Umjesto cjepiva Hrvatska je dobila cjedilo i preporuke da iz jedne bočice može iscijediti desetke doza, s nekoliko riba nahraniti mnoštvo. Opet je ispala naivna kao i sa F-16, osiromašena i razarana prirodnim katastrofama nasjela je i na EU-solidarnost u raspodjeli cjepiva. Jednostavno rečeno: Hrvatsku su ostavili na cjedilu. Ovim će tempom krdo biti procijepljeno do 2025., pa sretno i zanosno proslaviti 1100. godinu Hrvatskoga kraljevstva u slobodnoj državi Hrvatskoj, doduše republikanskoj po imenu, a demokratskoj po sustavu, ako od demokracije nešto ostane. I od Hrvata. Kava za van i Hrvati za van sada su u trendu.

Malo sniježi, malo kiši, kap po kap – baš tako kaplje cjepivo u Hrvatsku, nema ga ni nedovoljno, a sve preporuke s ekrana vrište Cijepite se! Svjetlo na kraju tunela ipak su bili farovi jurećega vlaka. Umjesto cjepiva Hrvatska je dobila cjedilo i preporuke da iz jedne bočice može iscijediti desetke doza, s nekoliko riba nahraniti mnoštvo. Opet je ispala naivna kao i sa F-16, osiromašena i razarana prirodnim katastrofama nasjela je i na EU-solidarnost u raspodjeli cjepiva. Jednostavno rečeno: Hrvatsku su ostavili na cjedilu. Ovim će tempom krdo biti procijepljeno do 2025., pa sretno i zanosno proslaviti 1100. godinu Hrvatskoga kraljevstva u slobodnoj državi Hrvatskoj, doduše republikanskoj po imenu, a demokratskoj po sustavu, ako od demokracije nešto ostane. I od Hrvata. Kava za van i Hrvati za van sada su u trendu.

U prošlom smo tjednu bili zabavljeni američkom demokratskom inauguracijom potpomognutom oružanom silom, s rukom na Bibliji koja je obvezatni dio interijera američkih hotela i motela, pa gosti prije spavanja mogu čitati Stari zavjet koji je prepun krvavih zgoda, nasilja i genocida, na američkim kontinentima inspiracija za koloniste i konkvistadore koji su istrijebili Indijance i nekoliko velikih kultura u Srednjoj i Južnoj, da bi Amerika na sjevernom dijelu postala velikom, a na južnom dirljivom. Velike su ondje polemike i oko robova i ropstva, cvalo je i kada je u hrvatskim zemljama odavno bilo nestalo, čak i u Dubrovniku koji se dosta dugo dobro držao. Peru se ruke, pere se savjest, još prije šezdeset godina vozili su posebni autobusi za bijele, posebni za crne, a taksiji žuti. Ne žele se sjećati ni robova iz faze industrijalizacije, kada su (ne samo) Hrvati patili u čeličanama, a Joe Magarac postao simbolom. No sada je sve to prošlost, sve je jedan isti narod koji se u velikom broju pojavio na inauguraciji, maskiran u zastave.

Nije važno, drugi jedan Joe, Biden, navodno je čovjek Novoga zavjeta, probudio se iz drijemeža i započeo proces detrumpizacije, čiji uspjeh zavisi od corone koja je stajala glave Donalda.

Sisačku je gradonačelnicu trebalo odvesti na sigurno, barem do lokalnih izbora. Ovako je morala lijepiti plakate da prekrije štete od potresa na oglasnim mjestima i usput agitirala protiv biskupa Košića s kojim je u skladnim odnosima i u nepotresnim vremenima. Uopće su se s nešto toplijim danima probudile političke vratolomije, a srpski političari u Zagrebu smislili dvosmisleni slogan “Banija naša kuća”, tek toliko da malo zamute solidarnu i ekumensku atmosferu.

