Niti korona virus, niti pandemija ne može  spriječiti komemoraciju u Jasenovcu, pa makar se svi koji u tome sudjeluju zarazili – jer jasenovački mit se mora održavati, on je pitanje života ili smrti. Njegovi prenapuhani, lažirani podaci i podmetnute retuširane fotografije su ta važna “brnjica” kojom se desetljećima čepe usta Hrvatima kao čvrsto jamstvo zlokobne “hrvatske šutnje”.

Autor: Luka Krilić

Ovih dana smo svi više ili manje u konfuziji. Nije to samo zbog virusa ili potresa, nego gotovo u nevjerici čak i u ovoj nemiloj situaciji uzastopno od strane naših političara gledamo i slušamo uvijek iste “teme”: Jasenovac, djeca s Kozare, Ustaše, NDH… Stječe se dojam da u zadnjih 30 godina otkako je Hrvatska postala samostalna država, nikada nije bilo govora o tim temama više nego sada.

To nas navodi da istražimo i shvatimo što se skriva iza tog stalnog podsjećanja na tu verziju prošlosti i kome to služi.

Polazim od pretpostavke da smo svi suglasni da je uređena demokracija bolja za život nego što je bilo doba komunizma. Ako se slažemo da je tome tako, onda se moramo složiti da nešto u interpretaciji naše povijesti itekako nije u redu.

Znamo da smo bili mučki napadnuti i da su branitelji Hrvatske i naših života izvrsno okončali svoju zadaću, a to je uspješna obrana Domovine i pobjeda u ratu. Moramo nažalost konstatirati da jedan važan segment našeg društva, onaj koji zovemo intelektualnim, nije učinio svoj dio posla ili bolje rečeno totalno je promašio zadaću. Većina njih kao da uopće ne razumije koja im treba biti uloga.

Zašto intelektualci nisu uspjeli u svom području svome narodu objasniti da je Drugi svjetski rat konačno završio uspostavom samostalnosti naše države i da je konačno došlo vrijeme da se oslobodimo prošlosti i započnemo izgrađivati novu, demokratsku i slobodnu državu? Državu Hrvatsku!

Jedino je znanstvenik Ivan Supek (1915 – 2007), veliki komunist i partizan, ali i fizičar, filozof, književnik, povjesničar, mirovni aktivist, humanist, akademik, čovjek koji se družio s najvećim znanstvenicima svog vremena, imao hrabrosti reći tek kratko prije smrti: “Mi smo sanjali jedan bolji, pravedniji svijet, društvo utemeljeno na načelima humanizma. Pokušali smo to ostvariti, ali nismo uspjeli. Zato je čitav moj život, više ili manje, jedan promašaj. Ali vi mladi, ako ste sve te ideje prihvatili, morate ih provesti. Mi smo izgubili rat“.

Ovako jasno i čisto izrečeno priznanje, precizno konstatirana spoznaja, ostala je raritet  umjesto da na toj činjenici “ostali intelektualci” grade pozitivan svjetonazor utemeljen na čestitom odnosu prema povijesti te naslijeđu hrvatske društvene i znanstvene misli. U ozbiljnom svijetu dobro su poznati vrijednosni sustavi, kriteriji i metodologija. Međutim, ostali naši “intelektualci” nisu prepoznali ono što je prepoznao Ivan Supek, nego su ostali mentalno kružiti u jednom te istom kovitlacu, uspješno komplicirati, petljati i mrsiti pojmove na takav način da radi toga još nismo izašli iz doba komunizma. Nastavljamo živjeti kao u doba Josipa Broza Tita, kada je bio najveći krimen biti “Hrvat”.

Ako mislite da pretjerujem, podsjećam vas na ono što je bivša predsjednica rekla u izbornoj kampanji: “… ako budem izabrana imenovat ćemo diplomate hrvatski orijentirane“.

