Među njima gubitnika nema! Oni su kockari, igraju se kao u pustinjskom Las Vegasu negdje u nekakvoj Nevadi – malo uložiš, malo dobiješ, više uložiš, više dobiješ, izgubiti ne možeš više nego što si uložio, barem se dobro zabavljaš, dug je put do vječnosti, a malo samoreklame nije naodmet.
Gubitnici i luzeri, to smo samo mi, bez obzira je li predsjedničke izbore hodočastilo nas zamišljenih milijun i 900.000, nas imaginarnih osam milijuna, ili nas samo 11.

Autor: Mate Bašić

Olujna je nevera u Zadru uništila znamenite morske orgulje, nekoliko je teških kamenih blokova kao od šale izvaljeno iz ležišta. U Splitu, urušio se dio Rive, plovidba trajektom od Hvara trajala je dugih pet sati, bijes je ulice malenoga Omiša i Šibenika pretvorio u nalik venecijanskima, a u Zagrebu se iz korita izlila rijeka Sava, u dva dana vodostaj je poskočio za više od tri metra – priopćuje se u kataklizmičkim izvješćima o propasti biblijski novovjeke Sodome i Gomore na hrvatski način, čemu su zasigurno povod rezultati prvoga kruga predsjedničkih izbora, nema logičnijih pretpostavki.

Prema nekim ad hoc procjenama, u Hrvatskoj, skučenoj unutar ZAVNOH-skih (bolje kazano, AVNOJ-skih) granica,  trenutno obitava 4 milijuna i 7624 stanovnika, iako Census (Popis pučanstva i kućanstva) iz 2011. navodi da ih je službeno 4 milijuna 284 tisuće i 889, odnosno 73 po četvornom kilometru državnooga teritorija. Koliko pak Hrvata ili osoba hrvatskoga podrijetla, živi diljem kugle zamaljske, to nitko živ ne može egzaktno reći, a ni utvrditi, jednino, odoka se procjenjuje da ih je još toliko, a možda i više.

Političko-matematički se lako kockati s tim tugaljivo navedenim brojkama, poglavito ako se u obzir uzmu ozbiljno objelodanjeni podatci DIP-a, po kojima je broj birača na tek proteklim predsjedničkim izborima (na čak 6533 biračka mjesta!?)  iznosio  3.719.532, od čega je na prvokružnim izborima zapravo glasovalo njih svega 1.903.853, minus 22.218 demonstrativno ili iz gluposti nevažećih, uništenih ili poništenih listića

Brutalno pojednostavljeno, riječ je summa summarum o velikoj i teškoj noći koja se spustila i još se spušta na Tebu i njene stanovnike, kako je to rečeno još u Sofoklovoj Antigoni, pa se možda upravo stoga, u znak konačnoga upozorenja Hrvatskoj (i Hrvatima u njoj ili izvan nje), događaju upozoravajuće i opominjuće nevere s početka teksta.

Koji postotak od koga, od čega i zbog čega?


U analizama rezultata ovih i ovakvih predsjedničkih izbora, barem u prošlomu svršenomu prvom krugu, pametni ali simplifikantno neduhoviti analitičari – nesvjesni globalne slike! – najčešće se bave percentuažom u kojoj razmjeravaju koji je postotak neki od 11 ambicioznih pojedinaca osvojio: Zoran Milanović razapeo se na 29,55 posto, a Nedjeljko se Babić srozao na 0,15 posto.

Pritom, nitko od njih ne navodi koji je to postotak od – čega? Iako, zdrav matematički razum kaže da je riječ o postotcima od tih jedva milijun i 900 tisuća osoba kojima je još stalo do političke slike RH.

Zanemarivši tu sofističku predodžbu kroz postotke, DIP-ovi službeni podatci navode kako je najslabiji N. Babić dobio čak 3014 glasova, a najbolji Z. Milanović samo 562.779. Između njih su na vrhu drugoplasirana Kolinda sa 507.626 i na dnu drugoplasirani Đapić sa 4001 glasom, dok su u najbolnijoj gubitničkoj sredini M. Škoro sa 465.703, M.Kolakušić sa 111.916, D.Juričan sa 87.882, D.Orešković sa 55.163, I.Pernar sa 44.057, K.Peović sa 21.387 i D.Kovač sa 18.107 glasova.

