U Hrvatskoj se može štošta proučavati, osim Jasenovca. Ako sam dobro razumio predstavnike vlasti koji su ove godine komemorirali držeći razmak i bez govora, znanstvenicima koji i dalje misle da sada službena istina o Jasenovcu nije potpuna istina bit će i službeno zabranjeno da dalje istražuju. Elem, sloboda znanstvenog istraživanja je suspektna u nekim slučajevima i država ju ne će tolerirati. Mislim da sam dobro čuo. Ista ta državna vlast ne čini ništa da dobijemo dokumente iz Beograda, koji bi dodatno rasvijetlili događanja i dimenzije zločina koje nitko pametan ne negira, ali svatko pametan želi znati kako je od sedamsto tisuća brojka najednom smanjena na osamdeset tisuća (Tuđman, Žerjavić), to jest kako je jugoslavenska računica svedena na “hrvatsku” koja je najednom neupitna.
Vrlo toplo, sušno. Osušili se i covidi. Hrvatska se relaksira u tri faze, znači trofazna relaksacija. Pomalo izlazimo iz epidemijske krize glede corone, ali sve češće se spominje legionarska kriza, tek toliko da ne bude mira Božjeg. Legije Hrvatica i Hrvata zaželjele se svježeg zraka, pa ih je svršetkom prošloga tjedna bilo po šumama i gorama više no jelena i lisica. Napokon su mogli napustiti mjesta prebivališta, a zlostavljane žene mjesta prebijališta. Još su, doduše, prilično čvrste granice među županijama, bez žice i betonskih blokova, ali s policijskim zasjedama. Zdravstvene upute dolaze iz Washingtona. Ja sam popio dva deci deterdženta i neko mi je vrijeme bilo loše. Otvaraju se muzeji, posebno u Zagrebu Muzej za umjetnost i obrt, Prirodoslovni i ostali, otvaraju vrata knjižnice i knjižare. Navodno uskoro počinje škola, za manje uzraste, a roditelji odlučuju hoće li poslati djecu. Neki će to i učiniti da malo dođu k sebi od silnoga učenja na daljinu koje je zlostavljanim roditeljima pomoglo u cjeloživotnom obrazovanju. Hoće li početi i nastava u zagrebačkim napuklim školama još se ne zna, ali postoje ideje da svako dijete donese od doma po jednu ciglu, a malo jača dječica vreću cementa.
Ljudima je preporučeno da se previše ne zaigraju jer bi se napast mogla vratiti te bi se Hrvatska opet mogla naći u starom režimu, štono reče Božinović, a kad on to kaže zvuči pomalo zlosutno. Najviše nagađanja postoji oko turizma. Sve su oči uperene u Češku koja je već počela kopati tunel ispod Austrije i to, vizionarski, 1967. kada je još sa Slovačkom bila Čehoslovačka. Saznali smo to iz dnevnoga tiska – još jedna ozbiljno prezentirana priča iz domene slavnoga češkog humora. Ili povijest treba drukčije pisati: početak gradnje tunela zaustavila je sovjetska intervencija 1968., inače bi se stvari odvijale povoljno, te bi danas Česi tunelirali do Hrvatske u velikim količinama i spasili hrvatski turizam. Ali što je sa Slovacima, koji su nam u narodnosnom, povijesnom i jezičnom smislu puno bliži od Čeha (Moravska je iznimka). Gdje je njihov tunel?
Kako god, covid je izazvao provalu ljubavi među bliskim, ali i susjednom zemljama. Tako su Slovenci odjednom postali vrlo susretljivi, a Grlić Radman je otkrio da smo mi Hrvati i Mađari bratski narod. Doista, s Mađarima smo stoljećima živjeli u snošljivoj zajednici i dugo je trebalo da se pokefamo, zahvaljujući Lajosu Kossuthu koji je bio kratkovidan, sve dok mu ban Jelačić nije donio naočale. Sa Srbijancima smo se družili puno manje od jednoga stoljeća (s prekidom) i to nam je valjda dosta zauvijek.
Pustimo povijest. Odnosno nemojmo ju pustiti, jer povijest je kao vjeran pas. Ako ga ostavimo negdje daleko, ako ga izbacimo iz automobila desetcima kilometara od kuće, on će se u kratko vrijeme opet pojaviti na vratima.
