerovca, ostale iz 6. Ličke u Večernjaku, Index, Nacional, Jelenu Lovrić, Davora Butkovića (kako se god sada zvao), Vedranu Rudan, Igora Mandića.

Autor: Zvonimir Hodak

Doslovno ili simbolično cijeli svijet prosvjeduje, od SAD-a, Bjelorusije do Australije. U australskom Melbourneu sve je frcalo od nasilja između prosvjednika i policije. Izraelci su iskazivali “ljubav i poštovanje” prema svom premijeru, što pak premijera Benjamina Netanyahua nije previše uzbudilo. Kao uostalom ni nezapamćeni prosvjedi protiv “vječitog” Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji.

U “crnoj” Rusiji je sve ok, čaj je odličan, a bolnice u Berlinu dežuraju i čekaju dolazak novih otrovanih. U Leipzigu tri dana prave ulične “šore” protiv “guljenja” građana enormno skupim najamninama stanova. U Hong Kongu strah od komunizma drži ljude mjesecima na ulici. U Portlandu na stoti dan prosvjeda u ime pokreta “Black Lives Matter” uhićeno je na desetke prosvjednika.

Policija, nakon što su je prosvjednici “počastili” Molotovljevim koktelima, proglasila sve to pobunom i “počastila” ih suzavcem. I tako iz dana u dan. Sve to je Goranu Gerovcu “prosto nevjerojatno”. Čega se ti ljudi boje? Komunizma? Pa on će, sigurno misli naš Geri, tako i tako prije ili kasnije zavladati čitavim svijetom.

Pitanje je jedino od koga će onda naši trgovački lanci uvoziti lubenice i slične za život neophodne stvari? Sve je to dio tzv. liberalne demokracije i ljudskih prava, osim naravno ako se takav ili sličan prosvjed organizira i dogodi u Zagrebu. To je, ako se sjećate, glavni grad države koja je još “jučer” predsjedavala EU-om.

Zagrepčani su tradicionalno liberalni i suosjećaju s nevoljama onih koji na ulici iskazuju svoje nezadovoljstvo. Recimo, oči im se zasuze kad homići “spontano” organiziraju svoju “paradu ponosa” pa ih policija pazi i mazi, a one kojima izleti kakav “grubi” glagol nježno smiri pendrekom. Zato su svoju podršku pokazali i onog trenutka kad je “anti-Covid protest” bio zakazan, a policija svoju “podršku” za vrijeme održavanja i nakon njega.

Nova politička “zvijezda” koja nam dolazi s istoka je Mile Kekin. Naš je Mile popio malo više hladnog piva, obrisao pjenu s brkova i brade laktom, malo se podrignuo i dao kratku ocjenu tog “desničarskog derneka” na kojem su bile i perjanice Lijevog bloka, rekavši: “Zombi party usred glavnog grada!” Ni kolumnistu Večernjaka Zvonimiru Despotu nije baš “legao” taj “Festival slobode”.

Kaže Zvone: “Ako nemate povjerenje u zdravstveni sustav, ako vam ne treba, dajte se odjavite na zdravstvenom osiguranju i na hitnoj pomoći i od sada se javite Cetinskom, Bujancu, Hasanbegoviću, Karolini Vidović Krišto (zaboravio je spomenuti i Tomaševića i Radu Borić). Oni imaju svu potrebnu aparaturu i sredstva i znanje i vještinu da vas održe na životu”. Odmah sam provjerio nije li možda Zvone prešao u redakciju Gerinog “Obzora”, a ono ništa, još ga nema tamo. Nino Raspudić, bivši kolumnist Večernjaka, javio se iz Sabora, ali ne kao novinar nego kao obični zastupnik čije stavove novinari sada sa zadovoljstvom ne “šljive”. Nino se kao laik pita zašto je za javnost, što se korone tiče, mišljenje neurokirurga dr. Beroša znanstvena istina, dok se mišljenje i stavovi dr. Srećka Sladoljeva, koji je usput rečeno epidemiolog, potpuno marginaliziraju?