Škorina bujajuća kampanja splasnula u konfliktnoj Bujančevoj Bujici


Tko je, tako promatrajući, gubitnik u prvom krugu? Naravno, nije nitko! Svi su oni pobjednici! Osim možda Škore, a i to samo zato što se on bio namjerio mjeriti sa HDZ-ovom populističkom Kolindom, a (tek možda potom?) i s postkomunističkim SDP-ovim Zokom M.

Naoko je – barem se to tako medijskom političkom retorikom s podrazumijevajućom ciljanom porukom koja slijedi na koncu konca nastoji prikazati – upravo Miroslav Škoro najveći gubitnik, ali istodobno i najveći pobjednik u prvomu krugu.

Pokušajmo to sagledati: Škoro naprosto jest gubitnik, jednostavno stoga što nije prošao u drugi izborni krug, unatoč hektički gromoglasujućim porukama u kampanji kako će sve protukandidate (osobito aktualnu predsjednicu koja se natječe za drugi predsjednički mandat) sve uvjerljivo poraziti već u prvomu krugu. Iz razumski nepronicljivih razloga, Škoro je za svojega glavnoga promotora koristio Velimira Bujanca i njegovu jednosatnu teve-emisiju Bujica koju s lokalne zagrebačke  postaje Z1 prenosi još nekih 12 lokalnih produkcija plus neke prekomorske, internetske, Youtbe, FB i ostale tzv. društvene i ine mreže, pa je tobože, zbog takve umreženosti, Bujančeva Bujica politički moćnija od, recimo, HTV-a.

Nerazumna Škorina procjena jest upravo u tome: kako taj čovjek s dva fakulteta, doktor ekonomije, vinogradar, Slavonac s urođenom imotskom inteligencijom, estradna zvijezda sa zavidnom karijerom, načelno trudbenički genijalac, nije unaprijed mogao vidjeti da je Bujanac prije svega izrazito konfliktan karakter koji je njegovu kampanju otpočetka organizirao u smjeru „protiv“, a gotovo nimalo „za“?

Jer, Škorina se bujajuća, sve dok konačno nije spasnula, kampanja uglavnom sastojala od ružnih digresija na račun protukandidata, u prvom redu KGK, a sve zapravo na račun navodno u politički lijevo pomaknutoga HDZ-a (s time da je posve nerazvidno od čega se to u Hrvatskoj HDZ ili bilo koja druga opcija pomiče lijevo ili desno, na istok ili na zapad, na sjever ili na jug).

S druge pak strane, nakon ponoći 22. prosinca, Škoru se zbog pridobitih 465.000 glasova, nastoji prikazati kao „moralnoga“ pobjednika prvoga kruga predsjedničkih izbora koji će, u doglednoj budućnosti tj. dogodine kad se i ako se udruži imaginarna hrvatska konzervativna desnica, s vlasti smaknuti Plenkovićev HDZ i pridružene mu protuprirodne koalicijske partnere tj. onaj trgovački HNS, srpski SDSS i onu desperadosku banditsku skupinu Bandićevu kako se god formalno naziva.

U tom svjetlu, međutim, nikako s uma ne valja smetnuti ni onu analitičku varijantu po kojoj je Škorina protukolindinska kandidatska kampanja zapravo omogućavala, a u konačnici i omogućila, prolaz Zoranu Milanoviću (562.779 glasova), najgoremu, najžalosnijemu i najjadnijemu negdašnjem predsjedniku Vlade kojega je samostalna Hrvatska do sada imala.

“Njih je bilo deset na jednu”, iz “Pjesme mrtvih proletera” Branka Ćopića


No, kako opisati one preostale gubitnike, one koje je – skupinski s Milanovićem i Škorom – Kolinda opisala kao „njih je bilo deset na jednu“, što je, en passant, autora ovoga teksta neodoljivo podsjetilo na patetičnu „Pjesmu mrtvih proletera” znamenitoga postpartizanskoga samoubojice Branka Ćopića, inače autora pjesmolike lirske deseteračke “Ježeve kućice” na srpskohrvatskom slengu, u kojoj se govori ovako: –

“U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka,
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druže,
palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.

Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga; a njih je bilo…
a njih je bilo – deset na jednoga.

