Ako ga želimo makar i naizgled neprilično, uspoređivati s crkvenim blagdanima, onda je 25. lipnja velik kao Uskrs, a i jest Uskrs samostalne hrvatske države. Zašto je klatež učinila što je učinila, iracionalno je kao i mnogo toga u našoj lijepoj zemlji, a meni se diže kosa na glavi od tolike količine gluposti. Slovenija, koja je istodobno proglasila nezavisnost, slavi naravno svoje osamostaljene 25. lipnja, pa smo ove godine bili svjedoci paradoksalne situacije da hrvatska “vlast” odlazi u Ljubljanu na svečanost, a u Zagrebu se ljudi vuku po ulicama i krepavaju od vrućine, zaboravni stariji i neupućeni mladi nemaju pojma što je za nas značio taj dan.
Ako ovako bude i nadalje, čovjek će se prilagoditi ili nestati, mislim na temperature, ali je dobra vijest da će naši prilagođeni potomci moći živjeti na Veneri, gdje barem nema corone, očekuju se samo venerične bolesti. Ondje gdje živim očekivao sam barem kratak pljusak svršetkom tjedna, ali ne, padali su samo ptići iz gnijezda, spašavali smo ih iz ralja kopnenoga psa i stavljali u kutije na povišenim mjestima, davali im vode i hrane za dojenčad. Čim malo ojačaju odletjet će kao mladi ljudi iz Hrvatske. Drukčije je bilo u Požegi, gdje je žegu prekinula tuča, još gore u Moravskoj, u kojoj se nitko nije nadao tornadu. Prve su vijesti govorile o tornadu u Češkoj, jer vrli informatori ne znaju da je Češka jedno, a Moravska nešto drugo, a što su ostale u istoj državi koja se zove po Česima – duga je priča o neiskorištenom povijesnom trenutku koji su Slovaci prepoznali, pa sada imao Čehomoravsku i Slovačku umjesto Čehoslovačke.
No dobro, glavno da je Hrvatska prepoznala trenutak, a taj tren ima svoj datum, naime 25. lipnja, Dan hrvatske nezavisnosti koji je klatež pretvorila u drugorazredni spomendan, što je obična svinjarija. U onoj zavrzlami s Danom državnosti, kada je taj dan napokon vraćen gdje mu je mjesto, na 30. svibnja, 25. lipnja 1991. postao je kolateralnom žrtvom nepovijesnih umova koji su jedini pravi Dan nezavisnosti jednostavno proglasili nevažnim jutrom, premda je značajniji od svih državnih praznika koji su ostali u kalendaru. Ako ga želimo makar i naizgled neprilično, uspoređivati s crkvenim blagdanima, onda je 25. lipnja velik kao Uskrs, a i jest Uskrs samostalne hrvatske države. Zašto je klatež učinila što je učinila, iracionalno je kao i mnogo toga u našoj lijepoj zemlji, a meni se diže kosa na glavi od tolike količine gluposti. Slovenija, koja je istodobno proglasila nezavisnost, slavi naravno svoje osamostaljene 25. lipnja, pa smo ove godine bili svjedoci paradoksalne situacije da hrvatska “vlast” odlazi u Ljubljanu na svečanost, a u Zagrebu se ljudi vuku po ulicama i krepavaju od vrućine, zaboravni stariji i neupućeni mladi nemaju pojma što je za nas značio taj dan, kakvo je to bilo uzbuđenje i ushićenje u Hrvatskom saboru i poslije donošenja najvažnijega akta u novijoj hrvatskoj povijesti. Čak nas je istoga dana priznala bugarska Vlada, ali se ispostavilo da nije službena, nego samoproglašena u egzilu. Spominjem to kao anegdotu, ali neka se nađe.
