Polovinom osamdesetih godina prošlog stoljeća (kao da je bilo jučer), radeći na jačanju Hrvatskoga državovornog pokreta, boravio sam u Chicagu kad me je pokojni Stipe Šego odveo u dio grada gdje se nalazi hrvatsko zemljište, prostor gdje su se nekada održavali hrvatski skupovi i piknici. Sjeli smo u jedan obližnji kafe i podvorila nas je mlada djevojka. Stipe mi je prišapnuo da je to Hrvatica, rođena u Americi iz treće generacije, koja vjerojatno nije ni svjesna da je Hrvatica, ili joj to u najmanju ruku ništa ne znači, a ja sam ju tog časa zavolio kao sestru, ustao i spontano zagrlio. Zakolutala je očima i vjerojatno pomislila – kakav je ovo čudak?!
Teško mi pada saznanje da moram potiskivati Hrvatsku u sebi da bi mogao biti prihvatljiviji drugim Hrvatima, i to ne Hrvatsku nekih zlih namjera protiv bilo koga, ne nikakvu netrpeljivu, egocentričnu, isključivu Hrvatsku, nego onu najjednostavniju, nepromišljenu, nepredumišljenu, neuvjetovanu i neograničenu Hrvatsku, onu Hrvatsku koju se može zazvati onako kako dijete izgovara riječ “mama”. A očekuje se da ju potisnem kao da je samo ime, sama riječ i sama pomisao pripadnosti opterećena, nametnuta i isforsirana.
Što je to s nama da toliki ono što asocira na krvnu, povijesnu, prostornu i jezičnu srodnost a sastoji se u riječi Hrvatska, ne možemo smisliti, kao da su se u njoj našlo sve ono što u čovjeku ne valja, pa se klonimo i onih koji su za tu Hrvatsku živote dali?
Što je to što mene kao čovjeka pravi prihvatljivim, simpatičnim, zanimljivim i dobro došlim u društvo i u razgovor, sve dok ne spomenem da sam Hrvat. Tko je to uspio riječ Hrvat pretvoriti u ružnu riječ, nešto što ne možeš zanijekati jer si naprosto Hrvat, ali je poželjno ne spominjati ili nedajbože naglašavati?
Nije Hrvatska nikoga opljačkala, nego su oni kojima ta riječ ništa ne znači, opljačkali Hrvatsku. Nije Hrvatska nikoga oklevetala ili optužila, nego su nju i optužili i oklevetali. Nije Hrvatska pojam koji se nalazi u kategoriji komunizma, kapitalizma, katolicizma ili bilo koje vjere ili ideologije. Hrvatska je iznad svega toga, samo je često zloupotrijebljena da bi netko promovirao svoj svjetonazor i svoje socijalno ili neko drugo uvjerenje, koje najvjerojatnije s Hrvatskom nema ništa, nego je rođeno u tuđoj glavi za tuđe interese. Nisu meni nekršteni hrvatski knezovi manje dragi od onih krštenih, niti mi je manje žao mučeničke smrti Hrvata Nahida Kulenovića, od one Hrvata Nikice Martinovića.
Imao sam nesreću putovati svuda po svijetu, samo ne po Hrvatskoj, gdje sam susretao Hrvate, nekad iz treće generacije, s podrijetlom tko zna iz kojeg kraja, pa sam se s njima osjetio blizak, kao da smo skupa rođeni ali smo izgubili kontakt i nakon mnogo godina se opet našli. Nisam ni znao, ni pitao, niti me zanimalo je li njihov prorok Isus, Muhamed ili Zaratustra, jesu li ljevičari ili desničari, poklapaju li se njihovi ideološki stavovi s mojima. Volio sam ih samo zato što su Hrvati, jer to je kategorija koja zbližava iznad svih drugih koje razdvajaju.
Polovinom samdesetih godina prošlog stoljeća (kao da je bilo jučer), radeći na jačanju Hrvatskoga državovornog pokreta, boravio sam u Chicagu kad me je pokojni Stipe Šego odveo u dio grada gdje se nalazi hrvatsko zemljište, prostor gdje su se nekada održavali hrvatski skupovi i piknici. Sjeli smo u jedan obližnji kafe i podvorila nas je mlada djevojka. Stipe mi je prišapnuo da je to Hrvatica, rođena u Americi iz treće generacije, koja vjerojatno nije ni svjesna da je Hrvatica, ili joj to u najmanju ruku ništa ne znači, a ja sam ju tog časa zavolio kao sestru, ustao i spontano zagrlio.
Zakolutala je očima i vjerojatno pomislila – kakav je ovo čudak?!
Bili smo jedini u kafeu i nije imala puno posla, pa sam ju zamolio da sjedne s nama. Objasni sam kako joj moj pirjatelj Stipe poznaje obitelj i njihovo podrijetlo, da moja gesta nema ništa s tim što mlada i lijepa, nego što smo se na drugom kraju svijeta našli mi iz različitih generacija, ona potomak izbjeglica iz vremena stare Jugoslavije a ja izbjeglica iz Titove Jugoslavije, da je naše zajedničko hrvatsko podrijetlo odredilo našu sudbinu, moju da sam završio živjeti gdje nikad nisam ni sanjao, a njezinu roditi se tamo gdje joj nikada nije bilo namijenjeno.
Gledala me je malo začuđeno i vjerojatno nije shvatila značaj koji sam ja davao svemu tome što sam ja zaključio da nas zbližava.
Nisam ja pristaša genetske identifkacije. Hrvat može biti netko tko svojim porijeklom u sebi nema ništa hrvatskoga ali ima u svijesti, a može je se odreći čovjek iz najčišće hrvatske loze. To što nas veže je naše tlo s kojega smo potekli, jezik, kulturna baština, zajednička sudbina i spremnost prihvatiti to što se može zanemariti ali se ne može zanijekati.
Ne dajem najveći značaj ni tome što netko voli Hrvata u sebi i na tome gradi svoj ego, nego dajem značaj tome kada netko voli Hrvata u drugome.
Ne zamjeram ja toj djevojci što me nije shvatila, nego zamjeram onim tisućama Hrvata u Hrvatskoj, koji misle da sam ja čudak a vrlo dobro znadu tko su, što su i odakle su i što ih veže samnom, koji mene ne vole iz razloga iz kojih ja njih volim više nego one s kojima ne djelim zajednički jezik, kulturu, prostor, prošlost i identitet.