U Hrvatskoj je mirnije nego u Americi ili Rusiji, nema dugih cijevi na ulicama, oružane snage pomažu ljudima, a ne tuku ih palicama, zimska idila, pučanstvo se uglavnom grije, nitko nije zaboravljen, čujemo. A da su se smrzavali, jesu, u prvih nekoliko dana dok vijest nije stigla do vlasti koju su obavijestili volonteri. Što je trebalo učiniti, a nije učinjeno? Pokupiti žene i malu djecu, posjesti ih u tople autobuse i prevesti u Dalmaciju i Istru, da budu ondje do Uskrsa. Hoteli su ionako prazni. Ruralne muškarce ostaviti da se brinu za stoku a noći provode u kontejnerima, ako su im kuće srušene, gradskima dati lopate u ruke da se kreću i pomažu, ta njihov je grad, a noću i oni u toplom. I sisačku je gradonačelnicu trebalo odvesti na sigurno, barem do lokalnih izbora. Ovako je morala lijepiti plakate da prekrije štete od potresa na oglasnim mjestima i usput agitirala protiv biskupa Košića s kojim je u skladnim odnosima i u nepotresnim vremenima. Uopće su se s nešto toplijim danima probudile političke vratolomije, a srpski političari u Zagrebu smislili dvosmisleni slogan “Banija naša kuća”, tek toliko da malo zamute solidarnu i ekumensku atmosferu. Taj naziv, Banija, očito je postao zastavom svih onih (a ne samo njih) koji su potreseni još od vremena sloma Jugoslavije, pa tako u svojim novinama rabe isključivo Baniju. Pratio sam stanje u jugolijevonasađenom dnevniku: u prvom naletu pisali i Banija i Banovina, nekoliko dana poslije banovinci dobili po gubici i od tada je ostala samo Banija. HRT se drži Banovine, dobro je, osim onoga tipa u Nedjeljom u dva, koliko čujem, jer ne gledam. Još sam nešto opazio: u stradalim područjima neizbježno se spominje i ne tako davni rat i veli da je u Petrinji i Glini bila tzv. krajina. Puni naziv tzv. krajine se izbjegava, jer bi mlađa publika mogla pomisliti da su (i) to područje okupirali srpski teroristi. Kordun se ne spominje, a i on je nekada bio Kordon, tek zatim Kordun.

Zlostavljaju povijest, zlostavljaju hrvatski jezik, zlostavljaju studentice


Širi se afera na Filozofski fakultet, javlja se i u Likovnoj akademiji, dolazi na naplatu sve što je godinama i desetljećima skrivano. Kako će to završiti? Ponekom opomenom, ponekim ranijim umirovljenjem. U dalekim vremenima (Abelard) postupalo se drastično. A glede Filozofskoga fakulteta samo ovo: ako ondje ima ljudi koji zlostavljaju povijest, koji zlostavljaju hrvatski jezik, što je čudno da zlostavljaju i studentice?

Stanje se ipak pomalo relaksira, misli se dalje od potresa, misli se na izbore i panično traži lokalce koji nisu korumpirani, misli se dalje od epidemije pa medicinske sestre s pravom priređuju tulume, nosile su glave u torbi i spadale s nogu, što si ne bi priuštile malo veselja. Sestrama ne pakirati. Ako dođe najavljeni novi soj virusa, ni njima ni pacijentima ne će biti do tamburaša.

