Sve od pada Vukovara pa do Andreja Plenkovića, srpsko-hrvatska ljevica se nije imala bogzna čime nasladiti. Penavin poraz na izborima makar simbolično izgleda kao da Vukovar ponovo pada, ovaj put ne pod granatama srpske armade, nego kao rezultat Plenkovićeve političke bitke, logistički poduprte iz bruxelleske tvornice oružja.
Jadno je to kad srpsko-hrvatska fronta Dejana Jovića i Milorada Pupovca mora slaviti pobjedu Zdravke Bušić Logarušić, ali kad se netko nauživao toliko poraza i poniženja od nestanka Jugoslavije pa do danas, nije se čuditi. Shvaćaju oni da je to samo Plenkovićev taktički potez, jer njegov stvarni tim su Obuljenka, Božinović, Divjak, Pupovac i ta garnitura, a Medved, Zdravka i “tople uspomene” na Franju Tuđmana su samo jeftina krpa od zavjese da bi se zamazale oči HDZ-ovih ognjištara kojima je forma uvijek bila važnija od sadržaja.
Svaki posao zahtijeva plan i organizaciju, pa tako i prljavi posao. Odluka da se srpska manjinska i jugoslavenska antifašistička fronta izostavi iz propagandnog rata protiv Škorine ugroze sustava je bila zanovana na logici – Škoru nije moguće rušiti s ljevice niti kroz srpske redove, jer to bi moglo ispasti kontraproduktivno po principu “što oni napadaju mi moramo braniti”.
Radi toga su na tzv. desnici angažirane snage koje su u prvom krugu predsjedničkih izbora pokazale rezultate. Za drugi krug su bili spašeni i Kolinda i Milanović, a koji će od njih pobijediti bilo je od sekundarnog značaja.
Međutim sada kada se priprema teren za parlamentarne izbore, u programu spašavanja sustava kojega je Škoro prošli puta opasno ugrozio, ta nedisciplinirana jugoslavenska fronta zasnovana na partizanskim principima razularene determinacije koja vozi na emocionalni pogon, nije mogla izdržati a da ne počne pljuvati po Škori, i sada opasno ugrožava plan za nadolazeće predsjedničke zbore.
I bez njih ne ide lako, jer se u prvom krugu Škorine eliminacije istrošilo sve strijeljivo za tešku artiljeriju. Nestalo je municije protiv najranjivijih ciljeva, napr. onih kojima se gađaju žena i djeca. Ispucali su se “argumenti” za četništvo i za dezerterstvo.
Plan po kojemu je “ekstremna desnica”, ona koja se prepoznaje po blijedoj sjeni Ante Starčevića, trebala poslužiti kako bi se dokazalo da je Škoro sakupljao dobrovoljne priloge za udbu također je u nedostatku dokaza pao u vodu.
Sada je za bombardiranje ostalo samo jedno parkiralište.
Na kraju se nedisciplirana četničko-partizanska fronta prepustila emocijama i započela “dejstva” protiv Škore, protivno zacrtanim planovima. Novosti i druge snage koje žive na državnom proračunu oglušile su se na zahtijeve da se pridržavaju plana i ostanu po strani, ako je dobiti bitku za očuvanje sustava, što je od zajedničkog interesa.
Još samo da se vanjski saveznici, Vučić i Vulin popnu na antiškorine barikade i cijela stvar će se svima kao pljuska vratiti u lice. Valjda je Pupovac pri posljednjoj šetnji do Beograda upozorio svoje vođe kako se treba postaviti u situaciji spašavanja postojećeg poretka u Hrvatskoj.
Potomci 45. srpske divizije koja je ’45. prva ušla u Zagreb kako bi pohvatali nabolje stanove sa centralnom lokacijom, preko svoje najintelektualnije perjanice Dejana Jovića, također nisu mogli držati začepljenu gubicu, nego se Jović morao ići naslađivati Plenkovićevom pobjedom DESNOG CENTRA LIJEVE inklinacije. Desnocentristička ljevica Andreja Plenkovića, čiji je cilj pokriti sve od srpsko-hrvatske koalicije s Miloradom Pupovcem do Zdravke Bušić Logarušić s dva mrtva Bušića i pok. Vinkom Logarušićem i njegovih 20 godina robije u obiteljskom naslijeđu, ipak je rezultirala isključivo trijumfom srpsko-hrvatskih uhljebljenih potomaka internacionalnog “roblja koje mori glad”. Nije se ni čuditi, jer oni se sve od pada Vukovara pa do Andreja Plenkovića nisu imali bogzna čime nasladiti. Penavin pad na izborima makar simbolično izgleda kao da Vukovar ponovo pada, ovaj put ne pod granatama srpske armade, nego kao rezultat Plenkovićeve političke bitke, logistički poduprte iz bruxelleske tvornice oružja.
Jadno je to kad srpsko-hrvatska fronta Dejana Jovića i Milorada Pupovca mora slaviti pobjedu Zdravke Bušić Logarušić, ali kad se netko nauživao toliko poraza i poniženja od nestanka Jugoslavije pa do danas, nije se čuditi. Shvaćaju oni da je to samo Plenkovićev taktički potez, jer njegov stvarni tim su Obuljenka, Božinović, Divjak, Pupovac i ta garnitura, a Medved, Zdravka i “tople uspomene” na Franju Tuđmana su samo jeftina krpa od zavjese da bi se zamazale oči HDZ-ovih ognjištara kojima je forma uvijek bila važnija od sadržaja.