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!”…

Po deset tisuća potpisa za par tisuća glasova – lakše im se potpisati nego nacrtati kružić


Je li Nedjeljko Babić luzer ili heroj? Kandidat je to bio s živopisnom biografijom u kojoj stoji da je podrijetlom iz Klanjca, rođen 1968., negdašnji HDZ-ovac, oženjeni otac dvoje odraslih sinova, istodobno i student na nekakvu Veleučilištu VUKA u Karlovcu te osnivač udruge politički čudačkoga naziva „Hrvatska stranka svih čakavaca, kajkavaca i štokavaca”, koji je uspio prikupiti minimalnih 10.000 i više potpornih potpisa za kandidaturu da bi u konačnici na izborima dobio 3014 glasa.

Je li pobjednik ili heroj Anto (Ante?) Đapić, čiji je notorni politički lik suvišno opisivati, izim unutar trača da se kandidirao tobože samo u cilju da bi u Slavoniji Škori oteo koji glas, a koji je također DIP-u predao minimalnih 10.000 ili više potpornih potpisa za kandidaturu, e da bi na izborima njegovo ime zaokružio tek 4001 birač.

Kovačeva anketa po antunovskoj metodi


Tridesetčetverogodišnji Vinkovčanin (ili Županjac?) Dejan Kovač, koji je kao najznačajniji fakat za predsjedničku kandidaturu navodio da je postdoktorski istraživač iz ekonomskih i političkih znanosti na Školi međunarodnih odnosa Woodrow Wilson na Sveučilištu Princeton – što naravno “balkanoidne Hrvateke” fascinira jednako kao i britanski doktorat mojega davnašnjega frenda istoimenoga Dejana Jovića – uspeo se na čak 18.107 glasova, odnosno za kojih 2000 više no što je DIP-u predao potpornih kandidacijskih potpisa.

Valja pritom svakako pripomenuti, kako je tom kandidatu HSLS-a, kako na izborima, tako i u životu uopće, bitno pripomogao ultraznanstveni uradak o tradiciji imena Ante u Hrvata, o čemu je zagrebački Večernji list sredinom listopada sublimirajući zapisao kako je taj Dejan, usput i Kovač sreće svoje, osmislio “znanstveni tekst kojim je pokušao utvrditi mogu li se patriotizam i nacionalizam iščitati iz nečijeg imena. Ovaj uradak, koji Kovač potpisuje skupa s češkim kolegom Štepanom Jurajdom, u listopadu 2016. objavljen je u časopisu Centra za ekonomska istraživanja i poslijediplomski studij Ekonomskog fakulteta u Pragu, a proteklih dana proučio ga je novinar Novog lista. Ova dvojica znanstvenika istraživala su rodne listove hrvatskih državljana i imena branitelja iz Domovinskog rata te iz toga zaključili da je među potonjima bio natprosječan broj ljudi koji se zovu Ante, kao i ustaški poglavnik Pavelić. Učestalo davanje djeci imena Ante kao i drugih ‘nacionalističkih imena’ snažan je indikator porasti nacionalizma, smatraju Kovač i Jurajda: ‘Tijekom Drugog svjetskog rata, Hrvatskom je vladao ustaški pokret, a ustaška vlast uvela je rasne zakone po obrascu Trećeg Reicha. Osnovali su koncentracijske logore u Hrvatskoj, a pripadnici ustaškog pokreta ubili su stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Taj je pokret osnovao i vodio diktator Ante Pavelić. Ime Ante ima slične konotacije u Hrvatskoj kao Adolf u Njemačkoj. Za razliku od imena Adolf u Njemačkoj, ime Ante, kao i imena ostalih vodećih generala i političara, nastavili su se koristiti u Hrvatskoj. Posebno su ponovno stekla popularnost krajem 20. stoljeća, s novim usponom hrvatskih nacionalističkih osjećaja’, pišu Kovač i Jurajda, dodajući kako je ime Adolf u Njemačkoj pedesetih godina gotovo iščeznulo, dok je Ante, prema popisu stanovništva 2001., među deset najčešćih imena. Također, navode podatak da se u Domovinskom ratu borilo 8000 branitelja s imenom Ante te da je to ime natprosječno zastupljeno među poginulim braniteljima”, na što je na svojemu FB-profilu, ali i drugdje, s pravom žestoko reagirao umirovljeni prof. dr. Slaven Letica: – Svaki normalni i razumni čovjek dobro zna da su Ante i druga katolička imena koja Kovač i njegov češki kolega smatraju ustaškim i nacionalističkim dio kulturne i vjerske tradicije koja kod nas Hrvata traje duže od sedam ili osam stoljeća. Tom dvojcu bez znanstvenog kompasa, zaslijepljenim i opsjednutim sablašću ustaštva i hrvatskog nacionalizma, nije bila prepreka da objave jedan od najapsurdnijih članaka u posljednjih tridesetak godina. Nije bio prepreka Darinku Kosoru i Dariju Hrebaku – koji su odavno upoznati sa sadržajem tog članka, ali i s činjenicom da je Kovač falsificirao mnoštvo podataka iz vlastitog znanstvenog životopisa – da ga zdušno podržavaju kao predsjedničkog kandidata. Najapsurdnije je o priči o Kovaču to što je ključna odrednica njegove političke retorike – transparentnost. Ne shvaća pritom da znanstvena kamuflaža, a ne znanstvena transparentnost, karakterizira njegove nastupe u hrvatskoj javnosti – navodi Letica, pa zaključuje kako su svih 8000 branitelja iz Domovinskog rata do objave ove ‘studije’ mislili da im roditelji dali ime po djedu, pradjedu, Antunu Branku Šimiću ili Antunu Padovanskom, ali su im Kovač i Jurajda otkrili veliku tajnu: ime su zapravo dobili po Anti Paveliću.