Zanimljivo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog obične kompetentnosti. Bi li, na primjer, neurokirurg mogao izliječiti Milu Kekina od depresije jer nije ušao u Hrvatski sabor. Bez obzira na to što su njegovi “pobijedili” 1945.g, a i danas su još na vlasti. Više nego zanimljive stavove u “Covidomaniji” ima kolumnist, opet Večernjaka, Ivan Hrstić. Ispod crte, Ivan nam otvara oči: “Maske na otvorenom? Dokaz da korona utječe na mozak!”. Ivan je “oduševljen” francuskim modelom po kojem, recimo, Parižani moraju nositi maske ne samo u dućanima i javnom prijevozu nego i na otvorenim pješačkim zonama. Skoro svugdje, osim kod kuće. Ivan tu vidi obrise “Velikog brata”…

U subotnjem je Večernjaku Ivana Jakelić otkrila Ameriku: “Donald Trump svjesno umanjivao opasnost od Covid-a zbog čega je umrlo 200.000 ljudi”. Vauuu!!! Otkriće vrijedno Pulitzerove nagrade. Baš 200.000 tisuća!? Kad se brojanjem na prste došlo do tog tragičnog broja, Ivana je o tome odmah obavijestila 6. Ličku i sad zločestom Trumpu kao utješna nagrada ostaje samo Nobel za mir. Naravno, to je samo duda varalica kojom se lijevoj medijskoj falangi umjetno diže tlak. Negdje im se podigao na oko 300, najmanje. Ha, ha! Lik koji je “ubio” 200.000 tisuća Amera još je predložen i za Nobela jer prekida ratovanje SAD-a u raznim ratovima po svijetu te tako obuzdava nezasitnu američku vojnu industriju.

Glavna epidemiologinja u super civiliziranoj Kanadi poziva Kanađane da se u seksu suzdrže od ljubljenja, a najsigurniji je po njoj seks sa – samim sobom. Hrstić tu duhovito poentira: “Valjda zato što ipak ne možeš poljubiti sam sebe u usta!” Inače, na “brdovitom Balkanu” seks sa samim sobom je jedna vrsta nacionalnog sporta te bi trebalo Kanađanku pozvati da nas posjeti i demonstrira tehniku kako samog sebe ljubiti u usta. I na kraju o “Covidomaniji”, čitam u subotnjem Večernjaku izjavu ministra Vilija Beroša: “Pandemija je pokazala da je nužno ojačati domove zdravlja”. Slažem se. Naročito nakon zadnjeg potresa… Karel Čapek je jednom napisao: “Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju”.

Trump je “ubio” 200 tisuća Amerikanaca


U subotnjem je Večernjaku Ivana Jakelić otkrila Ameriku: “Donald Trump svjesno umanjivao opasnost od Covid-a zbog čega je umrlo 200.000 ljudi”. Vauuu!!! Otkriće vrijedno Pulitzerove nagrade. Baš 200.000 tisuća!? Kad se brojanjem na prste došlo do tog tragičnog broja, Ivana je o tome odmah obavijestila 6. Ličku i sad zločestom Trumpu kao utješna nagrada ostaje samo Nobel za mir. Naravno, to je samo duda varalica kojom se lijevoj medijskoj falangi umjetno diže tlak.

Negdje im se podigao na oko 300, najmanje. Ha, ha! Lik koji je “ubio” 200.000 tisuća Amera još je predložen i za Nobela jer prekida ratovanje SAD-a u raznim ratovima po svijetu te tako obuzdava nezasitnu američku vojnu industriju. Svašta! Obama je tu nagradu, na radost i veselje 6. Ličke, dobio samo zato što ju je zaslužio. Naime, baš kada mu je bila dodijeljena, naš Obi je vodio oko osam što direktnih, a što tajnih ratova diljem svijeta. I za to je bio dobio strelicu “gore” u infantilnoj Ivaninoj rubrici. I Dino Brumec se pridružio 6. Ličkoj u rušenju Trumpa. Nema prolaza za Trumpa, lika koji je “ubio” 200.000 nevinih ljudi. I Dino je našao relevantnog sugovornika, Robina Radina. On je aktivist i član luzerske američke Demokratske stranke. Pripazite na ovu “stručnu” analizu Dininog aktiviste: “Ljudi očekuju da će Trump učiniti sve da ostane na vlasti i da je spreman čak i na državni udar”. Ni manje ni više. Koji to ljudi? Demokrati! Što bi trebao drugo raditi u predizbornoj kampanji nego nastojati zadržati vlast? Naš Roby, kao da je u rodu s Robyjem Bajrušijem, lijevom ikonom iz Jutarnjeg. Roby Radin proročanski upozorava:

