Hrvatska vanjska politika na ispitu
regionalnih i mediteranskih problematika
u europskom kontekstu.

Marc GJIDARA, profesor emeritus Sveučilišta Panthéon-Assas, Paris 2

U prirodi je Europske politike da napreduje maskirana


Cilj europske izgradnje jest bez pogovora federalni model, iako ta riječ nije napisana u tekstovima niti izgovorena od odgovornih iz europske unije. Radi li se to o klasičnom pragmatičnom i institucionalnom federalizmu…

Premda je europski pravni poredak angaziran u procesu konstitucionalizacije (ustavnizacije), on se ne usuđuje reći svoje ime niti koristiti ime “Konstitucija” (ustav) od francuskog i nizozemskog odbacivanja, ipak se taj proces nastavlja Lisabonskim ugovorom koji je predstavljen kao jednostavna primjena prethodnih ugovora izbacujući svaku aluziju na bilokakvu konstituciju (ustav), isto tako na političkom planu Europa je uključena (angažirana) u proces koji se stidi predstaviti se u pravom svjetlu i reći svoje pravo ime. Na takav način se europska izgradnja ostvarila prije svega u okviru tri europske zajednice (CEE-CEEA-CECA) da bi zatim prešla u jedan stadij koji je više evoluirao u ujedinjenu “zajednicu”, da bi se konačno ona predstavila od 1992., kao “Europska unija”.

Ali ova “Unija” se i sama brani da nije jedna Europska super-država te se predstavlja jedanput kao suradnja a drugiput kao unija “nacija i naroda”, što odgovara u prvom slučaju konfederalnoj ideji a u drugom slučaju federalnoj ideji.

Međutim, cilj europske izgradnje jest bez pogovora federalni model, iako ta riječ nije napisana u tekstovima niti izgovorena od odgovornih iz europske unije. Radi li se to o klasičnom pragmatičnom i institucionalnom federalizmu utemeljenom na jednostavnoj raspodjeli ovlasti između federalnog nivoa i infra-federalnog stupnja, ili ako se radi o integralnom supra-državnom federalizmu, država (i prije svega država-nacija) i njena unutarnja kvaliteta suverenost, smatraju se smetnjama pojavi “Ujedinjene Europe” (koja bi nadišla model Sjedinjenih Američkih Država), gdje bi ekonomska integracija bila konačno ovjenčana završenom političkom integracijom.

“Regija” je jedan vrlo neodređen pojam


Europa potiče sve ove “regionalističke” evolucije koje se ostvaruju na štetu države. Europa podržava i želi promovirati istovremeno proces nadilaska države, njenim cijepanjem unutar nje, i prekograničnom suradnjom i slučajno izvan nje, okupljenjem malih država, organizirajući sve što je moguće, uključujući i povratak unazad…

Smatra se da je država nesposobna odgovoriti na potrebe naroda i stoga se nastoji marginalizirati je, razbiti nacionalne političke okvire, kako bi ih zamjenili “regijama” koje se zadržavaju na njihovim izričito administrativnim i tehničkim funkcijama ; to je ono što se ponekad u kritikama cilja kao “tehnokratsko skretanje” a koje smeta funkcioniranje europskih institucija. Ova “regionalizacija” često administrativne prirode i s isključivo unutarnjim pozivom, ponekad se na nekim mjestima prestavlja kao “regionalizam” koji ponekad vodi razaranju državnih solidarnosti kako bi ih zamijenile etničke solidarnosti, na osnovu čak prekograničnih suradnji. Europa potiče sve ove “regionalističke” evolucije koje se ostvaruju na štetu države. Europa podržava i želi promovirati istovremeno proces nadilaska države, njenim cijepanjem unutar nje (regionalnim ili regionalističkim), i prekograničnom suradnjom i slučajno izvan nje, okupljenjem malih (ili mikro) država pod banalnim ili ambivalentnim nazivima (kao što su “regija”, “prostor”, “podneblje” ili “Zona”) organizirajući sve što je moguće, uključujući i povratak unazad, posebno tamo  gdje se pojavljuju teškoće vezane uz prisutnost raspršenih manjina kako bi se spriječili budući sukobi  (koje neki osvetoljubivi političari nisu još odbacili). Svi ovi scenariji imaju utvrđene učinke, odnosno nepriznati cilj, a to je razvodniti, “oslabiti” državu i prije svega Državu-naciju.

