Ključni operativac Vanđelić pucao je sebi u nogu kada je razočarao Plenkovića, nije se s njime složio oko gradonačelničkih vizija pa sada visi. Neobično, jer je Plenković tolerantan. Slaže se sa svima koji misle kao on, čak i s onima koji misle slično. Suvremeni Otac nacije dobrodušan je prema ljudima; ako su dobri i poslušni, on ih nagrađuje, recimo popuštanjem “mjera”, a oni se raduju kao djeca. Šalju mu srca za Valentinovo, hrle u kockarnice i teretane, piju kavu za van.
Nakon toploga vala naišao hladni, ledeni, s velikim minusima kao što ih ima većina građana na tekućim računima. Zagrepčani otišli na skijanje u Dalmaciju, na Hvar i Brač. Nije bolje ni na sjeveru, nema toliko snijega, ali su noći i jutra opaki, smrzavaju se ljudi i automobili. Posebno moj auto koji je u rizičnoj skupini, ima i neke autoimune bolesti, a nije cijepljen od 2005., ne želi se pokrenuti sve dok mu krezubo sunce ne ugrije stare kosti. Proljeće je ipak blizu, požutjele su resice na lješnjaku po kojima se ravnam u digitalno doba.
Kriza nas polako nagriza. Kao i u krizi prije desetak godina kada su po gradovima cvjetali lokali u koje su ljudi donosili zlato, a otkupljivači trljali ruke, tako se sve i sada ponavlja, s tim da je i tu, čini se, jedna korporacija pojela sitnež, pa se reklamira na televizijama. Vadite zlatni nakit, ako vam je preostao, vadite zlatne zube ako ih još imate, povodite se za državom koja je prodala obiteljsko srebro. Bankari se osilili pa uveli namete ako svoj novac želite podići na šalteru, presude u korist prevarenih ljudi, to jest švicaraca, uopće ih ne zabrinjavaju, impertinentni predstavnik bankara poručuje da će preveslani imati enormne troškove ako se upuste u tužbe i tražbe, bolje da šute i gutaju žabe.
Na Banovini se stanje normalizira koliko je moguće, tlo se smiruje osim nekoliko većih potresa, po ruševinama plaze lokalni političari za lokalne izbore spremni. Za zagrebačke izbore tzv. velike stranke potpuno su nespremne, slučajno ili namjerno, guraju u prvi plan njima i nama nepoznate, tajanstvene likove koji će spasiti Zagreb od propasti. Prometeji imaju rješenja za promet i druge bolne stvari. Obnovit će Zagreb golim rukama. Obnova grada je ionako u državnim rukama, uglavnom, rezultati su već vidljivi – sagrađena je piramida i to kadrovska, prikazana u jednom dnevnom listu likovno nalik masonskima, uspostavljena hijerarhija nižih, srednjih i viših obnovitelja, majstora, s tim da je ključni operativac Vanđelić pucao sebi u nogu kada je razočarao Plenkovića, nije se s njime složio oko gradonačelničkih vizija pa sada visi. Neobično, jer je Plenković tolerantan. Slaže se sa svima koji misle kao on, čak i s onima koji misle slično. Suvremeni Otac nacije dobrodušan je prema ljudima; ako su dobri i poslušni, on ih nagrađuje, recimo popuštanjem “mjera”, a oni se raduju kao djeca. Šalju mu srca za Valentinovo, hrle u kockarnice i teretane, piju kavu za van.
Dajte nam cjepivo, pa makar i ono koje ste dali Navaljnom
U Poljskoj su navodno pronašli da virus prelazi s kune na ljude i obratno, pa odlučili poubijati sve kune, milijune, kao što su uradili i Nizozemci, da se čovjeku stegne srce. U Hrvatskoj nema farma za uzgoj kuna, koliko znam, ali da ne zaostanemo za ubojicama tih divnih stvorenja, mi smo odlučili uništiti metalne i papirnate kune, spaliti ih na oltaru Europske unije. Sve ćemo učiniti za nju, jedinu i vječnu Uniju, bez nje ne možemo ni u pošastima, premda se pokazala nekako nesposobnom da nabavi cjepivo čak ni za male zemlje i narode, a nekmoli za velike.
