Tko god je tražio od tvoga oca da svoga oca proglasi za zločinca a od tebe da ti svoga oca gledaš kao zločinca, sutra će i od tvoga sina tražiti da tebe osudi kao zločinca. To je mučki proces komadanja Hrvata i Hrvatske po generacijama, po godinama i po šavovima. Hrvatska je jedna kroz stoljeća koja proživljava i samo u tom kontinuitetu se sastoji njezin kapacitet i dalje opstojati.
Svi oni koji bi Bleiburg htjeli izdvojiti iz hrvatskog sudbinskog kontinuiteta i izolirati ga kao jedan događaj u trajanju od nekoliko mjeseci, moraju znati da jednostavno nije moguće naše trajanje raskomadati i tim se komadima razbacivati kako im se prohtije.
Bleiburg je počeo u proljeće 1945. i nastavio se s većim ili manjim intenzitetom sve do 1995. Bleiburg nije samo zemljopisni pojam jednog događaja na jednoj geografskoj lokaciji, već ime stoji kao simbol jednog procesa, jednog odnosa prema hrvatskom narodu, povezan uz progon, ubijanje, zatiranje, protjerivanje i na svaki mogući način istrijebljenje ovog naroda.
Da je kojim slučajem Hrvatska izgubila Domovinski rat, ponovilo bi se sve ono što se dogodilo 1945. godine, i opet ne kao zasebni događaj, nego jedan u kontinuitetu onoga što su najvećim dijelom prošlog stoljeća provodili i u čemu su bili naročito uspješni te 1945. godine hrvatskoga vojnog poraza i ponovo bi postali da se hrvatski narod nije, obogaćen baš iskustvom iz tog vremena, svom silom suprotstavio i izbjegao da mu se sudbina ponovi, a ne pripremi li se i u ovom stoljeću za obranu od tendencija kojih se njegovi neprijatelji ni za ovo stoljeće nisu odrekli, stići će ga ponovo jedan Bleiburg, jer nigdje se nitko od tih koji ne mogu smisliti ni hrvatsku državu ni hrvatski narod, nije odrekao svojih sada već povijesnih nakana, niti je na prelazu u novi milenij najavio kraj tim aspiracijama.
Jednako tako, nije moguće nekima u Hrvatskoj, Domovinski rat izolirati od hrvatskoga državotvornog kontinuiteta, uključujući i Bleiburg, odsjeći od ove onu Hrvatsku od prije 1991., jer sve je to bio jedan bleiburški proces i obnoviti će se opet, ne budemo li ovo što smo uspjeli spasiti, čuvali kao zjenicu svog oka.
Zato kad vam netko kaže kako su na Bleiburgu poubijani zločinci, istovremeno vam govori da su i ovi koji su 1995. odnijeli pobjedu, također zločinci, koje na njihovu žalost nije stigla “zaslužena” kazna. Tko god je tražio od tvoga oca da svoga oca proglasi za zločinca a od tebe da ti svoga oca gledaš kao zločinca, sutra će i od tvoga sina tražiti da tebe osudi kao zločinca. To je mučki proces komadanja Hrvata i Hrvatske po generacijama, po godinama i po šavovima. Hrvatska je jedna kroz stoljeća koja proživljava i samo u tom kontinuitetu se sastoji njezin kapacitet i dalje opstojati.
U Hrvatskoj se danas nastoji na sva načine izolirati period NDH 1941.-1945. kao nešto o čemu treba ili šutjeti ili se javno crvenjeti od stida za “zločine naših predaka”, jednako kako će se, nastavi li se Hrvatska politički razvijati ovim tokom, od naših potomaka očekivati da ili šute ili se kaju “za zločine svojih predaka”.
Kao i danas, radi se o 3 zasebna pojma, o pojmu režima, o pojmu države i o pojmu naroda, koji, kao što smo baš mi dokazali, a na jedan način dokazujemo i danas, mogu postojati i postoje neovisno jedno o drugome. Nama su sve te 3 kategorije strpali u jednu. S obzirom da im je cilj bio uništiti državu, poistovjetili su ju s režimom, a kako su i danas odlučni dokinuti hrvatsku samostalnost, s režimom i državom su poistovjetili cijeli narod, sve osim onih koji su bili identificirani kao neprijatelji i režima i države i hrvatskoga naroda. Zato su nositelji hrvatske vlasti mogli i morali biti boljkovci, manolići i perkovići, i što su se više u zatiranju svega hrvatskoga profilirali, to su bili prihvatljiviji.