Povijest nas slijedi u stopu, i imbecilne su preporuke da se na nju ne osvrćemo, nego, kao, gledajmo u budućnost. Za razliku od neprozirne budućnosti, povijest je uvijek tu i svašta nas uči, znano je, pa ju zato treba i proučavati da bi nas poučavala. U Hrvatskoj se može štošta proučavati, osim Jasenovca. Ako sam dobro razumio predstavnike vlasti koji su ove godine komemorirali držeći razmak i bez govora, znanstvenicima koji i dalje misle da sada službena istina o Jasenovcu nije potpuna istina bit će i službeno zabranjeno da dalje istražuju. Elem, sloboda znanstvenog istraživanja je suspektna u nekim slučajevima i država ju ne će tolerirati. Mislim da sam dobro čuo. Ista ta državna vlast ne čini ništa da dobijemo dokumente iz Beograda, koji bi dodatno rasvijetlili događanja i dimenzije zločina koje nitko pametan ne negira, ali svatko pametan želi znati kako je od sedamsto tisuća brojka najednom smanjena na osamdeset tisuća (Tuđman, Žerjavić), to jest kako je jugoslavenska računica svedena na “hrvatsku” koja je najednom neupitna. Osim beogradskih dokumenta koji se skrivaju kao zmija noge, moglo bi se, da se hoće, pristupiti terenskim istraživanjima, ali od njih vlast (hrvatska vlast, Bože moj), bježi kao vrag od tamjana. Slučaj Jasenovac nije zaključen, koliko god bi neki htjeli da jest. Umjesto da je zaključen, slučaj je pod ključem. Jedini zaključak jest: suvremena hrvatska država ograničuje slobodu znanstvenih istraživanja. U to polje je pripušten samo Ivo Goldstein koji je u televizijskom nastupu, a da ga nitko nije pitao, počeo pričati o nogometnim utakmicama, ali samo nedjeljom, što šira javnost nije ni znala pa je, znači, i sam pridonio relativiziranju i banaliziranju zločinačkog logorskog karaktera, uz to spominjao i orkestar s napomenom da su svi (ili gotovo svi) na kraju poubijani. Ne ću se sada upuštati u detalje koje čuvam za opsežniji tekst, tek ću reći da mi je susjed u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu bio skladatelj Natko Devčić, a njegova supruga Deša, vrlo simpatična osoba, predavala mi je na Filozofskom fakultetu.
Vidjevši da je pretjerao, Milanović je dao novu izjavu, sličnu Trumpovoj o liječenju corone. Kadli, u anketama narod (navodno) hvali “rad predsjednika”, dodjeljuje mu vrlo dobru ocjenu. Ne razumije on (to jest Zoki) da je to ocjena za nerad, da je narod vrlo zadovoljan kad Milanović ništa ne radi. I kad ne daje izjave. Neka se bavi športom, bacanjem diska ili kugle, a ne bacanjem skulptura hrvatskih državnika i ploča u sjećanje na pogibiju hrvatskih branitelja.
Oko izjava u Jasenovcu ove godine: Milanović i Milošević rekoše da su zadovoljni. Čime su to zadovoljni, nisam shvatio, pročitao sam samo naslove. Veliki vođa i učitelj Zoki otišao je malo u bližu povijest pa udario po HOS-u i isti dan dobio po gubici jer ni ovakva izvršna vlast kakva jest nije to mogla svariti, a hrvatski branitelji pogotovo. Opet su se neki zapitali gdje je bio Zoki dok je grmjelo a odvažni mladići HOS-a ginuli na svim stranama odasvud napadnute Hrvatske. Malo me je to začudilo. Čak ni ministar Medved ne zna da se Zoki samozatajno borio na prvim crtama, skakao na tenkove i s tenkova, ali to se ne zna jer je bio u maskirnoj odori pa ga nitko nije prepoznao.
Vidjevši da je pretjerao, Milanović je dao novu izjavu, sličnu Trumpovoj o liječenju corone. Kadli, u anketama narod (navodno) hvali “rad predsjednika”, dodjeljuje mu vrlo dobru ocjenu. Ne razumije on (to jest Zoki) da je to ocjena za nerad, da je narod vrlo zadovoljan kad Milanović ništa ne radi. I kad ne daje izjave. Neka se bavi športom, bacanjem diska ili kugle, a ne bacanjem skulptura hrvatskih državnika i ploča u sjećanje na pogibiju hrvatskih branitelja.
Znači, Jasenovac nije bio odgođen, Bleiburg će se skromno obilježiti u Zagrebu i Sarajevu jer na blajburško polje nitko ne može zbog covida, ha, što je dobro došlo koruškom poglavaru koji inače propovijeda da se ondje okupljaju ekstremisti. Pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora. A je li mu predsjednik Sabora oštro i brzo odgovorio, ma molim vas. (A inače pokazuje zavidnu brzinu kada se zgrada zatrese.) I službenoj hrvatskoj politici paše corona, da se ne” talasa”, kao što se i dalje u valovima sliježe zemlja nad kostima nekoliko stotina tisuća Hrvata pobijenih u komunističkim orgijama.