Da nema naznaka novih, nepoznatih mutanata i slične muteži, moglo bi se reći da je covid svladan u zemlji Hrvatskoj, ali je beštija još živa i ne da se. Epidemiolozi iz Svjetske zdravstvene organizacije bili su se uputili u Wuhan da vide kako je sve počelo i zaključili, pod budnim okom Kineza, da ne mogu ništa zaključiti, pa se vratili kao u onoj Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. Posjetili su i tržnicu u Wuhanu, kupili nekoliko šišmiša kao suvenire. Dotle su u Poljskoj navodno pronašli da virus prelazi s kune na ljude i obratno, pa odlučili poubijati sve kune, milijune, kao što su uradili i Nizozemci, da se čovjeku stegne srce. U Hrvatskoj nema farma za uzgoj kuna, koliko znam, ali da ne zaostanemo za ubojicama tih divnih stvorenja, mi smo odlučili uništiti metalne i papirnate kune, spaliti ih na oltaru Europske unije. Sve ćemo učiniti za nju, jedinu i vječnu Uniju, bez nje ne možemo ni u pošastima, premda se pokazala nekako nesposobnom da nabavi cjepivo čak ni za male zemlje i narode, a nekmoli za velike. Oni iz Unije i izvan Unije koji misle svojom glavom otresito su rekli da će se snaći sami, bagra jedna nacionalistička, pa su se i snašli. Hrvatska je izvisila. Nastala je tako čudna situacija, usmjerena da ljude odvede od bitnog, posvađa ih oko mrvica cjepiva koje se dokoturalo, krenule prepirke tko je koga cijepio i je li išlo po redu (a red ionako nije bio uspostavljen), a sve da bi se skrenula pozornost s nesposobnosti Uniji infantilno privržene Vlasti koja nije samostalno ugovorila i nabavila cjepivo. U tu su zamku su upali i mediji, ili su tako instruirani, pa čitamo o aferama i pikanterijama, o jedinkama i jedinicama, a široku sliku svi izbjegavaju. Javnost, kakva već jest, upada u istu namještenu igru, živcira se i iskaljuje u nemoći. Prizor, opsjedanje ruskoga veleposlanstva, u nadi da će ljudima netko kroz prozor dobaciti dozu ruskoga cjepiva, govori po sebi o sramoti na koju smo spali. Dajte nam cjepivo, pa makar i ono koje ste dali Navaljnom.
Stvari će se ipak popraviti u ožujku, kažu, a nadalje kroz mjesece i godine još više. Pa i sada je već dobro, cijepljeni su članovi Vlade i većina saborskih zastupnika, genetski materijal najumnijih je spašen, što je zalog za svijetlu budućnost nacije. Opet ćemo sjediti u kavanama, putovati bez pisoar testova (ili kako se već zovu), umirovljenici će odlaziti na Karibe, ploviti kruzerima. Sve će opet biti normalno. Osim što se Hrvatska u jednom dijelu pomaknula za oko 100 centimetara prema istoku, što nije tako strašno, za one koji nas vuku na istok premalo.
Alma mater
Počela je hajka na rektora zagrebačkoga sveučilišta, Damira Borasa. Polugu ima, stanoviti Savjet koji može intervenirati kao instrument Vlasti, pa je duh pušten iz boce. Predsjednik Sovjeta (oprostite, Savjeta) je lovac Luka, pogodan da sredi stanje na Sveučilištu jer ima reference – predsjednik je omiljene Hrvatske gospodarske komore, čist kao suza, s diplomom iz Banje Luke.
Zorni primjer kako se u sprezi politike i medija može poigrati s “javnim mnijenjem” jest hajka na rektora zagrebačkoga sveučilišta, Damira Borasa. Stotine napisa pojavile su se zadnjih tjedana, sve jedan žešći od drugoga, e da bi se rektora ocrnilo i ponizilo. Ni jedan jedini napis u njegovu korist, barem oprezno napisan. Takvu orkestriranu kampanju nisam vidio od komunističkih vremena, metode iste kao kada su, recimo, uzeli na zub Đodana. Pa što javnost treba misliti nego da se radi o samom Nečastivom.
