Bosnian – Bosniak – Bosanchero

Komšić ne može biti Bosanac (Bosnian) iz istog razloga iz kojega se bosanski muslimani nisu nazvali Bosancima nego Bošnjacima, a ne može biti ni Bošnjak (Bosniak) jer se onda ni lažno ne bi mogao zvati Hrvatom. Radi lakše identifikacije i diferencijacije, posebno radi ovih na Zapadu koji sve to dosta slabo kopčaju, predlažem da se za njega izmisli nova nacionalna (ako već ne može racionalna) kategorija i da on bude reprezentativni uzorak za novog čovjeka koji će se zvati Bosančanin (Bosanchero). Uz to bi najpogodnije bilo nekako iz modela izostaviti pojam “građanski”, iz kulturoloških razloga.

DINKO DEDIĆ

Što je Pupovac Hrvatima u Hrvatskoj, to je Komšić Hrvatima u BiH. Nije to slučajna koincidencija nego je uvjetovana, ne s namjerama vladajućih u Srbiji i onih u Bosni i Hercegovini, nego načinom na koji vladajući u Hrvatskoj odgovaraju na te namjere.

Pupovca smo valjda obradili bolje nego bilo kojeg hrvatskog ili antihrvatskog političara uopće, a jedina vrijednost iz svega toga, uopće nije ono što smo naučili o Pupovcu niti ono što smo naučili o srpskoj politici, nego ono što smo naučili o sebi.

Isto pravilo vrijedi i za Komšića i namjere vlasti BiH, odnosno većinskog naroda u njezinom federativnom dijelu, koji sebe naziva bošnjačkim, čime se izuzima iz Hercegovine, što je tema za jednu drugu priliku, kao i ta o raznim kategorijama bosanskohercegovačkih podjela, kao što je geopolitička podjela na Bosance i Hercegovce, vjerska na muslimane, pravoslavce i katolike ili nacionalna na Bošnjke, Hrvate i Srbe, uključujući i pekulijarnosti oko razlikovanja onoga što na engleskom znači “Bosnian” a što “Bosniak”. Tako je to moralo ispasti smotano, kontroverzno i kompliciarano, kao i politička struktura BiH države, kada je u Beogradu, sa čisto beogradskim interesima u vidu, formirana naprije skupina neopredijeljenih za sve muslimane koji nisu htjeli biti ni Hrvati ni Srbi, da bi ih onda proglasili za naciju Muslimana, što ima smisla isto toliko koliko bi imala nacija Katolika, i na kraju, da bi se za naciju preuzelo hrvatsko prezime Bošnjak. 

Sve što može otići u krivo, otići će


Završetkom rata i raspadom Jugoslavije, na njenom prostoru uspostavljene su tri Jugoslavije: Jedna je bila krnja Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore, druga je bila Hrvatska koja je to postala kadrovskom strukturom onih koji su u njoj zauzeli vlast s namjerom da ju trajno zadrže, a treća je bila Bosna i Hercegovina, koja je to postala etničkom sastavom “tri konstitutivna naroda” od kojega je hrvatski nakon toga pretvoren u nacionalnu manjinu. U međuvremenu, jedna od tih Jugoslavija je nestala razlazom Srbije i Crne Gore i srpskom odlukom napustiti jugoslavenstvo kao sredstvo svoje ekspanzije, a druge dvije su ostale koprcati se i kuhati u vlastitom soku.

Koristim za naslov ovog teksta varijaciju na poznati Murphyjev kvantni zakon koji doslovno glasi: “Ništa nije tako lagano kako se čini. Sve će potrajati dulje nego što si očekivao. I ako bilo što može otići u krivo, otići će u najgorem mogućem momentu”.  

Taj se zakon nije uzeo u obzir ni onda, u samom početku, kada su se pravili sporazumi o ustrojstvu Bosne i Hercegovine, Washingtonski i Daytonski, kada su se vodili razgovori i potpisivali ugovori, bilateralni i multilateralni, niti se uzeo u obzir sada 2018. kada je Komšić po 3. puta izabran za hrvatskog člana predsjedništva na osnovu navodne 50-postotne genetske pripadnosti hrvatskomu narodu. 

Po svemu drugome što počiva na stvarnosti, na uvjerenju, na svjetonazoru i stavovima, Komšić ne da nije Hrvat, pa čak niti samo antihrvat, nego je hrvatomrzac i uza sva nastojanja to ne može sakriti, kao što to ne može sakriti ni njegov srpski ekvivalent Pupovac u Hrvatskoj.  

Kada u Ustavu BiH eksplicitno ne stoji da hrvatskog člana mogu birati isključivo Hrvati, kao što srpskoga biraju Srbi, nego razni interpretatori moraju kopati po tom Ustavu i praviti svoju interpretaciju za razliku od drugih koji prave svoju, uzimajući u obzir i hrvatski manjinski faktor u Federaciji, onda ne samo da će u krivo otići sve što može, nego će u krivo otići sve što mora.