Dalijin revolveraški sukob “interesa” s Kolindom


Priručni i prigodni šlagvort za razmatranje gubitništva i pobjedništva u prvomu krugu predsjedničkih izbora 2019., naravno, ovdje se namah nameće Letičina nevjesta, supruga njegova sina Frane – Dalija Orešković – o kojoj se moj stari frend Slaven u političkom kontekstu uvijek izražava uz napomenu kako “mora deklarirati možebitni konflikt interesa”.

Pravnica, odvjetnica Dalija Orešković, rođena 1977., najpoznatija kao negdašnja predsjednica (“šefica”) Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa (2013-2018), koja je u tom svojstvu zapravo srušila Vladu Tomislava Karamarka, na izborima je polučila sjajan rezultat od 55.163 glasa, što se autoru ovoga skromnoga teksta čini gotovo tarantinovskim filmskih scenarijem.

Odnosno, Dalija doista jest sročila, čak i tiskala, neloš predsjednički politički program – avaj, hrvatski birači takvo što ionako ne čitaju! – no njezina je jedina i uporna javna agenda bila besmislena kritika, gotovo pokušaj izazivanja nekakva trivijalnoga revolveraškoga obračuna iz špageti-vesterna, s Kolindom. Što je doista posve politanalitički nerazumljivo: zar Dalija nije predestinirano trebala biti otimač Milanovićevih glasova na tzv. ljevici?

Slično tome, jedan od nevjerojatnih primjera birokratskoga zloćuđa (uz misao da je zbog birokracije propalo čak i veličanstveno Rimsko Carstvo!), pravnik s položenim sudačkim ispitom, Mislav Kolakušić, rođen 1969., koji se godinama vrpoljeći kroz Upravni i Trgovački sud, početkom ljeta ove 2019. nekako dokopao zastupničkoga mjesta u Europskom parlmentu osvojio je nevjerojatnih 111.916 glasova. Kao takav, on sigurno nije gubitnik!

Glasovi autističnoga urbanog besciljnoga gerilca i glasovi nesuđenog Milana Bandića


Ustručavajući se bilo što govoriti na račun 44.057 birača autističnoga urbanoga besciljnoga gerilca Ivana Pernara, a posebno – uza sve mentalne napore – ne uspijevajući razumjeti tko su i kakvi su to pametni pinokijevski čovječuljci koji su prije ulaska u utrobu kita svoj glas odlučili dati onomu što govori, pa se vjerojatno i zalaže Katarina Peović (njih čak 21.387), pa odgovorno tvrdim: moralni je pobjednik u tkz. prvomu krugu predsjedničkih izbora u RH Dario Juričan.