Situacija se stabilizira i druge teme zaokupljaju ljude, tlo se zatreslo pod nogama “profesora”, uglavnom muških, na Akademiji dramske umjetnosti. Kada sam nedavno pisao o toj Akademiji poradi drugog nekog incidenta, ali i spomenuo neugodno ozračje ne ulazeći u dubinu, da me netko ne tuži, nisam ni slutio da će nekoliko dana ili tjedana poslije ADU doći na prve stranice, javljaju se bivše i sadašnje studentice i prijavljuju bivše i sadašnje zlostavljače. Anonimno i neanonimno. Zlostavljači su još, dok ovo pišem, anonimni, vodstvo ADU-a nešto zna, ali s imenima ne izlazi, ipak su to ugledni ljudi i muškarčine od formata, možda i poneka ženskarčina. Dekanica je tek sada doznala što se događa u kući koja nije velika ni brojna, tek zna da su zlostavljači oni preko 55 godina. Afera dobrodošla da se skrene pozornost sa svjetonazornoga zlostavljanja već dugo vidljivog u ADU, koji su preuzele zdrave snage, u teatarskoj sferi odane postdramskom “tjelesnom” kazalištu (body), idealnom za uvježbavanje bliskih susreta, te psihodramskih slamanja posebno mladih glumica, studentica glume, još djece jedva punoljetne, skrušene pred “autoritetima” koji će ih izvesti pod svjetla pozornice pod uvjetom da ne budu previše ponosne. Širi se afera na Filozofski fakultet, javlja se i u Likovnoj akademiji, dolazi na naplatu sve što je godinama i desetljećima skrivano. Kako će to završiti? Ponekom opomenom, ponekim ranijim umirovljenjem. U dalekim vremenima (Abelard) postupalo se drastično. A glede Filozofskoga fakulteta samo ovo: ako ondje ima ljudi koji zlostavljaju povijest, koji zlostavljaju hrvatski jezik, što je čudno da zlostavljaju i studentice?

Umjetničke institucije ne razlikuju se previše od ostalih. Skandal s intendanticom HNK na sve se načine pokušava zataškati. Nije riječ o seksualnom zlostavljanju, nego o običnom, počelo je zlostavljanjem neumjetničkoga osoblja koje je u velikom broju završilo na psihijatriji ili pobjeglo glavom bez obzira. Istupio i psihijatar na ekranu jedne televizije, potvrdio da je tako kako jest, ali se ništa nije dogodilo. Zatim je došla epidemija, a zlostavljanje se nastavilo ovaj put obuhvaćajući umjetnike, pobunili se mnogi, a jedan i umro, intendanticu optužio sindikat da ugrožava zdravlje ljudi, što potpada pod članak kaznenoga zakonika, ali se ništa ne događa. Navodno je Ministarstvo kulture stalo u obranu – intendantice. Nazdravlje.

Javni poziv na srozavanje književnosti


Ja pišem. Nisam ni sveučilišni profesor, samo sam profesor po diplomi komparativne književnosti, ali se tim poslom nikada nisam bavio, išao sam drugim, često križnim putovima, a na nesreću sam bio u onoj šačici koju bi danas, a i onda su, nazvali nacionalistima i ekstremistima, je li, naime među onima koji su pokrenuli nacionalni stroj čiji je proizvod bila nacionalna država hrvatskoga naroda, moderna hrvatska država.

Negdje sredinom prošle godine raspisalo je Ministarstvo kulture javni poziv za potpore autorima književnih djela. Zahtijevala se hrpa papira, dostava elektroničkim putem tako zamršena da su stariji pisci imali problema. Tekst raspisa bio je nadonosan, rečeno je da će se o potporama odlučivati “na temelju projektne dokumentacije” (!), te uvidom u biobibliografiju autora. Tako sam i ja skupio projektnu dokumentaciju i priložio “pokusni arak”, pa i bio, čak i biblio, premda je birokracija mogla naći te podatke na internetu, ali tako je kako je, živimo u Hrvatskoj. Moj projektno dokumentirani projekt bio je roman u nastajanju pod naslovom “Dux”. Zvat će se, kada bude objavljen, “Dux Chroatorum“, ali sam drugu riječ u naslovu u zadnji čas ispustio, znajući da bi mogla izazvati sumnju zdravih snaga u Ministarstvu.