Za Kovačem, Stierom, Penavom i Brkićem nema se što žaliti. Oni su u kampanju otišli bez vlastita programa, tek s nekim prigovorima Plenkovićevu upravljanju s HDZ-om. Glasači ih nisu procijenili samo po predizbornoj retorici, nego po njihovu držanju od Plenkovićeva dolaska na vlast pa do danas.
“Sukob” ljutih protivnika na Osječkoj televiziji
Nakon što je propao program bušićanskog nacionalnog izmirenja “sinova partizana i sinova ustaša”, kojega je dolaskom na vlast implementirao Franjo Tuđman, dobije se dojam da je na Osječkoj televiziji predstavljen novi program, ovaj puta inter-nacionalnog i inter-ideološkog pomirenja, gdje su se uz puno razumijevanja, međusobnih odobravanja i komplimenata, pojavili Anto Đapić, predstavnik nacionalističke linije i Žarko Puhovski, predstavnik antifašističke fronte.
Ne mislim da Antu Đapića i stavove koje bi on morao zastupati, treba posebno predstavljati, a za Žarka Puhovskog čiji unitaristički stav pamtim još iz studentskih dana 1971. godine, samo kao podsjetnik, nije zgorega pročitati skraćenu verziju njegove političke biografije (Wikipedija):
“Za vrijeme Hrvatskog proljeća Puhovski je spadao u frakciju ondašnjih studenata koja se protivila reformskoj struji i branila jugoslavenski unitarizam. Nakon sloma Hrvatskog proljeća bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta među kojima su bili Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša. Jedan je od osnivača i članova Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), ekstremno lijeve političke stranke koja je htjela očuvati SFR Jugoslaviju od raspada unutarnjom reformom. U svojoj knjizi Socijalistička konstrukcija zbilje, relativizira pravo republika SFR Jugoslavije na otcjepljenje i neovisnost.
Tijekom raspada Jugoslavije, zagovarao je tezu o dogovorenoj podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije koja u sebi uključuje etničko čišćenje Bošnjaka iz pripojenih područja s prešutnim pristankom međunarodne zajednice. Tvrdi da je jedan od ciljeva vojne operacije Oluja bilo etničko čišćenje hrvatskih Srba dogovoreno između Tuđmana i Miloševića. Bio je svjedok tužiteljstva Haškog tribunala u sudskom procesu protiv generala Ante Gotovine, generala Mladena Markača i generala Ivana Čermaka u kojem je htio tu svoju tezu o Oluji dokazati. Njegova knjiga “Vojna operacija Oluja i poslije” koja govori o broju žrtava počinjenih u operaciji Oluja odbačena je od strane raspravnog vijeća jer je utvrđeno da se na popisu nalaze i osobe koje su žive, koje su umrle u bolnicama i sl.
Negira da su komunisti ikada počinili genocid. Izjavio je da je u ime kršćanstva ubijeno najviše ljudi u zabilježenoj povijesti. Na okruglom stolu u srpnju 2012. izjavio je: da je na Bleiburgu počinjen zločin te da bi, po njegovu mišljenju, na taj dan trebalo dopustiti ustaške odore jer su ustaše na Bleiburgu bili žrtva. Smatra da se komunističku crvenu zvijezdu ne smije zakonski zabraniti jer je donijela napredak i dobre ideje.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Božidar Puhovski, otac Žarka Puhovskog, i Đuro Puhovski, njegov stric, zbog pomaganja komunističko-partizanskom pokretu, bili su zatočenici sabirnog logora Jasenovac. Obojica su kasnije amnestirani i pušteni. Božidar Puhovski pušten je 10. travnja 1944. godine, na treću obljetnicu uspostave Nezavisne Države Hrvatske, a Đuro Puhovski na Božić iste godine”.
Bilo bi za očekivati da bi u nekoj “normalnoj” situaciji Puhovski i Đapić bili spremni pucati jedan na drugoga. Za ideju njihova uljuđenog sučeljavanja za istim stolom, kao jedini praktični oblik da se obojicu, kao i moderatora, poštedi fizičkih povreda, na pamet su mi pale naprave korištene u Americi u sobama za interogacije, gdje se ruke zatvoreniku lisičinama zavežu za metalnu napravu u te svrhe ugrađenu na stolu. Da je tako bilo s jedne strane stola zavezati Puhovskog a s druge Đapića, spriječio bi se obračun među ljutim neprijateljima, mislio sam ja.
Začudo međutim, složiše se njih dvojica kao nokat i meso. Što god je jedan rekao, drugi ne samo da se nije usprotivio, nego mu je još odobravao i dopunjavao ga, čak i kada je Puhovski sugerirao kako će arapski migranti za Hrvatsku biti prigodan materijal za repopulaciju iseljavanjem ispražnjene Hrvatske.
Pored toga što je optužio Suvereniste da su ukrali njegov program uz napomenu da su ga uz to i loše predstavili, Đapić se obrušio, ne na Milanovića, Plenkovića ili Pupovca, nego na Škoru, praktično državnog neprijatelja broj 1., čemu se naravno, Puhovski ničim nije usprotivio, ali ga nije ni spominjao jer se za razliku od Jovića i Pupovca disciplinirao držao pravila da nije uputno sa Škorom se obračunavati s ljevice.
Kad se bratska srca slože i krntija vozit može.