Trideset godina poslije Hrvatska tetura u nejasnim i nesamostalnim politikama, tek tu i tamo pokazujući slabašne znake i poteze suverene države, sretna i zadovoljna u toplom i bogatom gnijezdu Europske unije čije “stečevine” radosno prigrljuje i kada su suprotne narodnoj tradiciji i našem načinu života, lišena obiteljskoga srebra, a sada i kastorski lajući od sreće da će ući u eurozonu i baciti u smeće svoju valutu – bez da je arogantna “vlast” i pokušala pitati narod hoće li umjesto Starčevića, Radića itd. vrtjeti po rukama sterilne novčanice nove internacionale koja svoje “vrijednosti” nameće u svakom području života, zalazeći i u polje bioetike, neprirodnih antropoloških domišljaja i agnostike, propagirajući ljepote liberalnoga fašizma koje s onim klasičnim imaju sve više podudarnosti. Nazdravlje.
Fred Matić se našao u zoni sumraka, dirnuo u jednu od temeljnih ljudskih sloboda, slobodu savjesti, slobodu da djeluje kako mu nalaže savjest. Savjest je dana čovjeku istodobno s darom slobodne volje. Savjest kao pratiteljica i korektiv slobodne volje, kao etička supstanca ugrađena u slobodnu volju, volja bez savjesti mogla bi biti i mnogokad jest pretvorena u razulareno zlo.
Slučaj Freda Matića i rezolucije Europskoga parlamenta o reproduktivnom zdravlju žena, dokazuje koliko se prosječni hrvatski političar nevelika znanja ne samo priklonio rečenim ljepotama, nego postao i “junakom našega vremena”, prvoborcem u europskim razmjerima. Naš Fred! Da ne budem neobjektivan, Fred ima zasluga kao vukovarski branitelj i jedan od onih koji su patili u srbijanskim logorima, te mu taj dio životopisa daje dostojnost. Nešto manje se proslavio na državnim dužnostima, a kao ministar branitelja izazivao gnjev veterana, pa kada na unutarnjem planu nije uspio, bacio se u europske, dotično europarlamentarne vode gdje je bez velikih gesta plivao u raznim temama, dok se nije dohvatio one koje ga je učinila ljubimcem liberalnih ekstravagancija i navodnih slobodarka – što bi moglo proći kao jedan od glasova već poznatih u liberalnom polusvijetu, da nije prešao crtu (a s njim i eu-parlament, to jest većina u njemu), a preko te crte nalazi se savjest. I tu se Fred (i rečeni s njim) našao u zoni sumraka, dirnuo u jednu od temeljnih ljudskih sloboda, slobodu savjesti, slobodu da djeluje kako mu nalaže savjest. Savjest je dana čovjeku istodobno s darom slobodne volje. Savjest kao pratiteljica i korektiv slobodne volje, kao etička supstanca ugrađena u slobodnu volju, volja bez savjesti mogla bi biti i mnogokad jest pretvorena u razulareno zlo. Kakvo je i Fred iskusio u srbijanskoj agresiji i logorima. Za ilustraciju. Tekst “Fredove rezolucije” uz negiranje prava na priziv savjesti, bez sumnje ide i protiv prava na život nerođenoga čovjeka, znači još jednog i najvažnijeg ljudskoga prava. Htio Fred ili ne, upućen ili neupućen, on je postao žalosnom perjanicom kobne pošasti revolucionarnih gibanja u suvremenom svijetu, procesa pokrenutoga iz bunara zluradoga i još ne posve prozirnoga (glede krajnjih ciljeva) programa posvemašnjeg pokoravanja čovječanstva, u čemu je poništenje savjesti kao korektiva slobodne volje, kao i zatiranje bioetičke baštine, jedan od bitnih koraka. Izazivanje masovne histerije predvođene istaknutim (i te kako upućenim feministkinjama) samo je parada organizirana iz rečenoga bunara, usporedo s pronalaženjem površnih političara (i euro i drugih) koji i ne znaju tko je kočijaš, a jako im godi da budu popularni lipicaneri.