Ta rečenica izgovorena 2019. godine nakon skoro trideset godina od stjecanja samostalnosti baca jednu veliku uznemirujuću sjenu na stvarnu političku situaciju u Hrvatskoj. Pa tko je onda u diplomaciji predstavljao Hrvatsku sve ovo vrijeme? Sami zaključite.

Možda je sada jasno zašto se posvuda u našem društvu nadvijaju tamni oblaci i crne misli. Ljudi odlaze iz Hrvatske, samoubojstva branitelja se nastavljaju nesmanjeno, gospodarstvo je prepušteno samo sebi, nema osnova barem nužne industrijske i agrarne samodostatnosti … Nemamo nikakav jasan politički program osim uvesti euro i stalno u javnom prostoru reciklirati laži o NDH i tako kažnjavati današnje naraštaje Hrvata.

Ništa ne ide kako treba, ali bitno je stalno nekritički dokazivati i potvrđivati da smo nasljednici AVNOJ-a, ZAVNOH-a i partizanske borbe. Upravo ovdje vidimo da su si intelektualci sami navukli luđačku košulju i zarobili cijelu državu prošlošću.

Po njima, moramo poštivati crvenu zvijezdu petokraku za koju svi znamo koliko je bila brutalna i neprijateljski nastrojena prema ideji naše države, tu krvavo-crvenu zvijezdu za koju je i znanstveno dokazano da je ubila puno više naših građana poslije nego li za vrijeme Drugog svjetskog rata i zatim nastavila devedesetih godina nesmiljeno ubijati naše ljude pod istim tim petokrakim simbolom.  Ali, izgleda da je važnije kažnjavati branitelje koji su stvorili ovu državu jer ih je okupljao i jer ih je hrabrio pozdrav Za dom spremni ?

Zašto hrvatski intelektualci nisu bili u stanju upozoriti Franju Tuđmana da “Pomirba” kako je bila zamišljena znači osuđivanje novonastale države na smrt, da to znači ostaviti kompletnu državnu mrežu u neprijateljskim rukama, pod teškom sjenom zvijezde petokrake, istim onim rukama koje su uvijek bile i ostaju više za Jugoslaviju nego li za samostalnu Hrvatsku državu?

Pitam sebe i pitam vas, može li netko biti toliko bezosjećajan ili bolje rečeno tako zastrašujuće glup?

Razumiju li uopće “ostali intelektualci” pitanje zločina koji su počinjeni u komunističkim društvima nakon Drugog svjetskog rata, a koje zaokuplja interes europske javnosti još od pada željezne zavjese? Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava. Na tragu tih rezolucija Europski parlament donio je svoje rezolucije, 2009. o savjesti i totalitarizmu i 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Čovjek intelektualac već po definiciji upotrebljava razum više nego “običan” čovjek ili bi barem trebalo tako biti. Što se onda događa u Hrvatskoj? Zašto hrvatski intelektualci nisu bili u stanju upozoriti Franju Tuđmana da “Pomirba” kako je bila zamišljena znači osuđivanje novonastale države na smrt, da to znači ostaviti kompletnu državnu mrežu u neprijateljskim rukama, pod teškom sjenom zvijezde petokrake, istim onim rukama koje su uvijek bile i ostaju više za Jugoslaviju nego li za samostalnu Hrvatsku državu?

Opravdavanje intelektualaca, da je “Pomirba” bila jedina opcija koji je Tuđman imao, ne opravdava činjenicu da nisu bili dovoljno mudri ili barem pronicljivi prikazati da bi posljedice ove politike bile puno jače od onog što bismo imali da je nismo donijeli. Barem bi branitelji znali tko je neprijatelj unutar naše države, i u konačnici sigurno ne bi imali Državu u kojoj se većinsko domicilno stanovništvo, Hrvate, opet želi prisiliti da se svog hrvatstva stide ili da se tihe, samozatajne, “normalne” stanovnike psiho-socijalnim inženjeringom uvodi u stanje da svojue hrvatsku pripadnost prikrivaju ili je se srame, a što se danas (ponovno) događa.

