Nakon toliko godina, pod vlašću koja je svoje namjere i kapacitete višestruko potvrdila i utvrdila, Hrvatskoj slijedi opća propast. Od corone je moglo umrijeti nekoliko tisuća ljudi a od ove politike je iseljavanjem dosad umrlo nekoliko stotina tisuća i jedino cjepivo je snažna ujedinjena ili makar usaglašena suverenistička opozicija kadra smijeniti ovu vlast.
Što vi hoćete? Hoćete li da Katarina Peović organizira borbenu alternativu dvoglavoj vlasti, da se maksima iz vremena tuđnske okupacije modificira riječima “Tko neće Hrvata za brata, hoće Radničku frontu za gospodara!”.
Nije problem u tome što je Most kandidirao Troskota a ne Raspudića. Čak je i bolje ovako. S Raspudićem bi bilo: “Još jedan Hercegovac na čelu Zagreba”. Problem je što mostovcima nije jasno da protiv ovako dobro, ovako dugo i ovako duboko ukopane dvopartijske klike na vlasti, jedino kompletna i apsolutno ujedinjena suverenistička opozicija može imati bilo kakve šanse osvojiti vlast.
Marija Selak Raspudić kaže: “Mi smo pronašli kandidata u kojeg zaista vjerujemo”. Pitanje je, je li vas dovoljno koji ste ga zaista pronašli? Ne bi li zaista bilo bolje da vas ga je više pronašlo?
Umjesto da stave nacionalni interes na prvo mjesto, Most se izolira da se ne bi slučajnio utopio u Škorinom velikom valu, sa preko 120 ogranaka diljem Hrvatske, i svim izgledima na daljnje širenje, kao treća politička sila u Hrvatskoj koju ne mogu zanemariti ni vladajući, a kako li će Most.
Sasvim je svejedno je li Škoro ili nije ideološki dovoljno definiran, je li primarno pjevač, showman ili zabavljač – on je evidentno od svoje kandidature za Predsjednika pa do danas jedina osoba oko koje se može okupiti suverenistička tzv. desnica. To u ovom vremenu ne mogu ni politički potkovani intelekrualci poput Nine Raspudića, ni neustrašivi domoljubi poput Karoline Vidović Krišto, nitko drugi. I ne pitajte me zašto. To je previše kompleksno socijalno-psihološko pitanje i morao bi na njega odgovoriti riječima Ivana Raosa – Nema odgovora. To ili se zna ili se ne zna.
Svima nama kojima je hrvatski suverenizam politička alfa i omega, starčevičanstvo stoji u temelju. Ipak ne možemo biti samo načelni čistunci, jer nije za zanemariti pitanje hoćemo li čistiti Hrvatsku ili čistiti cipele. Osim toga, ne diči se ni Most državotvornom principijelnošću na temeljima hrvatskoga državnoga prava, nego se i te kako snalazi od svoga početka, taktizirajući oko praktičnih stranačkih probitaka. Na Škoru bi se mogla primjeniti ona česta izreka na konjskim trkama: “Dobar konj ima stotinu mana, a loš ima samo jednu – ne valja”.
U svakom slučaju čestitke Miri Bulju kojemu možda nedostaje jezične i diplomatske sofistikacije, ali on govori iz naroda i za narod na način koji jasno i razumljivo razotkriva stranputice vladajućih, dok profinjeni jezik, dikcija i mikrofonska vještina drugima najčešće pomažu kako bi s puno riječi uspjeli ne kazati ništa.
Nakon Marijane Petir, koja se svojim strahom od “fašista” među suverenistima, pokazala bliže Mačeku nego Radiću, iako kao protuteža Beljaku izgleda bolje nego što nakon prošloizbornih odluka zaslužuje, Mostov izolacionizam će otežati nastojanja prevladati ovu dvoglavu neman, koja se u vlast ukopala još ’91. godine, na čelo izbila na prijelomu stoljeća i vlast drži i danas, 20 godna kasnije, s jednim jedinim ciljem, održati se na vlasti pod svaku cijenu pa i pod cijenu Hrvatske, praktično pod parolom “Sve za HDZ – HDZ ni za Hrvatsku!” (ili SDP kao alternativna vlada u čekanju).
Poslije ratova, svjetska povijest pokazuje da zemlje napreduju, a naročito one koje su se našle na pobjedničkoj strani. U hrvatskom slučaju to je tragično izostalo. Bilo bi logično zaključiti, kada su već u Hrvatskoj vlast preuzeli oni koji ju nisu htjeli, da bi imali šanse održati se na vlasti ako bi stvorili gospodarski napredak i blagostanje koje se očekivalo, pa makar bili i na rubu izdaje onih svetinja za koje se ginulo u Domovnskom ratu, za koje se ginulo kroz stoljeća.
Ovako, vođeni principima koji uspomenu na Domovnski rat pretvaraju u “neke tamo sukobe iz prošlosti”, istovremeno dovesti Hrvatsku na dno ljestvice po kojoj se mjeri europski uljudbeni i gospodarski napredak i potući rezultate jugoslavenskog programa hrvatskoga iseljavanja kao instrumenta s ciljem nestanka hrvatskoga naroda, a ipak sjediti na vlasti bez snažne i ujedinjene suverenističke opozicije, osim one između HDZ-a i SDP-a, gdje je HDZ trenutno samo primus inter pares, posebnu odgovornost stavlja na suverenističke stranke poput Mosta i svih koji bi nešto sami kako im šarenilo zajedništva ne bi kontaminiralo ekskluzivitet.
Nakon toliko godina, pod vlašću koja je svoje namjere i kapacitete višestruko potvrdila i utvrdila, Hrvatskoj slijedi opća propast. Od corone je moglo umrijeti nekoliko tisuća ljudi a od ove politike je iseljavanjem dosad umrlo nekoliko stotina tisuća i jedino cjepivo je snažna ujedinjena ili makar usaglašena suverenistička opozicija kadra smijeniti ovu vlast, rekao bi svim primjerenim sredstvma, kada bi znao da to netko neće maliciozno reinterpretirati i zloporabiti.
Što vi hoćete? Hoćete li da Katarina Peović organizira borbenu alternativu dvoglavoj vlasti, pa da se maksima iz vremena tuđinske okupacije modificira riječima “Tko neće Hrvata za brata, hoće Radničku frontu za gospodara!”.