Prijevod na hrvatski, teksta koji je kćerka Nikole Štedula Monika posvetila svom ocu, objavljenog 21. srpnja 2022. u  škotskim novinama “Fife Today”. Novine postoje od 1871. godine i pokrivaju škotski kotar (County) Fife, koji je ime dobio po povijesnom piktskom Kraljevstvu Fife u periodu između III. i X. stoljeća. U gradu Kirkcaldy-ju, u zavičaju svoje supruge Shirley, nepunih je 20 godina, sve do povratka u Hrvatsku 1991. živio Nikola Štedul, predratni predsjednik Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP).
Pod jugoslavenskim pritiskom a u suradnji sa zapadnim državama koje su bile odlučne sačuvati Jugoslaviju pod svaku cijenu, Nikoli Štedulu koji je imao australsko državljanstvo a trenutno boravio u Europi, Australija ja uskratila obnovu putovnice, te je utočište našao u Škotskoj zahvaljujući svojoj supruzi Shirley Štedul. Tamo je međutim ostao zatočen bez prava na kretanje, zahvaljujući, Jugoslaviji također sklonoj Velikoj Britaniji.
U namjeri ubiti Nikolu Štedula točno na desetu obljetnicu ubojstva Brune Bušića (ubijen 16. listopada 1978.), Jugoslavija je u Škotsku poslala atentatora Vinka Sindičića, koji je radi poteškoća uloviti ga baš na taj dan, u Nikolu ispalio 6 metaka 4 dana kasnije, 20. listopada 1988., nedaleko njegove kuće (foto), što je on uz zdravstvene posljedice preživio.
Bila mi je čast obnašati dužnosti u HDP-u i često služiti kao njegove noge kada je trebalo obilaziti organizacijske ogranke razbacane diljem svijeta.
Dinko Dedić

Policajac drži stražu ispred kuće Nikole Štedula u Škotskoj, nedaleko koje je na njega 20. listopada 1988. izvršen atentat.

Monika Štedul: Moj otac Nikola Štedul je sačuvao svoju ljubav za Škotsku

S grane koja se ljuljala iznad našeg balkona otkinula sam jednu šljivu sazrijelu na ljetnom suncu i poželjela, kad bi mogla, da ju još barem jednom podijelim s mojim ocem, Nikolom Štedulom.

Autor: Monika Štedul

On je 15. ožuka preminuo ovdje kod svoje kuće u  Zagrebu, baš u vrijeme kad su grane šljiva pucale od ploda.

Odrasla sam u Škotskoj, gdje je hranio maštu moje sestre i mene pričama o stablima voćaka u njegovoj domovini –  o jabukama, orasima, smokvama, trešnjama – koja su škripala pod pritiskom slatkog i hranjivog tereta.

S radošću u očima je prizivao sjećanja kako se kao dječak za dugih toplih ljeta sa svojim seoskim prijateljima gostio voćem dok više nisu mogli gutati.

Njihovi roditelji su kuhali pekmez, sušili voće i pravili lokalni alkoholni napitak, ostavljajući gnjilo i crvljivo voće pticama i drugim životinjama, ili da istrune i obogati plodnu zemlju.

Gledajući iz Kircaldyja gdje su šljive williamovke bile tvrde i obez okusa, a ljetno vrijeme trajalo otprilike koliko i dva tjedna Wimbledona, Hrvatska je izgledala kao zemlja iz bajke. 

Moj otac Nikola Štedul, izdahnuo je u njegovoj voljenoj Hrvatskoj, ali je sačuvao svoju ljubav za Škotsku, zemlju koja mu je dala utočište kroz skoro 20 godina.

Specijalno mjesto u njegovu srcu bilo je rezervirano za Kirkcaldy, gdje je živo od 1970-ih dok mu nije postalo moguće vratiti se u samostalnu Hrvatsku nakon referenduma o nezavisnosti 1991., čijem ostvarenju je posvetio svoj život.