Takva po Hrvate smrtonosna kontradikcija dosiže svoj zenit kada se otvori tema o žrtvama Drugog svjetskog rata. Onda se višestruko potencira ono nama tako prepoznatljivo, što alarmantno dokazuje da nismo normalna država. Kada naši mladi i neopterećeni povjesničari svojim trudom i metodom objektivne istrage uspijevaju dokazati pravu istinu ili barem dio istine drugačije od one “službeno” uspostavljene još davno od strane komunističkog represivnog sustava, događa se da niti jedna od službenih državnih institucija takvo istraživanje ne valorizira na adekvatan način.

Nalazimo više čimbenika koji su svi tijesno povezani, djeluju koordinirano i  zajednički. Oni znaju da mogu nastaviti kontrolirati cijelu državu samo ako poput hijena i najmanju banalnost prekvalificiraju i preuveličaju u krimen nazvan ustaše i NDH. Samo onda ti čimbenici mogu rastvarati svoj kišobran da bi zaštitili vlastite laži koje neprekidno i ustrajno ponavljaju, a to je njihova navodna borba protiv ustaštva.

Svaki bi narod  bio više nego sretan kada bi se objektivnim povijesnim istraživanjem  otkrilo  kako se zločini koji mu se pripisuju nisu zbili u onoj mjeri i na onaj način kako je to prikazano propagandno političkim povijesnim istraživanjima. Što još reći o Hrvatskoj? Što još misliti o državnim institucijama koje sumanuto poriču istraženu i dokumentiranu istinu o vlastitoj zemlji i narodu, te marginaliziraju one stručnjake koji tu istinu istražuju, poštuju i zastupaju? U čijim je rukama naša Država?

Pokušajmo dokučiti kome ide na korist ovakva situacija.

Nalazimo više čimbenika koji su svi tijesno povezani, djeluju koordinirano i  zajednički. Oni znaju da mogu nastaviti kontrolirati cijelu državu samo ako poput hijena i najmanju banalnost prekvalificiraju i preuveličaju u krimen nazvan ustaše i NDH. Samo onda ti čimbenici mogu rastvarati svoj kišobran da bi zaštitili vlastite laži koje neprekidno i ustrajno ponavljaju, a to je njihova navodna borba protiv ustaštva. Ta “prljava igra” odvija se po jednom te istom scenariju. Država Hrvatska ne raste, gubimo stanovništvo, gospodarstvo grca u kojekakvim problemima i snažno stagnira, kriza na sve strane… ali “prljava igra” je apsolutni prioritet i uvijek mora biti u prvom planu.

Niti korona virus, niti pandemija ne može  spriječiti komemoraciju u Jasenovcu, pa makar se svi koji u tome sudjeluju zarazili – jer jasenovački mit se mora održavati, on je pitanje života ili smrti. Njegovi prenapuhani, lažirani podaci i podmetnute retuširane fotografije su ta važna “brnjica” kojom se desetljećima čepe usta Hrvatima i koja su bila tako čvrsto jamstvo zlokobne “hrvatske šutnje”.

Zamislite kako bi bili sretni Talijani kada  bi ozbiljno istraživanje dokazalo da nije istina da je u Sloveniji u 29 mjeseci fašističke okupacije ubijeno 13.000 Slovenaca! Ili zamislite Srbe kad bi se dokumentirano otkrilo da nije istina da je Srbija proglašena Judenfrei 1942. godine. Međutim to je povijesna istina. Istovremeno, mi kojima je političko-propagandnim putem nametnuta višestruko preuveličana odgovornost, ne podržavamo istraživanja koja žele otkriti pravu istinu.

Većina se naše aktualne političke elite ponaša kao da bi čak bili najsretniji kada bi se istraživanjem dokazalo da je u Jasenovcu stvarno pobijeno 700 tisuća ljudi. S obzirom da znaju da su sve predstavljene cifre lažne, oni koče svako znanstveno istraživanje. I u tome se sastoji sva kontradikcija, našeg “oslobođenja” od okova prošlosti.

Komentari