Nadalje se u raspisu govorilo da će o potporama odlučivati neko povjerenstvo. Imena povjerenika nisu tada objavljena, nego tek nakon objave rezultata. Čovjek pomisli da će u povjerenstvu biti prvorazredni povjesničari književnosti, književni kritičari i uopće ljudi sa stanovitim autoritetom u polju književnosti. Ispostavilo se da nije tako. Eto imena povjerenika: Dario Grgić, Maša Kolanović, Boris Perić, Olja Savičević i Darko Telećan. Navodno su svi oni članovi Društva pisaca, družbe koja se svojedobno odvojila od Društva hrvatskih književnika, iz svjetonazornih pobuda ili ljubavi prema “zajedničkom jeziku”, budući da su u DHK valjda domoljubi, fuj, a sluteći već tada da će biti nošeni na rukama crvene i plave vlasti, što se i događa. Uvukli su se u razne institucije i udruge, na kraju i u Ministarstvo kulture, te u tom sretnom spoju zdravih snaga sada mogu raditi što žele. Pa i rade. Za Javni poziv 2021. strateški su se dobro pripremili, signalizirali istomišljenicima da se prijave u što većem broju, napišu petnaestak kartica teksta i dobit će lovu, a hoće li se te kartice doista razviti u roman, i kakav roman, nitko ne će pitati.

Uz objavu rezultata, svršetkom siječnja, ispisan je i popratni tekst u kojemu se kaže da je povjerenstvo odlučivalo na temelju kvalitete rukopisa, ali i dosadašnjeg književnog rada autora (i prevoditelja). Ja nisam zadovoljavao te kriterije, pa sam odbijen. Moj rukopis nije kvalitetan, a “dosadašnji književni rad” povjerenstvu je nepoznat. Slično su se proveli još neki “nepoznati” s tendencijom da postanu nestali, što je već teže.

Da ne bi sve ostalo na rečenom poznatom povjerenstvu, očito se u cijeli slučaj umiješala i ministrica. Vidjevši što se događa, domislila se kako izgladiti stvari, došla na sjajnu ideju da umiješa epidemiju. Tako se uz objavu rezultata (imena) pojavila antologijska rečenica: ”Ministrica se, osim kriterija izvrsnosti vodila i socijalnim statusom umjetnika tako da niz iznimno kvalitetnih projekata koje su predložili sveučilišni profesori ove godine nije podržan nego su uvršteni programi (?) samostalnih umjetnika koji ipak (?) udovoljavaju kriterijima.” Nije to samo populizam – nepotreban jer je isto Ministarstvo drugim akcijama pomoglo samostalnim umjetnicima – nego poništavanje svrhe i smisla “potpora” kojima cilj treba biti pripomoć u stvaranju djela koja će obogatiti hrvatsku književnost.

Ja sam se, i opet na nesreću, prestao aktivno baviti politikom misleći da sam svoje obavio, pa se vratio pisanju. Već prvu ili drugu godinu, kada sam tražio potporu Ministarstva kulture, naletio sam na minu. HDZ je bio na vlasti, ali se, čim mene nije bilo u predsjedništvu, slizao sa srpskom strankom i instalirao njezine ljude posvuda, pa i u Ministarstvo kulture.

