Mario Jareb je emisiji na HTV-u izjavio: “Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih prisezanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom da u to doba Srbi imaju eventualno neke gusle, rakiju i prasetinu. Nemaju ništa sličnoga što bi ih svrstalo među druge europske narode, onda vole uzimati dubrovačku književnost i dubrovačku kulturu općenito. Ali kad zatreba, onda prema svemu tome idu topovima i tenkovima, vidjeli smo to u Domovinskom ratu. To im treba da se svrstaju u taj neki europski kulturni zemljovid…”

Autor: Vjekoslav Krsnik

U hibridnoj agresiji koju već duže vrijeme, provodeći praktično ciljeve Memoranduma 3 Srpske akademnije nauka i umetnosti, službena politika Republike Srbije vodi protiv Hrvatske, naglasak je stavljen na svojatanje hrvatske kulture i tradicije, bilo direktnim napadom na hrvatski nacionalni identitet, bilo bizarnim tvrdnjama da se u duhu nekadašnjeg komunističkog “bratstva i jedinstva” radi o zajedničkom dobru. Službeni je Zagreb na sve te provokacije, posebice otkako je na čelu Vlade briselski gubernator Andrej Plenković, odmahivao rukom ili nespretnim reagiranjem nekog ministra, iako je odgovor na takvu politiku Beograda prilikom prvog takvog incidenta trebalo biti povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beograda.

Takav slučaj je na primjer bio kad je u školskim udžbenicima negirano samostalno postojanje hrvatskog jezika svrstavajući ga pod srpski jezik. To se naravno nije dogodilo jer je prije svega predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković koji je čak uoči neostvarenog službenog posjeta Beogradu, bio pristao da se pitanje nestalih u Domovinskom ratu skine s popisa problema koje Srbija nakon Domovinskog rata treba riješiti s Hrvatskom. Kad je takav predsjednik Vlade, nije se ništa moglo očekivati ni od Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koje sada vodi Gordan Grlić Radman, pod nadzorom Plenkovićevog savjetnika “pola meni pola tebi, pola Bagi” Mate Granića. Kad je taj problem sa svojatanjem hrvatskoga jezika premijer Plenković spomenuo Aleksandru Vučiću, ovaj mu je odgovorio da je to u nadležnosti SANU, kao da srbijanska vlada ne može na to utjecati budući da ona financira najvažniju srpsku znanstvenu instituciju. U tom kontekstu još je otvoreniji napad Republike Srbije na hrvatski nacionalni identitet bio njihov nedavno izglasovan Zakon o kulturnom naslijeđu kojim se ovaj put politički a ne samo kvaziznanstveno svojata dubrovačka književnost kao “zajedničko kulturno dobro hrvatske i srpske kulture”. I to je mogao biti povod za povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beograda Hidajeta Bišćevića. Treba li pripomenuti da je u Biščević komunističkoj Jugoslaviji bio zaveden kao suradnik Udbe kodnog imena “Luks”, uz to sa sumnjivom fakultetskom diplomom. Granićevo ministarstvo i ovaj put je reagiralo slanjem prosvjedne note, ali od toga kao ni u prethodnim sličnim slučajevima ne će biti ništa jer službena Srbija na tome ustrajava, a za to ima čak i medijsku potporu u Hrvatskoj od ostataka Mamulinih 100 pučista koji su na početku Domovinskog rata bili spremni podržati vojni udar da bi se spriječila Hrvatska na putu osamostaljenja.

Zato je u kakofoniji nove “hrvatske šutnje” snažno odjeknula izjava na HTV-u jednog od potpredsjednika novog čelništva Matice hrvatske povjesničara Marija Jareba koji je o srpskoj kulturi izrekao golu istinu koju se dosad nije usudila izreći  ni jedna javna osoba od formata u Republici Hrvatskoj. Mario Jareb je u toj emisiji na HTV-u izjavio: “Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih prisezanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom da u to doba Srbi imaju eventualno neke gusle, rakiju i prasetinu. Nemaju ništa sličnoga što bi ih svrstalo među druge europske narode, onda vole uzimati dubrovačku književnost i dubrovačku kulturu općenito. Ali kad zatreba, onda prema svemu tome idu topovima i tenkovima, vidjeli smo to u Domovinskom ratu. To im treba da se svrstaju u taj neki europski kulturni zemljovid”, dodavši da se ne može Srbiju i njezine ustanove prisiliti da odustanu od toga. Mario Jareb je tu činjenicu mogao izreći i na uljudniji način, jednostavno zbog toga što je hrvatska kultura izgrađena kroz renesansu i barok, a Srbija u to doba nije mogla jer je u Otomanskom carstvu bila pod Turcima.