“Američki zakon kaže da vojno osoblje koje sluša predsjednika, nakon što mu 20. siječnja istekne mandat, može biti optuženo za pobunu”. Eto, tako izgledaju ljevičarske analize u Obzoru. Scenarij za film C-kategorije. “Progresivni” američki narod ruši mrskog diktatora, a on državnim udarom ostaje na vlasti i na kraju dobivamo suđenje vojnicima koji 20. siječnja ne poslušaju narod. Glavnog tužitelja u tom mračnom filmu mogao bi zaigrati Rade Šerbedžija, a Angelu Merkel, koja na čelu snaga EU-a spašava SAD od Trumpa, najbolje bi odigrala Anka Taritaš Mrak, nadobudno uvjerena buduća gradonačelnica Zagreba. Za takav scenarij čak ni ministrica Nina ne bi mogla odbiti dati lovu. E, moji ljevičari, koliko ste zaglupljeni dogmama još vam i dobro ide! Listam “Obzor”, Ivanin šef Gera Gerovac podsjeća na svoju “Bibliju”, knjigu Slavka Goldsteina “1941. godina koja se vraća”. Širok pojam kojeg pokojni Slavko nije do kraja objasnio. Je li se “1941.g.” možda vratila 18. studenog 1991.g. na Ovčari? Zašto baš tada?

Slavko je, naime, još za života, u Španjolskoj, promovirajući svoju knjigu, na pitanje novinara čiji je on pisac, mrtav hladan izjavio da on jugoslavenski pisac. Na Ovčari je Jugoslovenska narodna armija stvarala “novu” revolucionarnu povijest, koljući i ubijajući nevine ljude. Na kraju, ostaje mi zagonetno kako je u jugo-Obzoru prošao tekst Stipe Kljaića: “Jugoslavenstvo su izmislili Hrvati”. Izvrsna je to analiza “sukoba civilizacija” na prostoru bivše Juge. Kao da je to osobno pisao Samuel Huntington. Autor daje za pravo Pilaru i  njegovoj godinama “vrućoj” knjizi “Južnoslavensko pitanje”. Ono što se zna već oko sto godina napokon je, iz pera Kljaića, objavio Obzor: “Jugoslavenstvo je nastalo, prije svega, kao elitistički, a ne kao narodni projekt. I to kao projekt onih elita koje su prigrlile modernističku utopiju da se na bazi krvi i jezika može organizirati jedna zajednica koja nije imala nikakvih zajedničkih povijesnih i kulturnih i drugih dodirnih točaka”.

I na kraju zaključak koji svi znamo, ali je izašao u Gerinom Obzoru, što samo po sebi predstavlja medijski raritet: “Indikativan je fenomen da su pojedini pripadnici hrvatskih elita stalno bili spremni podmetnuti leđa i pokušavali spašavati jugoslavensku stvar. Počevši od Ante Trumbića, jednog od ‘očeva’ utemeljitelja Jugoslavije, zatim Vlatka Mačeka 1939.g, preko Josipa Broza i Ivana Šubašića na kraju Drugog svjetskog rata, pa sve do Ante Markovića i Stipe Šuvara… Povijesni je paradoks da su Hrvati jednakom gorljivošću i stvarali i rušili dvije Jugoslavije…” Jugoslavija je danas već “mrtvi konj” koji se još koji put ritne, kao na primjer u jesen 1991.g. Ali se zato sustavno ritaju, i to na dnevnoj osnovi, medijski jugonostalgičari u manje ili više svim medijima. Čitajte samo Juricu Pavičića, Antu Tomića, Miljenka Jergovića, Roberta Bajrušija, Branimira Pofuka, Gorana Gerovca, ostale iz 6. Ličke u Večernjaku, Index, Nacional, Jelenu Lovrić, Davora Butkovića (kako se god sada zvao), Vedranu Rudan, Igora Mandića… Ovo što sam naveo je doslovno kap u moru jugonostalgije koja se kao lišaj razvila na medijskom tkivu u ovoj državi nakon 5. kolovoza 1995.g. Ministrica kulture Nina Obuljen, navodno, po mišljenju rigidnih desničara i ognjištara, ima govornu manu. Pri izgovaranju guta “Hrvatsko slovo”.