Svi mi imamo problema s Antom Pavelićem i njegovim režimom – jedni zato što je po njemu hrvatska država nastala a drugi zato što je po njemu nestala. Najsmiješniji su danas oni koji u osudi 45–ogodišnjeg, mirnodobskog jugoslavenskog totalitarizma, kako bi mogli izgledati nepristrani, u isti koš bacaju i Pavelićev na čelu države koja je u svjetskom ratu nastala i u istom ratu nestala, kao da je pojam demokracje pravio ikakva smisla dok je taj rat trajao, kao da je britanski parlament, koji za razliku od nas nije imao kopnenih ratnih operacija na svom teritoriju, izglasavao ratne poteze britanskog ratnog kabineta i kao da je američki senat odobravao i poništavao planove ratnih operacija. Pokažite mi jednu svjetskoratnu demokraciju na djelu, pa ću se složiti.
Onaj tko se hrvatskom kontinuitetu suprotstavlja, prihvaća mogućnost da i nismo narod, nego neka smjesa koju se može stvoriti na zasjedanju u Jajcu, da smo jedan od onih “naroda” koji nastaju dekretom, kao rezultat određene političke podobnosti, pa ako treba možemo biti pretvoreni u Jugoslavene, ako susjedima uspije u Srbe, ili kako nam se u ime slobode kretanja tumači postojeći val iseljavanja, u europsku i bijelosvjetsku radnu snagu zanemariva porijekla.
Države nastaju, nestaju i ponovo se vraćaju, kao što je naša kroz povijest nastajala i nestajala i danas ponovo postoji, kakva takva, a narodi ostaju i u nedostatku države nastavljaju se boriti za njezinu uspostavu, a pod lošim režimima za bolje. Može se ponosni ratnik iz Domovinskog rata za državnu samostalnost, dičiti pomišlju da je stvorena za sva vremena, ali nema za to garancije. Ipak, da upravo uspiju stvoriti novu europsku imperiju, ona će kao i sve prije nje, od Rimskog carstva do Sovjetskog Saveza, nestati i obezdržavljeni narodi će obnoviti svoje nacionalne države, jer se od svih socijalnih konstrukcija kroz povijest ljudske civilizacije jedna pokazala najžilavijom, a to je nacija.
Ako ima jedna nacija po kojoj se može procijeniti žilavost i sposobnost opstati unatoč nedaćama, onda je to hrvatska, i ne samo po svojom prošlosti, nego i danas, kad se otvoreno i iznutra nastoji obezvrijediti sva znamenja koja ju simboliraju, poput skoro neprepoznatljive himne pri ustoličenju posljednjeg Predsjednika države i svih drugih njegovih nastojanja do krajnosti obezvrijediti svaki značaj funkcije koju obavlja. Najprije su funkciju predsjednika sveli na isključivo simboličnu razinu da bi na kraju dozvolili de se i tu simboliku uništi. Nastavi li se ovako, doskora ćemo pjevati “sinje more svijetu reci da svoj narod građanin ljubi” ili “živila premila ti vilo svih građana”. Pred samo 30 godina je Hrvatskom dominirala himna “Hej slaveni” a danas dominira “Oda radosti”. Danas nema državne institucije pred kojom uz hrvatsku, nije obješena u europska zastava, da se zna što je primarno a što sekundarno, odnosno što je nadređeno a što podređeno.
Za Europu nitko neće ratovati ali će za svoj suverenitet, samobitnost i nacionalnu samostalnost ginuti i prolijevati krv. Zato je hrvatski suverenizam apsolutno superioran europskom tzv. novom suverenizmu koji vrijedi upravo onoliko koliko je vrijedio onaj sovjetski ili onaj jugoslavenski, ili onaj Pupovčev tzv. ustavni, na koji se poziva radi jedne avnojevske rečenice iz preambule i svoga saborskoga statusa.