Na golu istinu o srpskoj kulturi koju je izrekao povjesničar Mario Jareb odmah su skočili  domaći dušebrižnici “bratstva i jedinstva” poput portala Telegram, ali naravno i kompetentni velikosrbi u samoj Srbiji, optužujući ga za šovinizam čak i rasizam, jer po ustaljenoj praksi, kad se argumentima ne može odgovoriti protuargumentima, onda se javnu osobu etiketira raznim negativnim atributima. Tako “istoričar” Aleksandar Raković u beogradskim “Novostima” o istupu Marija Jareba piše: “To je kompleks koji iz njega izbija, kompleks u odnosu na superiornu srpsku kulturu u odnosu na onu koju on želi da predstavi superiornom…”

To srpsko svojatanje Dubrovnika nije od jučer jer je to dugogodišnja politika Srpske akademije nauka i umetnosti i Udruženja književnika Srbije, ali ovaj je put to podignuto na službenu razinu, radi koje treba kao što je to učinio Mario Jareb “reći popu pop a bobu bob”. Povijesna je činjenica da Dubrovnik nikad nije bio u sastavu bilo kakve srpske države. Zagovornicima velikosrpstva odnosno tzv. “srpskog sveta”, koji je lansiran upravo iz SANU, ni malo ne smeta da sve pravoslavce na ovom prostoru proglašavaju Srbima, pa tako i genijalnog Nikolu Teslu koji je rođen u Hrvatskoj a ne u Srbiji. Kad je već riječ o položaju pravoslavaca, nužno je podsjetiti da po statutu Dubrovačke republike pravoslavcima nije bilo dozvoljeno prenoćiti unutar gradskih zidina, jer su u to doba u Dubrovniku uz katolike živjeli ravnopravno još jedino Židovi.

Naravno, na golu istinu o srpskoj kulturi koju je izrekao povjesničar Mario Jareb odmah su skočili  domaći dušebrižnici “bratstva i jedinstva” poput portala Telegram, ali naravno i kompetentni velikosrbi u samoj Srbiji, optužujući ga za šovinizam čak i rasizam, jer po ustaljenoj praksi, kad se argumentima ne može odgovoriti protuargumentima, onda se javnu osobu etiketira raznim negativnim atributima. Tako “istoričar” Aleksandar Raković u beogradskim “Novostima” o istupu Marija Jareba piše: “To je kompleks koji iz njega izbija, kompleks u odnosu na superiornu srpsku kulturu u odnosu na onu koju on želi da predstavi superiornom. Tako nešto glupo može da izjavi samo netko tko ima neke kulturološke komplekse”. Po iskompleksiranom srbijanskom “istoričaru” Mario Jareb ima komplekse jer ne smatra da su gusle superiornije Dubrovačkoj književnosti koju Srbi tako uporno svojataju jer svoje u to doba jednostavno  nemaju, ali imaju gusle. Treba ponovno citirati spomenutog “istoričara”: “Tako nešto glupo može da izjavi samo netko tko ima neke kulturološke komplekse”. Štoviše Aleksandar Raković ide i dalje pa kaže: “On vjerojatno treba da pogleda da li su njegovi pretci, ili možda zna ustvari, da li su njegovi pretci bili pravoslavne vjere i srpske nacionalnosti, jer obično od ljudi koji govore takve gnjusne izmišljotine kao što je rekao Jareb, kod njih postoji sjećanje na srpsko i pravoslavno porijeklo koje su njihovi preci nekad imali”. Ova izjava je na tragu novu velikosrpske politike “srpskog sveta” koja nije nimalo bezazlena osim za ne mali broj jugoslijepaca u Hrvatskoj. Zato je važno još jednom ponoviti upozorenje Marija Jareba:  “Nemaju ništa sličnoga što bi ih svrstalo među druge europske narode i onda vole uzimati dubrovačku književnost i dubrovačku kulturu općenito. Ali kad zatreba, onda prema svemu tome idu topovima i tenkovima, vidjeli smo to u Domovinskom ratu”.

Komentari