Ne mogu shvatiti mnogo toga što se događa u Hrvatskoj, uključujući spremnost mladih, zdravih, jakih i nacionalno svjesnih ljudi, koji na sve verbalne načine iskazuju svoje nezadovoljstvo, i dalje svakodnevno gledati kako se jedna krakata, od bijesa sva crvena zvjezdurina s te zgrade izdrečila u njih.
Svoj politički aktivizam sam započeo s pobunom hrvatske mladosti protiv nepravde i ugnjetavanja pod jugoslavenskim režimom, poznate kao Hrvatsko proljeće. Konzekventno sam se našao dijelom još radikalnije tzv. hrvatske antujigoslavenske emigracije, one njene najaktivnije sekcije, i mogu vam slobodno reći, a što će potvrditi mnogi moji suvremenici iz tog vremena – Da je ta zvijezda kao simbol jugoslavenskog terora bila postavljena bilo gdje u svijetu gdje su živjeli hrvatski emigranti, pa da je bila postavljena upravo na vrh Empire State Buildinga ili sydnejske operne kuće, bez obzira na posljedice, ona ne bi u jednom komadu dočekala iduće jutro. 

Autor: Dinko Dedić

Meni se nameće zaključak da zvijezda u rijeci nije postavljena kako bi se veličao komunizam, nego kao test hrvatske nacionalne hrabrosti, da se nakon tolikog nezadovoljstva izraženog preko društvenih mreža, u stvarnosti pokaže ima li u tome nekog sadržaja ili je to zaista samo isprazno blebetanje, koje nitko ne treba uzeti ozbiljno.

Zvijezda je namjerno postavljena na visoku zgradu tako da ne moža izmaći ničijem oku, a nakon velike pozornosti posvećene njenom postavljanju, niti čijem uhu. 

Zvijezda ne predstavlja test odnosa ideološki suprotstavljenih polova na relaciji komunizam-antikumunizam, jer da je pred Lenjina ili Staljina bilo dovesti te dobro uhranjene i financijski potkovane “komuniste” obresnelovskog tipa, s velikim trbušinama zavaljenima u velike fotelje, sve i jedan bi po brzom postupku bili strijeljani, dok bi prema ovom obespravljenom i obezvlađenom suverenističkom “proletarijatu” koji živim na rubu egzistencije bilo samilosti.

Zvijezda je simbol tuđinske okupacije Hrvatske, opresije i mučeništva hrvatskoga naroda kroz period od 1941. kada se pojavio partizanski pokret pod vodstvom KP Jugoslavije, pa do 1995. kada je okupatorska vojska poražena a Hrvatska uspostavljenja pod imenom (na žalost samo pod imenom) suvereniteta, nacionalne samobitnosti i nezavisnosti. 

Na vlasti su međutim, ostali, sada prerušeni, površinski prilagođeni, “reformirani” bivši panslavenski a sada paneuropski idolopoklonici, čija jedina ideologija je pohlepa, što najbolje pokazuje tek otkriveni centar duboke države u Slovenskoj 9. 

Nastala je velika, navećim djelom internetska galama. Paralelno s tim dogodila se i zvjezda u Rijeci i vidim ju kao izvrstan primjer vladajućih, sebi i svojima materijalno dokazati da je sva ta galama samo površinska, da se vladajući nemaju čega bojati, da verbalno nezadovoljstvo neće ugroziti vlast, jer jednostavnim jezikom, verbalna projekcija nacionalne hrabrosti samo služi kao paravan da se prikrije kukavičluk poraženih koji tek zveckaju lancima ali ih nikad neće pokušati skinuti i ugroziti nametnuti poredak.          

Zvijezda na riječkoj zgradi je izvrstan argument vladajućima da će povišena napetost spasti, da će i vjetrenjače i klub u Ljubljanskoj 9 biti uskoro zaboravljeni pod naletom novih afera, da će sve to, kao i uvijek do sada biti uspješno zataškano i u višegodišnjem tobožnjem sudskom procesu zaboravljeno, kao i sve do sada.

Vlast koja krši vlastite zakone i narod koji ih poštuje


Bio sam začuđen kada su se deseci tisuća ljudi u Zagrebu na dočeku Vatrenih po povratku iz Rusije, bez riječi razišli kada je netko Thompsonu isključio mikrofon. Ovo danas je samo potvrda ondašnjih mojih zaključaka. Hrvatska ne umire samo iseljavanjem i ostavljanjem cijelih naselja bez stanovništva – Hrvatska umire u srcima mladih ljudi koji su spremni biti samo pasivnim promatračima procesa pretvaranja jednog starog, ponosnog i ranije otpornog naroda, u bezličnu građansku masu koju uz tisućljetno povijesno naslijeđe veže samo genetička slučajnost.

Hrvatska politička atmosfera je legalistička, barem što se onog obezvlaštenog dijela naroda tiče. Hrvati su bez otpora čak i na pozicijama predsjednika vlade i predjednika države iztrpila oznine koljače vlastitoga naroda, ljude koji su strancima za vlastitu korist prodavali firme o kojima ovisi nacionalna sigurnost i moralne nakaze svih vrsta. 

Ilegalnim radnjama su se bavili tek oni na vlasti koji se predstavljaju čuvarima legalizma, od gradonačelnika i župana do ministara, saborskih zastupnika, premijera i predsjednika.    