Njegova ljubav za moju majku Škotlanđanku i njegovo poštovanje njezine duboke veze sa svojim zavičajem, odredili su da je Škotska postala najrazumniji izbor kao mjesto gdje će na noge podići svoje dvije kćeri, nakon što se iselio iz Australije gdje su se upoznali.

Moja sestra i ja izrasle smo kao potpuno integrirane škotske lassies (lassie – škotski izraz za djevojku, mladu ženu).

Bez hrvatske zajednice u Škotskoj, s mojim ocem koji je bio preokupiran poslovima da bi nas učio hrvatski, naš hrvatski identitet zakaljen je isključivo kroz njega i posao koji je s mojom majkom vodio u borbi za hrvatsku nezavisnost.

Meni kao djetetu, Hrvatska je predstavljala bajnu zemlju punu voćki, blještavog plavog mora, fantastične klime i toplih i šaljivih ljudi poput njega. Kasnije sam shvatila da je to također zemlja kompleksne i tragične povijesti, koju se, kao što je on vjerovao, ne bi smjelo zabaciti i zapostaviti, nego se prema njoj ponijeti hrabro i odgovorno.

Bio je odlučan u stavu da prošlost, pripadala ona pojedincu ili naciji, ne bi smjela biti krivotvorena kako bi se narodu uskratila njihova osnovna ljudska prava.

On je zavolio sve ono što sjedne na srce posjetiteljima kad dođu u Škotsku, puste planine, slatko opojan zrak, grubu crtu obale, ribarska sela, whyskey od žitnoga slada i fish and chips… ali je također bio impresioniran dugom poviješću škotske otpornosti i ustrajne demokratske borbe mnogih Škota za ostvarenje moderne neovisne nacije. On je vjerovao u prirodni ljudski afinitet prema samostalnosti.

Robert Burns je to prestavio njegovom pjesmom Čovjek je stvoren za patnju:

”If I’m design’d yon lordling’s slave
By Nature’s law design’d
Why was an independent wish
E’er planted in my mind?”

(Ako sam ja osmišljen kao sluga Božji / I stvoren po zakonu prirode / Zašto je onda težnja k nezavisnosti / ikad usađena u moju svijest.)

Prije svega, on je gajio trajnu ljubav za škotski narod.

Tečno je govorio engleski, iako mu je nakon života u Australiji, trebalo prilagoditi uho izazovnom narječju pokrajine Fife.

U 18 godina života i rada u Škotskoj nikada nije doživio niti jedan slučaj rasističkog netrpeljstva ili zlostavljanja, unatoč njegova stranog akcenta i vidljivo tamnije, maslinaste kože. Niti ga je ta spoznaja iznenadila.

Uvijek je živio po filozifiji: “We’re a’ Jock Tamson’s bairns” (prevedeno: mi smo svi ljudi koje veže zajednički sentiment, interes i smisao). To je bila izreka koju je naučio od moje prababe u Kirkcaldyju, a iz njegova iskustva većina običnog poštenog svijeta mislila je isto tako.

Njegov rad na ostvarenju ljudskih prava i dostojanstva za hrvatski narod (ne isključujući i ostale narode u Jugoslaviji), prava birati svoju sudbinu u skladu vrijednostima koje ostvaruju moderne demokracije, jugoslavenske vlasti su smatrale ekstremno opasnim. 

Unatoč impresije o “blagom komunizmu” Jugoslavija je ulagala ogroman trud i sredstva kako bi zakočila, diskreditirala ili eliminirala glasove opozicije, u slučaju mog oca sve troje.

Nakon godina napravde, brendiranja mog oca teroristom, nakon što što mu je onemogućeno dobiti britansko državljanstvo i putovnicu i nakon što mu je Specialni odjel policije prisluškivao telefonske razgovore i pratio ga (pa po naređenju čak i neki od naših susjeda), u Kirkcaldy je 1988. poslan jugoslavenski državni atentator s namjerom da ga ubije.

Oni koji su dovoljno stari sjetiti će se tog događaja jer je na široko objavljen – iako samo u Škotskoj.