Ustav Bosne i Hercegovine je donešen u sastavu Daytonskog mirovnog sporazuma i ozakonjen je pristankom triju lokalnih sudionica, uključujući i već priznatu i nakon Olujom završenih ratnih operacija, slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Tom odlukom moralo je svima biti jasno da će Hrvati u BiH, ostane li taj poredak na snazi, jednim postepenim procesom odnijeti gaće na štapu u svim značenjima koja proizlaze iz te natuknice.

Sve što se danas događa je samo jedna epizoda u tom postepenom procesu, koji ovim događajima niti je započeo niti je završio.

Završetkom rata i raspadom Jugoslavije, na njenom prostoru uspostavljene su tri Jugoslavije: Jedna je bila krnja Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore, druga je bila Hrvatska koja je to postala kadrovskom strukturom onih koji su u njoj zauzeli vlast s namjerom da ju trajno zadrže, a treća je bila Bosna i Hercegovina, koja je to postala etničkom sastavom “tri konstitutivna naroda” od kojega je hrvatski nakon toga pretvoren u nacionalnu manjinu. U međuvremenu, jedna od tih Jugoslavija je nestala razlazom Srbije i Crne Gore i srpskom odlukom napustiti jugoslavenstvo kao sredstvo svoje ekspanzije, a druge dvije su ostale koprcati se i kuhati u vlastitom soku.

Komšić – Ni Bosnian ni Bosniak, nego Bosanchero 


Izbor za Hrvate, tj. za narod koji nije entitet i za razliku od Srba nema svoga priznatoga teritorija, nego je ostavljen da se migolji među Bošnjacima (hvala mirotvorcima koji su obezvrijedili sve što su ratnici stekli), je bio između Komšića i Čovića, uz, kao što vidimo, svesrdnu pomoć naše muslimanske braće, koji su videći nas slabašne, došli u pomoć i od svojih usta i bez potrebe za protuuslugu, otkinuli 150 “tisuća hiljada” svojih glasova i poklonili ih nama.

Ali, vratimo se današnjici i izborima u BiH 2018. Nema sumnje, Komšić, tobože, Hrvat i katolik, koji nasuprot Čovića biva izbran za hrvatskog predstavnika glasovima muslimana ili Bošnjaka, pobjedio je zavjerom, obmanom i prjevarom. Da je Komšić Bošnjak, musliman, ne bi bila zavjera. Da je Komšić Hrvat koji nastupa u interesu hrvatskoga naroda u BiH, moglo bi se reći da su za njega Bošnjaci glasovali iz bratske ljubavi prema Hrvatima. Komšić međutim nije ni musliman ni katolik, ni Hrvat ni Bošnjak, nego je bosanski unitarist, predstavnik onoga što Bosnu i Hercegovinu pravi jednom od tri kćeri pokojne Jugoslavije, jugoslaven po uvjerenju, sin žestokog komuniste (kako sam opisuje svoga oca), dijete srpsko-hrvatskog braka, obožavatelj Tita, miljenik Vesne Pusić, Stipe Mesića a sigurno i drugih Jugoslavena, bivših i sadašnjih nosilaca vlasti u Hrvatskoj. 

Kako na zapadu (ali i na istoku i na jugu), postoji vitalni interes (vlastiti) za sve što se događa u BiH, postojeći model je bio najpogodniji kako bi se zaustavio rat, ali najgori mogući da bi se takva BiH održavala. Ovakva BiH, uza sva međunarodna priznanja, ostaje kao pokrpana država, kojoj će dugoročno trebati održavati zakrpe i Komšićev građanski model unitarističke države bez ikakavih nacionalnih podjela bio bi zapadu idealan. Međutim takav novi oblik građanina BiH ne može postojati osim kao “stooge”, kao sredstvo u rukama jedne od strana ubačen da oslabi drugu. 

Komšić ne može biti Bosanac (Bosnian) iz istog razloga iz kojega se bosanski muslimani nisu nazvali Bosancima nego Bošnjacima, a ne može biti ni Bošnjak (Bosniak) jer se onda ni lažno ne bi mogao zvati Hrvatom. Radi lakše identifikacije i diferencijacije, posebno radi ovih na Zapadu koji sve to dosta slabo kopčaju, predlažem da se za njega izmisli nova nacionalna (ako već ne može racionalna) kategorija i da on bude reprezentativni uzorak za novog čovjeka koji će se zvati Bosančanin (Bosanchero). Uz to bi najpogodnije bilo nekako iz modela izostaviti pojam “građanski”, iz čisto kulturoloških razloga.

Izbor za Hrvate, tj. za narod koji ne predstavlja entitet i za razliku od Srba nema svoga priznatoga teritorija, nego je ostavljen da se migolji među Bošnjacima (hvala mirotvorcima koji su obezvrijedili sve što su ratnici stekli), je bio između Komšića i Čovića, uz, kao što vidimo, svesrdnu pomoć naše muslimanske braće, koji su videći nas slabašne, došli u pomoć i od svojih usta i bez potrebe za protuuslugu, otkinuli 150 “tisuća hiljada” svojih glasova i poklonili ih nama.