Europa i Hrvatska su zatočenice mediteranskih politika “velikih” država članica


U mediteranskom području ove “velike” države članice žele staviti na djelo svoje posebne diplomacije i njihov izbor nedjelovanja ili djelovanja (uključujući i moguća vojna). Ove inicijative (paralelne i ponekad kontradiktorne) u ovoj osjetljivoj zoni, i o kojima nije bilo dogovora, a koje odgovaraju interesima samo glavnih europskih činilaca, pogodne su da stvore pervezne efekte, negativne posljedice koje se mogu odraziti na sve države članice…

Na ovom stupnju europske izgradnje, dDržave ostaju još uvijek  glavni sudionici u europskoj i svjetskoj pozornici. One su to tim više, što se koriste podijeljenim suverenitetom u određenim područjima koja su prenešena na europske institucije (zajedničke politike – zajedničke poslove), a te  iste države su još uvijek, i misle ostati, jedini gospodari u odlučivanju u određenim područjima koja su  jezgra suverenosti, a među kojima su vanjska politika i obrana (koje su, između ostalih, isključiva nadležnost država). Europa nema zajedničku vanjsku politiku niti zajedničku obranu, jer svaka država članica smatra se jedinim sucem zaštite svoji viših i vitalnih interesa. Stoga je to moglo voditi određene države članice, koje imaju “mondializirane” interese, i  koje vrše određeno vodstvo i izvan Europe, da poduzmu određene inicijative bez konzultacija da interveniraju na određenim vrućim točkama globusa ili na periferiji Europe (posebice na Bliskom Istoku ili Africi). U mediteranskom području ove “velike” države članice žele staviti na djelo svoje posebne diplomacije i njihov izbor nedjelovanja ili djelovanja (uključujući i moguća vojna). Ove inicijative (paralelne i ponekad kontradiktorne) u ovoj osjetljivoj zoni, i o kojima nije bilo dogovora, a koje odgovaraju interesima samo glavnih europskih činilaca, pogodne su da stvore pervezne efekte, negativne posljedice koje se mogu odraziti na sve države članice od kojih se traži (ili im se nameće) da pokažu solidarnost kako bi se odgovorilo na izazove s kojima se Europa suočava, uvučena time u uloge i kušnje koje su proizišle iz nedogovorenih vanjskih politika “velikih” država članica. Migracijski tokovi zadnjih godina, iznenadni val izbjeglica koje je proizvod destabilizacije zemalja koje okružuju Sredozemlje ili zemlje iz njegove blizine, iz bliskoistočne zone (Libija, Irak, Sirija), ili afričkih zemelja (bivših francuskih, britanskih, belgijskih, talijanskih, portugalskih ili njemačkih kolonija) trebao bi naći odjeka u vanjskoj politici ostalih zemalja članica koje su pozvane da odjelotvore politiku prihvata (kvote) iako nisu bile konzultirane i pozvane diskutirati inicijative koje su izvor ovih fenomena. Stoga Hrvatska također treba istovremeno predvidjeti budućnost i odbaciti improvizacije i slijepo imitiranje drugih. Ona treba jasno definirati koji su njeni vlastiti interesi i to u svakom području međunarodnog života.

Za jednu hitnu konačnu anticipiranu vanjsku politiku, Hrvatska treba “naučiti” Europu koja i sama treba “naučiti” Hrvatsku


Hrvatska sama i njene političke i intelektualne elite trebaju naučavati Europu što je Hrvatska stvarno, što je dubina njenog bića, njena daleka i bliža prošlost. U njenom preciznom slučaju, zemlje koja povijesno i kulturno pripada centralnoj Europi, te mediteranskom i latinskom svijetu, i čija pravna tradicija jest romano-germanska, a nalazi se zapadno od Balkana (u njoj se protežu Dinarske “Alpe”), viđenje Europe pati od teškog nepoznavanja kako stvarne povijesti tako i autentične hrvatske kulture.

