Nije pomogla ni vojno-redarstvena operacija Oluja izvedena pred cijelim svijetom bez ijedne mrlje. Novosti se u Zagrebu, naime, ponašaju kao Jugoslavenski četnik tridesetih godina prošloga stoljeća. Glasilo „vojvode“ Koste Pećanca danas je otišlo i sanaderovski korak dalje, osobito u financijskom pogledu. Potpuno je, međutim, i dalje u službi integralnog jugoslavenstva (i pokornoga hrvatstva) iza kojega slijedi otvoreno velikosrpstvo. Diktatura, teror i politička ubojstva. U novije doba velikosrpska diktatura u svojoj krajnjoj inačici demonstrirana je na okupiranim dijelovima Hrvatske u velikosrpskoj fašističkoj tvorevini RSK.
Nisam zloguki prorok, ali toliko povijesti poznajem da mogu u današnjim okolnostima prepoznati velikosrpski rukopis Koste Pećanca i Jugoslavenskoga četnika, kao i hrvatsku šutnju iz razdoblja 1972. – 1990. Hrvatski režiser Jakov Sedlar našao se na tjeralici Jugoslavenskoga četnika. Slijedi li mu sudbina Radića, Sufflaja, Budaka, Bušića, Đurekovića…? Radića je 1928. ustrijelio ondašnji „porast četništva“.
Na Budaka je velikosrpska banda izvršila atentat 7. lipnja 1932. Preživio je. Posao je dovršio Titov zločinački režim 1945. u okviru „porasta lijevog ekstremizma“, koji ga je u istom danu sudio, osudio i pogubio. Po kratkom komunističkom postupku, preuzetom iz velikosrpske diktature monarhističke Jugoslavije.
Godinu dana prije atentata na Budaka, Milan Sufflay doživio je najprije napade režimskoga tiska, a onda je poslije medijske topničke pripreme Mlada Jugoslavija, teroristička organizacija jugoslavenskoga režima, 18. veljače 1931. uzela čekić u ruke i razbila mu glavu. Sutradan je preminuo. Atentatori, povezani s ondašnjom zagrebačkom policijom, pobjegli su u Beograd. Tek po uspostavi Banovine Hrvatske održano im je suđenje. Logično je pitanje, je li moderna hrvatska država dosegnula „hrabrost“ Banovine i spremna osuditi, moralno i pravosudno, lijevi ekstremizam i četništvo u porastu, kad je već odustala suditi velikosrpski ustašluk na ustavnopravni poredak hrvatske države? Ili je još duboko u fazi socijalističke republike, hrvatskoga prirepka proširene Srbije?
Od medija do sjekire
Izgleda kako nizanka političkih ubojstava Hrvata koji se ne uklapaju u konstrukt integralnoga jugoslavenstva ne prestaje. Kako medijski atentati, tako i ubojstva u širokoj lepezi od čekića Mlade Jugoslavije preko udbina metka u Brunu Bušića i sjekire u glavu u slučaju Stjepana Đurekovića, pa do…
Impozantan je popis književnoga djela Mile Budaka. Impozantan je i popis znanstvenih i književnih djela Milana Sufflaya. Impozantan je i popis dokumentarnih (i drugih) filmova Jakova Sedlara. Nijedan od ove trojice autora svojim djelom ne spada u koncept integralnoga jugoslavenstva. Zato se integralno jugoslavenstvo intenzivno bavilo i bavi njima. Čak i u okolnostima moderne hrvatske države.
A može se njima baviti uz pomoć medijskih nasrtaja pa sve do sjekire, samo u okolnostima slabe hrvatske države. Uz žmirenje kukavne vlasti koja ne priznaje postojanje militantnoga krila integralnoga jugoslavenstva i militantnoga velikosrpskoga krila. Unatoč tomu što ih službe upozoravaju na objektivni porast lijevoga ekstremizma i četništva. Upravo se lijevi ekstremizam i četništvo razotkrilo prigodom nasrtaja na režisera Jakova Sedlara. Tko to ne vidi, mora zatražiti pomoć okuliste. A ne vide, u ovom trenutku agrokorizirane, parlamentarne stranke. Nijedna se nije oglasila i stala nasuprot politike integralnoga jugoslavenstva.
Sedlara su razapinjali ovih dana zbog toga što je predložen za dobitnika Nagrade grada Zagreba, jer Zagreb mora biti bastion integralnoga jugoslavenstva, još čvršći negoli je u sadašnjem obliku. Mlada Jugoslavija više se ne zove Mladom Jugoslavijom. Preimenovala se u radništvo, fronte, antifašizam… Takve fore mogu popušiti samo neinformirani i bedaci. I kad je nagrada ipak dodijeljena mimo volje integralnoga jugoslavenstva, Jugoslavenski četnik oglasio se kretensko-pederskim naslovom Goli u Sedlaru.
Recept Vladimira Čerine za podoban Zagreb
U njemu osuđuju Zagreb za „politikantski pristup umjetnosti“, jer je prihvatio nominaciju za nagradu i još je i dodijelio osobi čiji filmovi se ne uklapaju u integralno jugoslavenstvo. Kakva drskost! Jugointegralna kulturna hegemonija ne smije pasti! O tome ministrica kulture ništa ne govori, kao da nije kulturna.
Zagreb je dodijelivši nagradu Sedlaru, nakratko, izašao (predizborno je vrijeme) iz koncepta integralnoga jugoslavenstva. Što bi se tek dogodilo da je Zagreb donio odluku o tome da povlači odluke kojima je za počasne građanine imenovao lopova Vuka Stefanovića Karadžića i zločinca Josipa Broza Tita? Koji bi to tek „fašizam“ i „politikantski pristup umjetnosti“ bio?
I koji je onda recept za discipliniranje i higijenu Zagreba? Evo ga iz jugointegralnoga pera Vladimira Čerine (1914.): „Ako u Zagrebu ima 80.000 stanovnika, 50.000 njih bi trebalo povesti na klaonicu, 5.000 njih da odnese Sava, 5.000 da potopi kakav nerazmišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada trebalo bi u kakav moralni i nacionalni (jugoslavenski) purgatorij… Ovom gradu cinika treba silom dati dušu i mozak onoga grada heroja, koji se zove Beograd“.
Drugi krimen ispod lgbt-ovski zakrinkanoga naslova odnosi se na činjenicu da su Sedlara za nagradu nominirale udruge proistekle iz Domovinskoga rata. To je po integralno jugoslavenstvo jednostavno neoprostivo poput Oluje, a za velikosrpstvo – neizdrživo poput kanonizacije Stepinca. Stoga su jedni i drugi stali na stražnje jugoslavenske noge javno se izjašnjavajući da su im ugrožena prava, osjećaji i koješta drugo, pa i partijska interpretacija povijesti. U stvarnosti, integralno jugoslavenstvo u Hrvatskoj narušava integritet hrvatske države i dostojanstvo Hrvata.
U tom pogledu mogu se samo nadati da će medijski odstrjel Jakova Sedlara ostati samo na medijskoj razini, unatoč tomu što je u Hrvatskoj u porastu lijevi ekstremizam i četništvo. I da ne zaboravim, čestitam Jakovu Sedlaru na Nagradi grada Zagreba za 2016. godinu.