Ukratko, nakon što je ustrijeljen sa 6 metaka, od toga 2 u glavu, on je začudo preživio, a naša je sreća bila što Škotska ima zakonski sustav nezavisan od ostatka Velike Britanije, pa je ubojica Vinko Sindičić uhićen, osuđen i koliko ja znam, predstavlja jedinog jugoslavenskog atentatora koji je ikada bio osuđen.

Osuđen je bio na 15 godina zatvora u Perthu, da bi nakon 10 godina bio izručen Hrvatskoj, tobože kako bi ga sudili za još jedno ubojstvo – ono očeva prijatelja, aktivista i novinara Brune Bušića, koji je ubijen u Parizu 1978.

Izručenje je predstavljalo tek sredstvo da se Sindičića iz zatvora izbavi na slobodu, od strane njegovih pretpostavljenih koji još uvijek djeluju u Hrvatskoj.

Od tada pa do sada, atentator na mog oca živi na slobodi, dok ubojstva Brune Bušića i mnogih drugih, ostaju neriješena.

Do svog posljednje daha moj otac je bio odlučan završiti posao kojemu je posvetio svoj život; ostvariti slobodu i pravdu za Hrvatsku, za hrvatski narod i za svoju obitelj, a sve to je imao na srcu.

Puno posla je ostalo nezavršeno, o čemu je pisao u svojim memoarima “U službi savjesti”, koje sada prevodim na engleski.

On je umro u miru nakon 84 godine teškog rada, ljubavi i životne avanture iza sebe, a iznad svega sa zadovoljstvom da je njegov trud bio nagrađen uspostavom nezavisne države Hrvatske.

I dok sam s balkona na zemlju ispljunula sjemenku i posegnula za još jednom šljivom, guši me u grlu sjećanje na ovog nježnog čovjeka koji nije štedio vremena da pažljivo procijeni boju i tvrdoću svake šljive na njegovu stablu, kako bi ubrao najzrelije i najslađe i podijelio ih sa svojim unucima.

Naslovna fotografija: Protjerani hrvatski vođa Nikola Štedul sa suprugom i kćerima na press-konferenciji u svibnju 1989.

S engleskog preveo Dinko Dedić


Monika Stedul: My father retained his love for Scotland

I pluck a summer ripened plum from the branch that dangles over our balcony, wishing I could share just one more of these delicious fruits with my father, Nikola Stedul. He died at home here in Zagreb, on 15 March, just as the plum trees were bursting into blossom.

I grew up in Scotland, where he, an exiled activist for Croatian independence, regaled my sister and I with stories of the trees in his homeland – apple, walnut, plum, fig, cherry – groaning under the weight of their sweet and nutritious burden.
With shining eyes, he recalled how as a boy throughout the long hot summers he and his friends from the villages would feast on fruit until they were fit to burst.

Their parents made jams, dried the fruits, or made the local moonshine, leaving the insect infested or rotting fruits to feed the birds and other animals, or replenish the fertile soil.
Viewed from Kirkcaldy, where Wm Low’s plums were hard and tasteless, and summer weather lasted about as long as the two weeks of Wimbledon, Croatia seemed like a magical fairy tale.

My father, Nikola Štedul, drew his last breath in his beloved Croatia, but he always retained his love for Scotland, the land that had given him refuge for almost 20 years.

A special place in his heart was reserved for Kirkcaldy, where we had lived since the 1970’s, until he was able to return to the independent Croatia he had devoted his life to achieving, following the referendum for independence in 1991.

His love for my Scottish mother, and his respect for her deep connections with her birthplace meant Scotland was an obvious choice as the place to raise their two daughters when we emigrated from Australia, where they had met, to Europe.

My sister and I grew up as fully integrated Scottish lassies.

With no Croatian community in Scotland, and my father too busy working to teach us the language, our Croatian identities were forged almost entirely from our relationship with him and the work he and my mother were doing in their quest for Croatian independence.