Neovisna Hrvatska, postavši veliki subjekt međunarodnog društva, treba “naučiti” Europu, ali ta ista Europa treba “naučiti” Hrvatsku, ali ne preko zlonamjernih stereotipa antihrvatske propagande raširenih u vrijeme komunizma (pa čak i ranije) i koji su još uvijek prisutni u određenim medijima i određenim europskim diplomatskim sredinama. Hrvatska sama i njene političke i intelektualne elite trebaju naučavati Europu što je Hrvatska stvarno, što je dubina njenog bića, njena daleka i bliža prošlost. U njenom preciznom slučaju, zemlje koja povijesno i kulturno pripada centralnoj Europi, te mediteranskom i latinskom svijetu, i čija pravna tradicija jest romano-germanska, a nalazi se zapadno od Balkana (u njoj se protežu Dinarske “Alpe”), viđenje Europe pati od teškog nepoznavanja kako stvarne povijesti tako i autentične hrvatske kulture. Ovo neznanje (ponekad podržavano) te tromosti zapadnoeuropske geopolitike koja, usprkos radikalnom, konačnom i nepovratnom neuspjehu jugoslavizma,  vodi još “velike” europske Države da smještaju Hrvatsku pod umjetnim i licemjernim pojmom “Zapadnog Balkana”, “Regije”, “prostora”, “ozračja” ili “zone” i koje ne izriču njihovo pravo ime. To jednostavno potvrđuje “pregnaciju” (dominantnost) jugoslavenske ideje kod određenijh diplomacija i kod određenih nostalgičnih sredina starog balkanskog režima ili starog tobože “poretka”(?). To čineći, Europa koristi istu metodu “neizrečenog” koju primjenjuje u svom vlastitom procesu integracije, a to je federalizam, iako to ne kaže izričito, ne determinira ga pravno i pravim imenom. Isti je intelektualni postupak kada je u pitanju pojam “Regija”, i u odnosu na nju, Hrvatska je “prozvana” da, protiv svoje volje, smjesti i odredi svoju vanjsku politiku. Nametnuti “stvar” bez izricanja “riječi” koja joj odgovara, je jedna uobičajena i potvrđena metoda u diplomaciji, gdje je navika da se ne imenuju ili krivo imenuju činjenice, kako bi se nametnula predodžaba (slika) ili proširile teze smicalice. Hrvatska je već imala gorko iskustvo, na svoju štetu, kada je bio u pitanju agresorski rat, teritorijalno osvajanje i etničko čišćenje, i čija je bila prva žrtva, a  kojeg se još uvijek u različitim prilikama naziva “građanski rat”, iskrivljujući stvarnost, kako bi se banalizirala agresija i oslobodilo od odgovornosti one koji su bili pasivni promatrači ili oni koji su bili sukrivci  ubilačke ludosti.

Europa nastavlja gledati Hrvatsku kroz svoje stare naočale koje iskrivljuju sliku, a to vodi odbacivanju njene mlade države – koja je još nedovoljno izgrađena i čija je suverenost loše prihvaćena i koja se loše ostvaruje kako u njoj samoj tako prema vani – u jednom novom neimenovanom konglomeratu (skupu), ali ugodanijem i bolje upravljanim za velike sile i to s njihovog stajališta. Kako bi angažirali i učinili ovaj lukavi proces vjerodostojnim, njena latinska dimenzija, centralno-istočna i mediteranska pripadnost Hrvatske su manje-više namjerno skivene ili zaboravljene, tim lakše budući da ona nikada nije imala vlast nad svojom sudbinom sve do konca prošlog stoljeća jer nikada nije mogla sama napisati svoju vlastitu povijest i predstaviti se na međunarodnoj pozornici kakva je stvarno i nikada nije bila u mogućnosti da sama odredi svoju vlastitu vanjsku politiku, uz predpostavku da su njeni upravljači sami imali tu namjeru, što uključuje smisao za državu i prihvaćanje njenog političkog postojanja i povijesnog afirmiranja, što su neizbježni uvjeti, za koje nije sigurno da su ujedinjene i usidrene u srcu i duhu  svih hrvatskih političara.