Sva je sreća da Fredova ekstaza ostaje u okivirima europskoga parlamenta i bez svake snage, tek kao “uputa” nacionalnim parlamentima gdje će – u većini njih – biti zanemarena i ismijana. Nadajmo se i u Hrvatskoj, premda se nikada ne zna kada znamo s kim imamo posla. Do tada će jenjati aktualna euromanija i ispod bolesne hipokrizije pojaviti se opet zdravi Hipokrat.
Specijalni rat protiv Hrvata
Nije riječ samo o tome da su pupovčani privatizirali antifašizam, kao što su činili i za vrijeme komunističke Jugoslavije, pa njihovi pristaše zvižde u Brezovici i pripremaju svoj stari datum kada su Srbi masakrirali Hrvate i poslije taj masovni zločin proglasili danom ustanka “Hrvatske”, ne. Riječ je poglavito o vidljivim suvremenim političkim kretanjima u Hrvatskoj, nastalim na ideološkim skretanjima (kako bi se nekada govorilo) desnoga centra koji se prema svemu što je desno od njega odnosi kao prema neprijateljima.
Ne samo protiv Hrvatske i Hrvata koji u njoj (još) žive, nego i protiv Hrvata općenito, ma gdje bili. Kad god spomenem specijalni rat, dignu se na noge lagane neuki i proglase me manijakom, dotično tvrde da patim od manije proganjanja. Nije tu riječ samo o zlokobnom drugom srbijanskom memorandumu, čije je zemljopisne detalje otkrio stanoviti Stepić (o čemu ste mogli čitati na portalu HKV-a), nije riječ samo o pupovačkom itinereru koji koristi svaku prigodu da “osvijetli” događaje iz Drugoga svjetskog rata, krećući se po postajama stvarnih ili izmišljenih strahota (sve kako bi skrenuo pažnju sa srpskih zlodjela devedesetih, ali i onih počinjenih u velikom ratu četrdesetih), nije riječ samo o tome da su pupovčani privatizirali antifašizam, kao što su činili i za vrijeme komunističke Jugoslavije, pa njihovi pristaše zvižde u Brezovici i pripremaju svoj stari datum kada su Srbi masakrirali Hrvate i poslije taj masovni zločin proglasili danom ustanka “Hrvatske”, ne. Riječ je poglavito o vidljivim suvremenim političkim kretanjima u Hrvatskoj, nastalim na ideološkim skretanjima (kako bi se nekada govorilo) desnoga centra koji se prema svemu što je desno od njega odnosi kao prema neprijateljima, što ga po prirodi stvari skreće ulijevo ili da budem blagonaklon, u nejasne vode u kojima se utopila ideologija, a tek tu i tamo skoči iz bare neka zlatna ribica i čudi se kamo je sve nestalo. Na lopočima takve baruštine (i ispod njih) svoje je mjesto našla družba novih punoglavaca koji, stavljajući u prvi plan neke druge teme, snuje u stvari revolucionarni preokret koji će poništiti sve što je učinjeno stvaranjem slobodne Hrvatske i omogućiti povratak na staro, a to staro su simboli i praksa jugoslavenskih komunista. Punoglavci, sada već zrele žabe, sve glasnije krekeću, njihovi su nastupi militantni. I to je dio specijalnoga rata protiv Hrvatske, jest. A kada sam spomenuo Hrvate koji ne žive u Hrvatskoj, što je odbijanje velikih europskih sila da se uopće spominje konstitutivnost (triju) naroda u BiH, a to se odbijanje treba obiti o glavu posebno Hrvatima u Herceg-Bosni, naravno? I to je dio specijalnoga rata protiv Hrvata, sustavno podržavan od raznih “štifunga” koji očito imaju utjecaja i uspijevaju se probiti do visoke politike. Oni, iz njima poznatih, a nama