‘Jedni govore što znaju, a drugi znaju što govore’


Pred od prilike mjesec dana “ubojito” lijevo pero Jutarnjeg Roby Bajruši “opleo” je po novopečenoj zastupnici u Saboru RH i na kraju svog jeftinog pamfleta preporučio svim progresivnim ljevičarskim mainstream medijima da “ignorišu” osobe kao što je Vidovićka jer lažu i truju našu (socijalističku) mladež. Umjesto da ga poslušaju, njegovi medijski ljevičari posvećuju istoj skoro stranicu teksta opisujući njenu imovinsku karticu. E, pa i ja im se pridružujem svojim prilogom. Svaka reklama je dobrodošla!

U Jutarnjem su pomalo razočarani. Puno su očekivali od imovinske kartice Karoline Vidović Krišto i njene obitelji. Međutim, riječ je samo o normalnoj obitelji s četvero djece. Ona ima saborsku plaću kao i Anka ‘partizanka’, ima kuću, ali nema jahte, ima stari auto dok joj je suprug na plaći u MORH-u. Anonimni izvor iz MORH-a se čudi promaknuću Ivice Krišto. Kao, malo je prebrzo. Uglavnom, “trla baba lan”… Čudno kako se “lijeva” redakcija Jutarnjeg nije okomila na silne stanove bivšeg predsjednika Josipovića ili kad je Anka Taritaš Mrak ispričala dirljivu priču kako ona i suprug dok jedre na svojoj jahti Jadranom obično pjevaju partizanske pjesme. Čudno kako se Slavica Lukić nije u tom slučaju sjetila aktivirati svoj istraživačko-novinarski gen pa objavila sliku Ankinog jedrenjaka ili broda. Znamo iz izjava same Anke da ona i suprug imaju stan u Zagrebu i kuću na moru, itd. Slavici i njoj sličnima čudno je tek kako je Ivica Krišto ušao je u HV 1998.g. i nakon dvadeset i dvije godine postao bojnik. Stvarno čudno!? Koliko imamo ”drugova” koji su se još 1991.g. borili na strani JNA-e protiv HV-a pa su zaslužili hrvatsku penziju. Međutim, Slavi je čudno otkud Ivici Krišto “skupocjeni” auto VW Touran, vrijedan čak 80.000 kuna? A šećer u člančiću Lukićke dolazi tek na kraju: “Manje je poznato da je Krišto prije 1998.g. radio kao konobar u HTR-ovom kafiću”. Stvarno, sramota! Čovjek je inženjer poljoprivrede, pa umjesto da je bio neki korumpirani “diša” u upropaštenoj firmi, on nije imao “vezu” da se zaposli u struci pa je godinama radio kao konobar. Trebao se učlaniti u HNS i raditi na HRT-u kao direktor, a ne pošteno zarađivati i danas biti obični bojnik. I to još bojnik koji surađuje s Crkvom!

Znate li zašto se danas u kolumni bavim ovom u biti banalnom temom? Pred od prilike mjesec dana “ubojito” lijevo pero Jutarnjeg Roby Bajruši “opleo” je po novopečenoj zastupnici u Saboru RH i na kraju svog jeftinog pamfleta preporučio svim progresivnim ljevičarskim mainstream medijima da “ignorišu” osobe kao što je Vidovićka jer lažu i truju našu (socijalističku) mladež. Umjesto da ga poslušaju, njegovi medijski ljevičari posvećuju istoj skoro stranicu teksta opisujući njenu imovinsku karticu. E, pa i ja im se pridružujem svojim prilogom. Svaka reklama je dobrodošla!

Stara rumunjska poslovica glasi: “Jedni govore što znaju, a drugi znaju što govore”.

Komentari