Važno da si Hrvatska što prije osigura vlastitu vanjsku politiku i uspješnu diplomaciju, kao što je to pokazala epizoda s kontaminiranom arbitražom sa Slovenijom, da njeni zakoniti interesi ne mogu se korektno braniti osim voljom obrane nacionalnih interesa, a ona treba biti još čvršća zato što postoje još mnogi drugi problemi koji nisu riješeni ili su u neizvjesnosti (određivanje granica, sudbina nestalih osoba, kulturna dobra koja treba povratiti, itd…), posebice sa zemljama kandidatima za ulazak u Europsku uniju, a koje ne žele riješiti probleme iz prošlosti, i koje, poučene slovenskim primjerom, mogu se upustiti vršiti pritiske na Hrvatsku i Europsku Uniju…

Nasuprot ovim nedostatcima, izazovima, projektima koji potiču na stvaranje infra-i supra-državnih  “regija”, i suočena problematikama svoje bliske okoline ili imajući za okvir mediteranski svijet (migracijske tokove, sukobe na Bliskom istoku, islamski trerorizam), Hrvatska mora smisliti i afirmirati svoj vlastiti izbor vanjske politike, koja je prikladnija ili  priličnija nacionalnim interesima, s tim da se ne zadovolji da je drugi šlepaju ili da pasivno robovski slijedi odluke koje dolaze od drugdje, uključujući tu i Europsku uniju (koja još uvijek nema zajedničku vanjsku politiku i obranu), niti dozvoliti da joj se diktiraju usmjerenja vanjske politike koje su odlučili drugi, a da ona nije mogla izreći svoje mišljenje. Hrvatska mora odbaciti svako tutorstvo  na ovom području, i treba si priskrbiti emancipiranu i bez kompleksa vanjsku politiku koja će brinuti za vitalne interese stanovništva i hrvatske Države.”Regionalističke” željice (iznutra i izvana) trebaju biti one koje Hrvatska prihvati nakon što ih je precizno ispitala, definirajući slobodno projekte i njihove ciljeve, sredstva, ograde njihovu ostvarenju, odrediti im granice, evaluirajući također točno koji pozitivni i negativni rezultati mogu iz toga izići. Svaka Država ima i treba imati jasnu ideju svojih bitnih interesa, identificirajući, uključujući i u krilu europske Unije, moguće  saveznike čiji su interesi slični (sukladni) s interesima Hrvatske, a to pretpostavlja dobro poznavanje unutarnjeg stanja i vanjske politike svih zemalja članica te glavnih država planete. Zemlje srednje i istočne Europe dovoljno su patile u prošlosti od geopolitičkih koncepcija velikih sila i skupo to platile svojom slobodom, svojim političkim, ekonomskim, kulturnim i socijalnim razvojem, što je posljedica  katastrofalnog izbora nametnutog od strane drugih (u Londonu i Versailles-u tokom i nakon prvog svijetskog rata, u München-u i Yalta-i, prije i poslje drugog svijetskog rata) da bi konačno afirmirale i podržale svoje vlastite koncepcije Europe i svijeta.

Zato je važno da si Hrvatska što prije osigura vlastitu vanjsku politiku i uspješnu diplomaciju, kao što je to pokazala epizoda s kontaminiranom arbitražom sa Slovenijom, da njeni zakoniti interesi ne mogu se korektno braniti osim voljom obrane nacionalnih interesa, a ona treba biti još čvršća zato što postoje još mnogi drugi problemi koji nisu riješeni ili su u neizvjesnosti (određivanje granica, sudbina nestalih osoba, kulturna dobra koja treba povratiti, itd…), posebice sa zemljama kandidatima za ulazak u Europsku uniju, a koje ne žele riješiti probleme iz prošlosti, i koje, poučene slovenskim primjerom, mogu se upustiti vršiti pritiske na Hrvatsku i Europsku Uniju, tim više što se ne zna tko bi mogli biti njihovi pomagači, kako u Hrvatskoj tako u krilu Europe i na njenoj periferiji.

Komentari