Jesu li možda sveučilišni profesori trebali u stvari biti u povjerenstvu, oni koji se nisu “natjecali”, a ne gore nabrojani o kojima ništa ne znate, pa ni ja koji površno pratim književnu scenu, nije to moj posao. Ja pišem. Nisam ni sveučilišni profesor, samo sam profesor po diplomi komparativne književnosti, ali se tim poslom nikada nisam bavio, išao sam drugim, često križnim putovima, a na nesreću sam bio u onoj šačici koju bi danas, a i onda su, nazvali nacionalistima i ekstremistima, je li, naime među onima koji su pokrenuli nacionalni stroj čiji je proizvod bila nacionalna država hrvatskoga naroda, moderna hrvatska država. Taj se prvotni događaj odigrao upravo u Društvu hrvatskih književnika. Koje je s početkom stoljeća sustavno marginalizirano, iz očitih razloga, mijenjale se vlasti i ministri kulture, a stvari bivale sve gore. Ja sam se, i opet na nesreću, prestao aktivno baviti politikom misleći da sam svoje obavio, pa se vratio pisanju. Već prvu ili drugu godinu, kada sam tražio potporu Ministarstva kulture, naletio sam na minu. HDZ je bio na vlasti, ali se, čim mene nije bilo u predsjedništvu, slizao sa srpskom strankom i instalirao njezine ljude posvuda, pa i u Ministarstvo kulture. Vajni Biškupić uzeo je za pomoćnika, ili je bio prisiljen da uzme, stanovitog Čedomira Višnjića i dao mu ni više ni manje nego živu hrvatsku književnost, pa i “javne pozive”. Možete si misliti s koliko je zluradoga sladostrašća taj lik odbio dati potporu mojem romanu “Kolarovi” koji u zadnjem dijelu obuhvaća i Domovinski rat. Tu odbijenicu čuvam na počasnom mjestu, a nije bila zadnja. Hoću reći, nisam sada prvi put odbijen, imam ja utakmica u nogama, takoreći. Kada je došla ministrica Zlatar, ja sam se iz vica prijavio za potporu, tek da se iz vica mogu potužiti, odbijen, saborskom odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (ili kako se već zove), koji je smrtno ozbiljno, zabavljajući se pritom, tražio obrazloženje od Ministarstva kulture, a zlatari ga i napisali, puno besmislica.

Kad smo kod obrazloženja: obrazloženja rezultata 2021. nije bilo, samo su navedeni sretni dobitnici i nesretni gubitnici. Hrvatska lutrija. Tek tako. Ipak bi se trebalo dosta namučiti obrazlažući da moj rukopis nije “kvalitetan”. Kao što se nisu mučile dvije od tri povjerenice za nagradu “Marin Držić” s koje sam protjeran u prvom krugu, ali to smo već elaborirali. Desetak godina HAVC odbija moje scenarije, pa i one za koje jedan povjerenik kaže da su odlični, a drugi da nisu, trećega nema, a neko četvrti koji nije ni pročitao – odlučuje. Odbiti. Također se desetak godina moj televizijski scenarij pisan po romanu Kolarovi drži u ladici, premda ga je HRT naručio bez mojega lobiranja. (Roman je u međuvremenu bio objavljen, zahvaljujući Školskoj knjizi.) Kada sam pokušao oživjeti sjećanje na projekt, od HDZ-a, dotično PHDZ-a postavljeni glavni ravnatelj Bačić nije me “primio u audijenciju”. Tako sam odbijan na svim stranama, ali još sam tu. I bit ću i kada svi ti ministri i ravnatelji budu zaboravljeni.

Pustimo filmove i televiziju, vraćam se književnosti. U zadnjih deset ili petnaest godina napisao sam niz povijesnih romana, u zamisli zvanoj po jedan roman o svakom stoljeću hrvatske povijesti. Do sada ih je objavljeno sedam, ni jedan nije dobio lošu kritiku, štoviše, čak ni od onih koji su nešto jamrali o dvadesetom stoljeću jer nisam pisao na temelju jugoslavenske historiografije. U zadnjoj objavljenoj knjizi (AGM) “spustio” sam se do prijelaza četrnaestoga u petnaesto stoljeće. Knjiga Vladar Bosne dobila je čak autorsku potporu rečenoga ministarstva, neveliku, namijenjenu drugorazrednima, kao i prethodna. Čini se da družba iz Društva pisaca tada još nije bila čvrsto u sedlu Ministarstva, ili su se poklopile meni nepoznate okolnosti. Sada su se, znači, ukorijenili i postali drskima. Odbili moj rukopis, to jest “projektnu dokumentaciju” (Bože mili, kakvom terminologijom barata birokracija u kulturi, kao da su umjetnici građevinci.) Neka više-manje anonimna družina dopustila je sebi da ocjenjuje moju umjetnost, moje umijeće, to jest bilo joj je dopušteno, zlurado i opet.