Uspjeh je to anarholiberala, točnije rečeno militantne skupine staljinističkoga tipa s Filozofskoga fakulteta, čijem je pritisku Vlast popustila i odlučila djelovati njima u korist, ne osvrćući se previše na autonomiju Sveučilišta. Polugu ima, stanoviti Savjet koji može intervenirati kao instrument Vlasti, pa je duh pušten iz boce. Predsjednik Sovjeta (oprostite, Savjeta) je lovac Luka, pogodan da sredi stanje na Sveučilištu jer ima reference – predsjednik je omiljene Hrvatske gospodarske komore, čist kao suza, s diplomom iz Banje Luke. Savjet se pod njegovim vodstvom sastao prošloga tjedna i donio odluke na radost rečene skupine s Filozofskog i “naredio” da se sazove Senat Sveučilišta valjda s jedinom točkom, a točka je Boras na kojega treba staviti točku. Nikada do sada, otkad postoji samostalna hrvatska država, nije izvršen sličan atentat na autonomiju Sveučilišta i rektora izabranog velikom većinom glasova. Sada bi, valjda, ista ta većina, isti ljudi, trebali u Senatu naglo promijeniti mišljenje. Ne sumnjam da će biti izloženi “uvjeravanjima”, telefonskom pozivima i svakovrsnim ljuljanjima, ali trebaju pokazati od čega su građeni.
A da je topnička priprema u medijima vrlo dobro odrađena, nema sumnje. Zadaća je bila protresti rektora i njegove poteze od dana inauguracije – za koju je, zamislite, potrošeno dvadeset tisuća kuna (iznajmljen HNK) – što je slavodobitno otkrila rašomonska novinarka, pa sve do proglašenja Dragana Čovića počasnim doktorom zagrebačkoga Sveučilišta, pri čemu je prešućeno da Čović nije samo političar i vođa hrvatskoga naroda u Herceg Bosni nego i sveučilišni profesor na Mostarskom sveučilištu, zaslužan, kao i Boras iz Zagreba (ali i predšasnici) za odličnu suradnju dvaju sveučilišta iz dvije metropole hrvatskoga naroda i stvaranje jedinstvenog znanstvenog i kulturnog prostora. Eh, to je već veći grijeh u očima opisane FF družine. No, najnovija kretanja započela su korištenjem pravih ili navodnih seksualnih zlostavljanja na zagrebačkim fakultetima, poglavito na ADU, ali i drugima, pronađen je slučaj na FF-u koji je bio “deponiran” u vrijeme bivše dekanice Štetić, a sada izvučen na svjetlost, u pravom trenutku, s objedom da je rektor zaštitio zlostavljača, što nije istina, ali neka se nađe.
Ne vodi se bitka za ili protiv Borasa, nego bitka za autonomiju Sveučilišta i autonomne ovlasti njegovih tijela. Također se vodi i slična, usporedna bitka u svim drugim područjima prvenstveno kulturnog života, gdje ustanove i pojedinci cijepljeni istim svjetonazorom kao družina s FF-a u ovom trenutku trijumfiraju, drže novac i moć, imaju potporu Vlasti i na raznovrsne načine uništavaju hrvatsku kulturu, hrvatski jezik i hrvatsku samosvijest.