Doduše, ne zbog njegovih 87.882 osvojena glasa, ne zbog toga što se u Zagrebu rodio još 1976. ali se smješka kao da se isčedio 1996., ne zato što je na meni još dragomu Filozofskom fakultetu studirao germanistiku i komparativnu književnost da bi na kraju “diplomirao film” na tzv. London Film Academy, ne zato što u njegovoj biografiji na stranicama HAVC-a stoji da je napisao, režirao i producirao nekoliko kratkih filmova, sudjelovao na međunarodnim festivalima i radionicama, za film ‘Gazda’ na Pulskom filmskom festivalu 2017. dobio nagradu za najbolji dugometražni dokumentarni film, još ranije na Danima hrvatskog filma 2012. dobio nagradu za najbolji scenarij posve nepoznata i nevidljiva igranoga filma pod čarobnim naslovom ‘I,J,K,L’, ne zbog toga što je autor dokumentarca pod nazivom “Gazda” i “Gazda: Početak” gdje se, u prvomu, zabavljao Agrokorom i usponom Ivice Todorića, a u drugomu, likom i djelom Miroslava Kutle, umjesto Miroslava Krleže ili eventualno spomenutoga mu protukandidacijskoga rivala Miroslava Škore koji je davno tamburao refrene: “Ko je gazda u dvorištu sad se valjda zna, ak je neko svoj na svome, to sam onda ja”, konačno, osobito ne zbog toga što se neduhovito poigrava s promjenom vlastita imena u tuđe vlastito ime – Milan Bandić.

Nego zbog toga što je Dario Juričan Hrvatskoj javnosti osvijestio činjenicu da je u – nasmrt neozbiljnoj! –  tolkienovskoj borbi za gospodara prstenova moguće biti i Sméagol i Gollum te vice versa.

Oni su svi kockari u pustinjskom Las Vegasu


Na kraju, zašto nitko od njih jedanaestero trkača na kratke pruge s preponama nije gubitnik, barem ne u tzv. prvomu krugu?

To pak, između ostaloga, objašnjava i Milanovićev propagandistički  letak pod nazivom Jutarnji list, koji urbi et orbi priopćuje da će “zahvaljujući pobjedi u prvom krugu predsjedničkih izbora, SDP-ov kandidat Zoran Milanović gotovo u cijelosti uspjeti pokriti troškove svoje izborne promidžbe novcem iz proračuna, a dobro će proći i njegovi protukandidati, Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro. Prema postojećim pravilima, odnosno odluci Vlade, kandidati koji u prvom krugu izbora osvoje deset i više posto glasova imaju pravo na naknadu troškova izborne kampanje, a koliko će svaki od njih dobiti, ovisi o posebnom izračunu. Kandidat s najvećim brojem glasova, naime, automatski dobiva milijun kuna iz državnog budžeta, a svakom sljedećem kandidatu koji je prikupio više od deset posto glasova pripada iznos razmjeran broju glasova. Taj se iznos računa na način da se milijun kuna podijeli s brojem glasova pobjednika, a potom cijena jednoga glasa dalje množi s brojem glasova ostalih kandidata, kako bi se dobile pripadajuće im kune. Slijedeći ovu logiku, s obzirom na to da je Zoran Milanović u prvom krugu prikupio 560.901 glasova, cijena jednoga glasa na ovim izborima iznosi 1,78 kuna, što znači da će Kolindi Grabar-Kitarović pripasti 902.048 kuna, a Miroslavu Škori 825.612 kuna”…

Na stranu što JL-u očito manjkaju lektori, redaktori, čak i urednici koji bi smisao i poruku teksta trebali i eventualno mogli uskladili s činjenicama, ta javno publicirana bilješka doista ukazuje na ultimativni granični cilj i smisao ovih predsjedničkih izbora: među njima gubitnika nema! Oni su kockari, igraju se kao u pustinjskom Las Vegasu negdje u nekakvoj Nevadi – malo uložiš, malo dobiješ, više uložiš, više dobiješ, izgubiti ne možeš više nego što si uložio, barem se dobro zabavljaš, dug je put do vječnosti, a malo samoreklame nije naodmet.

Gubitnici i luzeri, to smo samo mi, bez obzira je li predsjedničke izbore hodočastilo nas zamišljenih milijun i 900.000, nas imaginarnih osam milijuna, ili nas samo 11.

Takvi su ustavno-izborni zakoni, zbog njih – umjesto civiliziranoga demokratskoga društvenoga izbornoga pa i političkoprogramskoga natjecateljskoga razgovora sve do ikakva mogućeg dogovora – postoje gubitnici i/ili pobjednici.

Komentari