Ne trebam ni spominjati koliko je zakona prekršeno u infamnom Klubu, u veselom susretištu predstavnika vodećih stranaka, gdje su zalazili sudci, advkati, direktori ključnih državnih poduzeća poput Janafa, parlamentarni zastupnici, ministri, premijeri pa i sam sadašni Predsjednik Republike Hrvatske.   

Crvena zvijezda u Rijeci je, prema posljednjim izjavama ministrice kulture, koja oportunistički vrluda između srca i razuma, također postavljenja ilegalno. Ne znam bi li uklanjanje nečeg ilegalno postavljenog također bilo ilegalno, ali je sada savim sigurno da to nitko neće učiniti osim onih koji su zvijezdu postavili, onda kada se to njima prohtije. Oni koji se postavljanju te zvijezde suprotstavljaju, legalno su protestirali, hrpe mladih nezadovoljnika su legalno paradirali ulicama, nosili transparente i izvikivali zahtijeve da se zvijezda legalno skine. 

Svojevrsni je paradoks da se nosici vlasti, koji bi trebali biti čuvari legalizma bave ilegalnim radnjama, a oni koji s tom i takvom vlasti nisu zadovoljni do granica da po društvenim mrežama vrište o svakom tom zlodjelu, čuvaju zakonitost, da neće dirati ni u ilegalno postavljene petokrake namijenjene da ih iritiraju i testiraju njihovo strpljenje.

Zvijezda u Rijeci može biti mjerilo hrvatskog legalizma, indikator koliko je narod spreman ostati u okvirima legalnosti unatoč toga što se vladajući, ljudi na najvišim pozicijama u državi bave ilegalnim radnjama. Zvijezda može biti mjerilo nacionalne hrabrosti nasuprot kukavičluka, mjerilo dosljednosti ili raskoraka između onoga što se kaže ili piše i onoga što se radi, ili mjerilo spremnosti ili nespremnosti hrvatskoga naroda stati u obranu svoje krvavo stečene države kada se nađe ugrožena iznutra ili iz vana. 

Može se naći mirotvoraca koji će nezadovoljnom domoljubnom sloju Hrvata čestitati što će radije napustiti zemlju i otići nekud gdje vlada poredak pravde i zakonitosti, nego se radikalno zauzeti za promjenu stanja u Hrvatskoj i pritom možebitno ugroziti mir. Na žalost, ja sam stjecajem okolnosti, period između Hrvatskoga proljeća i Domovinskog rata proveo izvan Jugoslavije i treba mi se uzeti kao olakšavajuća okolnost danNe mogu shvatiti mnogo toga što se događa u Hrvatskoj, uključujući spremnost mladih, zdravih, jakih i nacionalno svjesnih ljudi, koji na sve verbalne načine iskazuju svoje nezadovoljstvo, i dalje svakodnevno gledati kako se jedna krakata, od bijesa sva crvena zvjezdurina s te zgrade izdrečila u njih, iako znadu da je pod tom zvjezdom i u njezno ime generacija njihovih očeva i majki pretrpjela teror kakav Europa nije doživjela od drugog svjetskog rata. S mog stanovišta, treba imati nadljudsku dozu strpljivosti, straha, tolerancije ili ignorancije, da bi se s tim moglo živjeti. 

Svoj politički aktivizam sam započeo s pobunom hrvatske mladosti protiv nepravde i ugnjetavanja pod jugoslavenskim režimom, poznate kao Hrvatsko proljeće. Konzekventno sam se našao dijelom još radikalnije tzv. hrvatske antujigoslavenske emigracije, one njene najaktivnije sekcije, i mogu vam slobodno reći, a što će potvrditi mnogi moji suvremenici iz tog vremena – Da je ta zvijezda kao simbol jugoslavenskog terora bila postavljena bilo gdje u svijetu gdje su živjeli hrvatski emigranti, pa da je bila postavljena upravo na vrh Empire State Buildinga ili sydnejske Operne kuće, bez obzira na posljedice, ona ne bi u jednom komadu dočekala iduće jutro.

Nekima će takvo stanje stvari u Hrvatskoj biti vrijedno pohvale, oni koje ta zvijezda veseli biti će vrlo zadovoljni i ovaj svoj korak u testiranju hrvatskoga želuca proglasiti potpunim uspjehom, drugi će biti razočarani a ja ću samo reći da se ne mogu načuditi dramatičnim promjenama koje su zahvatile hrvatsku mladost od vremena kada sam i sam bio mlad, pa do danas. 

Bio sam začuđen kada su se deseci tisuća ljudi u Zagrebu na dočeku Vatrenih po povratku iz Rusije, bez riječi razišli kada je netko Thompsonu isključio mikrofon. Ovo je samo potvrda ondašnjih mojih zaključaka. Hrvatska ne umire samo iseljavanjem i ostavljanjem cijelih naselja bez stanovništva – Hrvatska umire u srcima mladih ljudi koji su spremni biti samo pasivnim promatračima procesa pretvaranja jednog starog, ponosnog i ranije otpornog naroda, u bezličnu građansku masu koju uz tisućljetno povijesno naslijeđe veže samo genetička slučajnost. 

Ovi moji prilozi su, refletirajući se na Ivanu Brlić Mažuranić, “Priče iz davnine”. Ovo su također, po imenu rubrike koju pišem “Priče iz daljine”. Davnina će mi otkriti uzroke, a ako sam i kratkovidan, daljina će mi razbistriti pogled.

Komentari