As a child, Croatia was a mythical land with fruit laden trees, sparkling aquamarine seas, great weather and warm and funny people, just like him. Later I understood that it was also a place with a tragic and complex history, one that he believed should be not be brushed aside, but addressed courageously and honestly.

He was determined that history, be that of an individual or of a nation, should never be abused to deny people their basic human rights.

He loved all those things that tug on visitors’ hearts when they visit Scotland, the desolate mountains, sweet peaty air, rugged coastlines, working fishing villages, malt whisky, fish and chips … but he was also impressed by Scotland’s long history of resilience and the enduring democratic struggle by many of its citizens for a self-governing and modern independent nation. He believed in a person’s natural affinity for independence.

Robert Burns sums it up in his poem Man Was Made To Mourn:

”If I’m design’d yon lordling’s slave
By Nature’s law design’d
Why was an independent wish
E’er planted in my mind?”

Most of all, he had an abiding love for Scotland’s people.

He learned to speak English fluently, although after living in Australia, it took him a while attune his ear to the formidable Fife accent.

In 18 years of living and working in Scotland he never experienced a single act of racist hostility or abuse, despite his own heavy Eastern European accent and distinctly darker olive skinned complexion. Nor did that fact surprise him.

He had always lived by the philosophy of: “We’re a’ Jock Tamson’s Bairns”, a phrase he was delighted to learn from my great granny in Kirkcaldy, and in his experience most ordinary decent folk felt the same.

His work in calling for the human rights and dignity of people in Croatia (and by extension, the rest of Yugoslavia) to choose their own destiny in accordance with the same rights and values afforded to those in modern democracies, was seen as extremely dangerous to the Yugoslav authorities.

Because despite giving the impression of a ‘communist-lite’ nation, enormous effort and resources in Yugoslavia were spent on ensuring opposition voices were stifled, discredited or eliminated – or as in the case of my father, all three.

Following years of injustice, that included branding my father a terrorist, denying him a passport or British citizenship, bugging our phones and having Special Branch (and even some of our neighbours) monitor us, a Yugoslav State assassin was sent to Kirkcaldy in 1988 to murder him.

Those old enough to remember will vividly recall that event and the wide coverage it received – although only in Scotland!

Briefly, after being shot six times, twice in the head, he miraculously survived and by a series of coincidences, and our good fortune that Scotland has a law system independent from the rest of the UK, the assassin, Vinko Sindičić, was caught, tried and as far as know is still the only known Yugoslav secret intelligence assassin ever to be convicted.

He was sentenced to imprisonment in Perth for 15 years, only to be extradited to Croatia after serving 10 years, ostensibly to stand trial there for another murder – that of my father’s friend, fellow activist and journalist Bruno Bušić, who was shot in Paris in 1978.
The extradition turned out to be a useful means of springing Sindičic from prison by his intelligence overlords still operating in Croatia.

From that time until this, my father’s would-be killer has lived in freedom while Bruno’s assassination remains unsolved, as do many others.

Until his last dying breath my father was determined to finish the work to which he had devoted his life; to secure freedom and justice for a land, its people and his family, all of which he so dearly cherished.

There is much work still to do, which he wrote of in his memoirs, “U Službi Savjesti” – In the Service of Conscience, that I am currently translating into English.

But he died peacefully with 84 years of hard work, love and adventure behind him and above all, with the satisfaction of seeing his sacrifices rewarded and his life’s dream – the creation of an Independent State of Croatia, come to fruition.

As I spit the seed out over the balcony and pick another plum, I’m choked up with the memory of this gentle man taking his time to carefully assess the colour and firmness of each plum on his beloved tree before picking the most ripe and delicious fruits to share with his grandchildren.

Photo: Exiled Croatian leader Nikola Stedul with his wife and daughters at a press conference in May 1989.

From: fifetoday.co.uk – Thursday, 21st July 2022

 

Prethodni članakHAZU točku po točku srušila tačku po tačku beogradske ujdurme o “lingvističkom jeziku”
Sljedeći članakU BiH se dimi, a Hrvatska puši

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here