Teško će se naći hrvatska obitelj iz koje ne dolazi netko tko je poginuo u ratu za Hrvatsku, bilo u Prvom ili Drugom svjetskom ratu ili u Domovinskom ratu. I dok australska djeca od malih nogu uče kako poštivati svoje poginule pretke, hrvatsku djecu se uči kako ih se stidjeti, onih iz svjetskih ratova definitivno a polako i ovih poginulih u Domovinskom ratu. Narod koji ne vrednuje svoje poginule, neće u budućnosti, kada truba pozove na obranu Domovine, imati nikoga spremnog ginuti za njegovu slobodu. I nemojte se pozivati na hrabrost iz Domovinskog rata. Ta je bitka davno završena a završila ju je jedna sada već ostarjela generacija.
Film prikazuje zbor australske školske djece koja po mraku, na “Dawn Service” (Služba u praksozorje), na Galipolju pjevaju himnu “Lest We Forget” (Upozorenje protiv zaborava na one koji su pali), svojim u ratu poginulim precima. Kao što se vidi na filmu, neka od djece na prsima nose odličja svojih u ratu poginulih očeva, djedova i pradjedova.
Kako su preživjeli iz Prvog svjetskog rata već svi izumrli a i iz drugoga su rijetki još živi, australska krovna vetranska organizacija RSL je dozvolila djeci, direktnim potomcima poginulih i pomrlih, nastupati na mimohodima i komemoracijama u njihovo ime.
Teško će se naći hrvatska obitelj iz koje ne dolazi netko tko je poginuo u ratu za Hrvatsku, bilo u Prvom ili Drugom svjetskom ratu ili u Domovinskom ratu. I dok australska djeca od malih nogu uče kako poštivati svoje poginule pretke, hrvatsku djecu se uči kako ih se stidjeti, onih iz svjetskih ratova definitivno a polako i ovih poginulih u Domovinskom ratu.
Narod koji ne vrednuje svoje poginule, neće u budućnosti, kada truba pozove na obranu Domovine, imati nikoga spremnog ginuti za njegovu slobodu. I nemojte se pozivati na hrabrost iz Domovinskog rata. Ta je bitka davno završena a završila ju je jedna sada već ostarjela generacija.
Dok drugi narodi djecu od malena uče kako poštivati svoje žrtve, kako bi na primjeru žrtava iz prošlosti gradili odanost domovini i spremnost svojim životima braniti njenu slobodu, u Hrvatskoj ih se poziva da se prošlosti stide, da joj okrenu leđa, a novi kurikul priprema da se o tom dijelu svoje prošlosti što manje sazna. I to se događa nama koji smo toliko puta bili pregaženi uz milijuske žrtve, nama kojima je tek nedavno jedna agresija donijela smrt i razaranje na ogromnoj skali, nama kojima susjedi i danas zveckaju oružjem, prijeteći i govoreći nam da smo narod bez prošlosti, bez prava na vlastitu državu, kome predstoji tamna budućnost, a u srcu Hrvatske, u Srbu, Kumrovcu i drugdje se počinitelje tih zločina slavi uz prisustvo bivših predsjednika Države Hrvatske, njihova slavlja se finaciraju iz hrvatskih džepova a hrvatska televizija i novine objavljuju njihove govore u kojima se naslađuju na hrvatskim žrtvama.
Ne može se danas više, za sve kriviti barbare s istoka, niti nametnutu tuđinsku vlast, niti hrvatske izdajice koji su za Judine škude pristali pljuvati na vlastite svetinje. Danas se moramo okrenuti sebi, prozvati sebe, svoju intelektualnu elitu, svoje povijesne institucije, nosioce svoje kulturne baštine, a prvenstveno svaki sebe ponaosob, ne iz neutralne pozicije izostavljajući sebe iz odgovornosti pitajući “što se to događa?” i “što treba učiniti?”, nego ŠTO JA RADIM, ŠTO JA MOGU I MORAM UČINITI i primjerom pokazati svojoj djeci kako se štuje svoje mrtve, kako se voli svoje bližnje i svoj narod, pa ih nikakav kurikul neće okrenuti…
Ovo što se događa u Hrvatskoj nije samo nastojanje raskinuti s katoličkom, kršćanskom ili općenito vjerskom tradicijom, jer svoje se mrtve poštivalo ne samo u brončano doba nego i u kameno. Čak se i slonovi vraćaju na mjesta gdje leže kosti njihovih predaka. Štovanje mrtvih, grobovi u koje su ljude s poštovanjem zakapalo, za razliku od samo bacanja u jame bez ikakva obreda, osnovno su mjerilo po kojemu se utvrđuje postojanje ili nepostojanje ljudske civliziacije, a Hrvati iz druge, treće i četvrte generacije predaka danas živućih Hrvata, leže u jamama, koje ova država, dok se istovremeno poziva na pripadnost europskoj civlizaciji, ne osjeća potrebu niti iskopati.
Ne može se danas više, za sve kriviti barbare s istoka, niti nametnutu tuđinsku vlast, niti hrvatske izdajice koji su za Judine škude pristali pljuvati na vlastite svetinje. Danas se moramo okrenuti sebi, prozvati sebe, svoju intelektualnu elitu, svoje povijesne institucije, nosioce svoje kulturne baštine, a prvenstveno svaki sebe ponaosob, ne iz neutralne pozicije izostavljajući sebe iz odgovornosti pitajući “što se to događa?” i “što treba učiniti?”, nego ŠTO JA RADIM, ŠTO JA MOGU I MORAM UČINITI i primjerom pokazati svojoj djeci kako se štuje svoje mrtve, kako se voli svoje bližnje i svoj narod, pa ih nikakav kurikul neće okrenuti, kao što nije okrenuo moju generaciju, kojoj je pod neuporedivo težim okolnostima sačuvana nacionalna svijest da je uspjela prkositi jednoj od najgorih diktatura na ovom svijetu i kada se ukazala prilika, srušiti svoju tiraniju, tako da, kao ova australska djeca, jednog dana, kada branitelja više ne bude među živima, na svoja prsa objese nihove ordene, stanu pred spomenik palima i zapjevaju himnu posvećenu njihovoj žrtvi.
Ako vi možete skrštenih ruku pijuckati kavu i bezbrižno promatati ovaj pakleni proces, onda ovaj narod stvarno nema budućnosti.