nerazumljivih (ha) razloga jednostavno mrze Hrvate, ali i u tom ludilu ima (geostrateškog) sistema: Hrvati Herceg-Bosne, poglavito hercegovački Hrvati jedini su štit postavljen pred hrvatsku obalu i more, njihovim slabljenjem ili nestankom svaki će zavojevač lakše izbiti na uski pojas hrvatskoga juga. Nije se teško domisliti tko bi to mogao biti jer je nedavno i bio, uz muslimanski “univerzalizam”, ali je teško prihvatiti i shvatiti da se iz europskih centara moći radi o glavi Hrvatima, u dosluhu s Beogradom, o čemu postoje naznake, i Sarajevom naravno. Je li to specijalni rat ili nije? A glede same Hrvatske (baš same) što je bilo izbacivanje devet zastupnika hrvatskog iseljeništva iz Hrvatskoga državnog sabora nego specijalni pothvat koji je oneraspložio onih četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka koji nikako ne mogu razumjeti da su odjednom, kao u olovnim vremenima, nepoželjni u Hrvatskoj, osim kao turisti. Svakako nepoželjni kao politički čimbenik. Preostaje im jedino da odu u Međugorje i pomole se Majci Božjoj da prosvijetli pamet (?) recentne hrvatske politike.
Bestijalno nepismeni hrvatski prevoditelji
O knjizi Nataše Bašić “Vukovci i hrvatski jezični standard” pisao sam već dvaput, ali nije kraj. Objava recenzije u nastavcima vjerojatno je moj izum, možda nekima neobičan, ali neka, radi se o dragocjenom djelu koje zaslužuje da ga se spominje i stotinu puta. Danas sam se odlučio prikazati poglavlje bliže našemu dobu, ostajući u prvoj polovici 20. stoljeća, dotično dotaknuti stanje u monarhističkoj Jugoslaviji.
O knjizi Nataše Bašić “Vukovci i hrvatski jezični standard” pisao sam već dvaput, ali nije kraj. Objava recenzije u nastavcima vjerojatno je moj izum, možda nekima neobičan, ali neka, radi se o dragocjenom djelu koje zaslužuje da ga se spominje i stotinu puta. Danas sam se odlučio prikazati poglavlje bliže našemu dobu, ostajući u prvoj polovici 20. stoljeća, dotično dotaknuti stanje u monarhističkoj Jugoslaviji. Vrlo je zanimljivo kako je agresivnost srpskih jezikoslovaca zahvatila i relativno novu umjetnost, filmsku. Beograd je 1933. uveo jezičnu cenzuru filmskih napisa (podslova, titlova), a vrhovni se cenzor zvao Milan Dumović. Zagrebačka filmska publika dočekivala je svaki srpski izraz lupanjem nogama i zvižducima za vrijeme projekcije, izbila je i polemika između Dumovića i zagrebačkog Marijana Mikca koji je intervencije proglasio nelegalnima jer u državi nije bio službeno uveden jedan (jedinstveni, zajednički, ha) književni jezik. Pa je Mikac pisao da se ne mogu prihvatiti riječi ucveljen, razumeo, voleo, kuvar, suv, pantalone, vaspitanje, beleška i slične. Dumović (i Zarić) drže jezičnu cenzuru potrebnom jer su hrvatski prijevodi “nakaradni, neispravni i nemogući”, jezik u njima odiše “bestijalnom nepismenošću”, a hrvatski su prevoditelji “nedoučeni đaci, opskurna škrabala i književni analfabeti, kafanski klupoderi, budžakliski advokati bez klijentele”.
Toliko za danas. Ako preskočim jednu kolumnu, bit će to doista iznimka. Ovu kolumnu predajem uredniku u ponedjeljak u podne, kao i uvijek, pa mi je rezultat utakmice sa Španjolcima još uglavnom nepoznat. Uz Božju pomoć sve je moguće. Ako je Bog s nama, tko može protiv nas.