Kako se ovdje govori isključivo o Komšiću, nameće se po crno-bijeloj logici zaključak da je njegov antipod Čović, po svemu suprotan njemu i za razliku od Komšića sa žestokom komunističkom, jugoslavenskom, bračnomješovitom i vjerskomaglovitom tradicijom, čovjek koji je odrastao na temeljima hrvatskog tradicionalnog hercegovačkog nacionalizma. Neka ostane na tome da o Čoviću nisam rekao niti jedne riječi, osim da je bio preferencijalni kandidat većine Hrvata, i izgubio na izborima. Kod tog pojma većine, uzimajići u obzir sve nepogodnosti kojima su službenim statusom u sastavu bosanskohercegovačke države već ostali kao trinaesto prase, dolazimo do nekih brojki, koje će pokazati da, unatoč jedinstvenog povijesnog primjera vjerske tolerancije, gdje muslimani svoje glasove u šestoznamenkastim brojevima daju katolicima, glavni problem nije postotak Hrvata koji je glasovao za Čovića, nego postotak Hrvata koji je izišao glasovati.

Kada si manji, brojčano i zakonski ukliješten i ugrožen, kada ti dosadašnje iskustvo pokazuje da su ti se ti tvoji nedostaci više puta ranije osvetili i to na primjeru istog čovjeka Komšića, onda je prirodno (društveno), da ćeš uložiti veće napore kako ti se povijest ne bi ponovila i da ćeš na izbore izaći u daleko većem postotku, nego što je to tvojim višestruko brojnijim protivnicima potrebno.

Bošnjaci za Komšića a Srbi za Čovića – blago nama 


Od svih Hrvata s pravom glasa, za Čovića je glasovalo njih 123 tisuće, uključujući i jedan dio Srba, kao napr. u Drvaru gdje je ostalo nekoliko stotina Hrvata a za Čovića je glasovalo oko 50% svih. Očito je da su za Čovića glasovali iz istog razloga iz kojih su Bošnjaci glasovali za Komšića. Blago nama kad smo najmanji pa nam svi humanitarci dolaze u pomoć.

Ne raspolažem detaljnim statistikama etničkog i izbornog sastava u BiH ali za ovaj slučaj nije ni potrebno. Poznato je da je u BiH na ove izbore izašlo oko 50% stanovništva, s malim razlikama između različitih etničkih skupina. Nije se za Predsjedništvo glasovati izlazilo posebno, nego se glasovalo u isti mah za sva tijela. 

Prema cenzusu od 2013. u BiH živi oko 550 tisuća (bez hiljada) Hrvata, kojih je sada nešto manje ali je za ovu vježbu zanemarivo, jer je naveći dio iseljenih odeslio u Hrvatsku gdje uživa dvojno državljanstvo i može glasovati na izborima u BiH. 

Od svih Hrvata s pravom glasa, za Čovića je glasovalo njih 123 tisuće, uključujući i jedan dio Srba, kao napr. u Drvaru gdje je ostalo nekoliko stotina Hrvata a za Čovića je glasovalo oko 50% svih. Očito je da su za Čovića glasovali iz istog razloga iz kojih su Bošnjaci glasovali za Komšića.

Blago nama kad smo najmanji pa nam svi humanitarci dolaze u pomoć.

Čoviću je je nedostajalo nekih 45 tisuća glasova da odnese pobjedu, a za to ne bi trebao neki apsolutni stopostotni hrvatski izlazak, nego samo malo veći od drugih. Bilo je u interesu svakoga Hrvata i dužnost vlasti Republike Hrvatske koja kaže da joj je neobično stalo do položaja Hrvata u BiH, učniti sve što je u njihovoj moći, da promičbeno i na sve načine poguraju što veći izlazak Hrvata, kako onih u BiH, tako i ovih koji sa državljanstvom BiH žive u Hrvatskoj. Nekako mi se čini da je hrvatskim vlastima do hrvatskih glasova za BiH stalo isto onoliko koliko im je stalo do iseljeničkih glasova za Hrvatsku. 

Pretpostavljam da će sada već odavno najpoznatija i najnotornija floskula u Hrvatskoj “Institucije rade svoj posao!”, ponovo biti završna misao za ishod izbora u BiH, kao što im je to završna misao za argumentaciju da nakon 27 godina apsolutnog nerada, nema nikakva opravdanja, danas 13. listpada 2018. održavati masovni prosvjed u Vukovaru – jer “Institucije rade svoj posao”. 

Europske, srpske, bosanske, hrvatske, sve institucije rade svoj posao i ako hrvatski narod sam, konačno ne zasuče svoje rukave i ne počne obavljati svoj posao, ne slijedi nam sudbina Kurda koji se bore za svoj “entitet”, nego ona Asiraca koji po svijetu danas broje malobrojne posljednje ostatke nekada velikog naroda.


Prethodni članakPODCAST VELEBIT – Slobodan Prosperov Novak:
Duh hrvatske državnosti nužno je braniti na Drini
Sljedeći članakVukovarski prosvjed uživo – prijenos počinje u 14 sati
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.