Ministarstvo kulture se pogubilo, izgubilo, dovelo sebe u opasnost da prijedlogom zakona o elektroničkim medijima postane zatočnikom neslobode govora, svjesno ili ne. U polju književnosti izgubilo se (i) u šikari širokog, da ne velim samoupravnog odlučivanja o objavljenim knjigama, pa u “povjerenstvo” za gotove knjige uključilo stotinjak udruga, društava, pazikuća i šarlatana, a sve uz šutnju Vlade koja ima drugih problema, od prirodnih katastrofa ne vidi ovu neprirodnu. Nejak glas Društva hrvatskih književnika ne dopire dalje od Harmice. Koliko vidim, do sada se nije ni oglasilo.

Da čitatelju bude zornije, rukopis koji sam poslao govori (piše) o devetom stoljeću, dotično o vremenu kneza Branimira, najznačajnijem za stvaranje srednjovjekovne hrvatske države. Koliko znam, nitko se do sada u hrvatskoj književnosti nije tako daleko uputio, pa bi već i zato stvar trebala biti zanimljivom. Ali ne, opisanim povjerenicima, potpomognutim zdravim snagama unutar rečene institucije, takva je tema odiozna, ne može jedno suvremeno, napredno ministarstvo pripomagati nešto tako zastarjelo, ma tko će to čitati osim zadrtih Hrvata, možda hrvatskih iseljenika. Odbiti! A što ja radim? Pa orem po književnoj njivi, brončane spomenike pretvaram (natrag) u žive ljude.

Ova je godina navodno proglašena godinom čitanja. Kada se i u godinama koje nisu godine čitanja, sve skupa zbroji, potpisnik ove lamentacije je obično među prvih deset, ako ne i bolje. Povjerenstvo 2021. to ne zanima. Odbiti! Nije važno! Ministarstvo ne zanima što čitani književnici nisu dobili svoj postotak od posudbe iz javnih knjižnica, nisu dobili još ni za 2018., a sada je…koja ono? Možda će do kraja ove godine dobiti za osamnaestu, što će im smanjiti duševne boli glede odbijanja na Javnom pozivu, misle oni.

Ministarstvo kulture se pogubilo, izgubilo, dovelo sebe u opasnost da prijedlogom zakona o elektroničkim medijima postane zatočnikom neslobode govora, svjesno ili ne. U polju književnosti izgubilo se (i) u šikari širokog, da ne velim samoupravnog odlučivanja o objavljenim knjigama, pa u “povjerenstvo” za gotove knjige uključilo stotinjak udruga, društava, pazikuća i šarlatana, a sve uz šutnju Vlade koja ima drugih problema, od prirodnih katastrofa ne vidi ovu neprirodnu. Nejak glas Društva hrvatskih književnika ne dopire dalje od Harmice. Koliko vidim, do sada se nije ni oglasilo.

I na kraju (znam da sam već dosadan) zašto je meni, pitat ćete, uopće potrebna neka potpora? Hoću li bez nje preživjeti? Hoću, na žalost mnogih, ako me ne dohvati covid. Ali pisanje povijesnih romana nije isto što i pisanje kvartovskih ili suvremenih uglavnom nemuštih proizvoda. Pisanje povijesnoga romana zahtijeva duge, rekao bih multidisciplinarne pripreme, potrage, istrage i istraživanja, ne samo arhivska i slična nego i terenska, takoreći, sve to košta, onaj koji se upušta u tu muku ne može sebi dopustiti faktografske pogrješke niti zemljopisna nabadanja, treba mu vremena da postane i sam svjedokom i sudionikom davnoga razdoblja, kako bi ga doista razumio, a tek onda slijedi pisanje.

Pisao sam sve ovo o osobnim iskustvima. Očekujem, kao i u aferi sa zlostavljačima na akademijama i fakultetima, da se jave i ostali zlostavljani i zlostavljane kojima je razvidno da se “s visokog mjesta”, ha, zdušno radi na srozavanju kriterija i silovanju izvrsnosti. Usput, vjerujem da među sretnim dobitnicima ima i iznimaka, što je bitno svojstvo pravila.

Komentari