U svemu je najzanimljivije da upravo neki dekani koji sada okreću leđa rektoru nisu na vrijeme niti su uopće (do izbijanja afere sa zlostavljačima) opazili da se na njihovim fakultetima nešto zlostavno događa, a sada su svi vrlo pametni i jako se zgražaju. Pa valjda pitaju rektora kako se to moglo zbiti. U rečenoj topničkoj pripremi, e da bi javnost bila konsternirana, barnumski je plasiran podatak da je trideset dekana protiv Borasa, udica za one koji ne znaju koliko ima fakulteta na Zagrebačkom sveučilištu i koliko dekana, odnosno da je većina i dalje na strani rektora, kao što ima većinu i dalje u Senatu. Zato komesarski pristup zamišljen u vrhovima vlasti teško može uspjeti, premda ništa nije nemoguće u neobičnoj zemlji Hrvatskoj gdje se – kao i u olovno doba – ama baš svatko može rušiti ako postoji “politička volja” i nadzor nad medijima. U cijelu se priču na zgodan način uspjelo uplesti i cijepljenje. Rektor se cijepio! To je zgrozilo članove Vlade i saborske zastupnike koji su se javno ili nejavno cijepili, puno mlađi ljudi, što je predstavljeno kao poticaj narodu da se cijepi, ali su se oni cijepili, a narod nije. Osim toga, je li rektor Zagrebačkoga sveučilišta (barem) u rangu saborskoga zastupnika, ili nije? Spada i u rizičnu skupinu, ima godina, što se u aferi zaboravlja, premda su upravo (i) godine razlog za napade na rektora, kao i na profesore koji poslije neke životne dobi ne bi smjeli predavati, što je nonsens. Ljudi danas dulje žive (ako ih mediji ili covid ne ubiju), sa sedamdeset godina lucidni su i k tomu iskusni, pa se, znači, radi o ostatku prakse iz nekih drugih vremena. Žalibože, i HAZU je ustanovio da su svi znanstvenici i umjetnici preko sedamdeset senilni starci, posve neprikladni za mlađahnu Akademiju.
U svemu, glede Sveučilišta, ne vodi se bitka za ili protiv Borasa, nego bitka za autonomiju Sveučilišta i autonomne ovlasti njegovih tijela. Također se vodi i slična, usporedna bitka u svim drugim područjima prvenstveno kulturnog života, gdje ustanove i pojedinci cijepljeni istim svjetonazorom kao družina s FF-a u ovom trenutku trijumfiraju, drže novac i moć, imaju potporu Vlasti i na raznovrsne načine uništavaju hrvatsku kulturu, hrvatski jezik i hrvatsku samosvijest. Ali ni to ne će proći, jer narod nije toliko nepismen da ne vidi što se događa, da politika i mediji vrijeđaju njegovu ne samo inteligenciju nego i osjećaje. Za sada hrvatski narod šuti. A kada on šuti, vlast se treba zabrinuti. Iskustva imamo.
Stepinac
U Zagrebu je bilo svečano pred Katedralom. Ući se nije moglo, ne zbog Udbe. U svezi s kanonizacijom ljudi su pokušavali razumjeti što govori nuncij, moglo se razaznati da ima nade za Alojzija koji čeka dulje nego što je bio u Lepoglavi i u internaciji, nema više Broza ni Irineja pa se papa navodno počeo kolebati, čeka što će Porfirije.
Stepinčevo je postalo narodni blagdan, doduše neslužben. Kako je bilo ove godine u Krašiću ne znam jer nisam mogao pokrenuti auto. U Zagrebu je bilo svečano pred Katedralom. Ući se nije moglo, ne zbog Udbe. U svezi s kanonizacijom ljudi su pokušavali razumjeti što govori nuncij, moglo se razaznati da ima nade za Alojzija koji čeka dulje nego što je bio u Lepoglavi i u internaciji, nema više Broza ni Irineja pa se papa navodno počeo kolebati, čeka što će Porfirije. Zapanjeni gledatelji vidjeli su na ekranima film o Stepincu, ljudi zar je moguće, i to u korist nadbiskupa i kardinala o kojemu se govorilo sve najbolje. Višnja Starešina snimila je film vrlo vješto, dinamično, balansirano, ali istinito, tako pametno da je i nacistima i komunistima otežala posao. Vidio sam samo jednu lošu kritiku, ali iz pera kronične budaletine. Navodno će film biti uvršten u školski uputnik (kukurikulum), što je mali korak za Stepinca, ali velik za čovječanstvo. Lijepo je objašnjena razlika između prijelaza (da se spase životi) i prekrštavanja. Kao i obično, Robin Harris najsuvisliji. Pohvalna suradnja HRT-a i Katoličke televizije. U toj i sličnim temama HTV voli imati partnera, za svaki slučaj.