Pošast je štošta ili odgodila ili ponešto prešutjela ili tek nešto malo rekla, kao recimo o trideset godina od prvih slobodnih izbora. Odgođena je ili potresom preskočena 120. obljetnica Društva hrvatskih književnika. Ne znam je li gdje zabilježena 25. obljetnica izlaženja Hrvatskoga slova, koje je svojedobno nastalo u okrilju DHK.
Književnici i njihove sirote
Danas dobro žive samo pisci koji su prodali dušu đavlu, ali ne od književnosti nego od kvazinovinarstva, pa u lijevonasađenim i protuhrvatskim medijima prodaju svoje pero za značajne honorare ili stalne “odnose”, sipajući otrov iz orjunaških kolumna.
O stradanju zgrade (palača Kolmar) u kojoj stoluje Društvo hrvatskih književnika, dosta se saznalo, ali o stanju izvana. Iznutra je puno gore, vidio sam fotografije predvorja i glavne dvorane, sve uništeno do neprepoznatljivosti.
Potres se dogodio 120 godina poslije osnutka DHK 22. travnja 1900. (bila je nedjelja), da se nije požurio pa zatresao 22. ožujka 2020. pao bi točno na obljetnicu i na glave današnjih književnika. To jest, da nije bilo covida.
U prostoru DHK svašta se događalo u književnom i društvenom i političkom smislu (inicijativa pokreta pod kodnim nazivom HDZ, a zadnjih se godina književnom društvu prijetilo izbacivanjem jer je zgrada u mješovitom privatno-državnom vlasništvu. Ipak je to riješeno na najbolji način po DHK, ostao je u zgradi, a onda dođe potres. (U opisanoj vlasničkoj zavrzlami nudio se DHK-u i zamjenski prostor, što u ovoj situaciji ne izgleda nepovoljno.) Nego, kad već obljetnica nije svečano proslavljena, barem su se neki oglasili i podsjetili na povijest Društva hrvatskih književnika, koja se može prepričati i ovako: u početku bijaše Matica hrvatska, u njoj djeluje i Društvo hrvatskih umjetnika, a to društvo ima filijalu u obliku Kluba hrvatskih književnika. Klubaši su se zaželjeli svoga društva, ali su stavljeni na čekanje, ni tadanja Vlada ni Gradsko poglavarstvo nisu imali sluha.
U tom interregnumu opet priskače Matica i osniva Zakladu za podporu hrvatskih književnika i njihovih sirota. Baš se tako zvala. U ovo današnje vrijeme krize koja će biti sve dublja i dugo trajati, takva bi zaklada bila prijeko potrebna, premda se ponešto već nudi najugroženijim slobodnim umjetnicima, među njima valjda i slobodnim književnicima. Svi ti slobodnjaci koji žive od danas do sutra do sada su se nekako snalazili, kako tko, a sada će doista spasti na prosjački štap i oni i njihove sirote, to jest obitelji, djeca. Nešto je lakše, za sada, dok kriza ne bukne svom žestinom (gospodarska) onima koji su negdje uspjeli ući u “stalni radni odnos”, a dosta je takvih jer se od književnosti nikada nije moglo živjeti, ako je tko od DHK tražio skromnu svotu novaca – nije ju dobio ni u više-manje boljim vremenima, kao ni primjerice u davno doba stanoviti A. G. Matoš čija su očajnička pisma Društvu sačuvana, kao i odgovori da mu ne daju ni jednu krunu. Danas dobro žive samo pisci koji su prodali dušu đavlu, ali ne od književnosti nego od kvazinovinarstva, pa u lijevonasađenim i protuhrvatskim medijima prodaju svoje pero za značajne honorare ili stalne “odnose”, sipajući otrov iz orjunaških kolumna.
Društvo hrvatskih književnika oduvijek je zrcalilo prilike, neprilike i zablude hrvatske politike. U vrijeme Austro-Ugarske moralo je, naravski, kaditi Beču i Pešti (pa Khuen im je dao dopusnicu), a zatim Beogradu.” Regentu Prijestolonasljedniku Aleksandru” uputili su žurno “zanosan pozdrav” (barem su tada još pisali prijestolonasljednik, a ne prestolonasljednik kao u današnjim medijima). Ali to nije bilo sve: mnogi su hrvatski književnici počeli pisati srpskim jezikom, i to, žalibože, čak neki od velikih kojima ne treba u ovom kontekstu spominjati imena jer su bili u privremenom “zanosu” od kojega su se brzo izliječili, pa im opraštamo. Ali je neoprostivo što su se u Društvu našli i pristaše jedinstva jezika i pisma, te zaključili posve idiotski ovako: da Srbi ostanu kod ekavskog dijalekta u građanskom i književnom životu, a kod ćirilice u Crkvi. Hrvati pak da primaju ekavštinu u jeziku, a ćirilicu u Crkvu (!), dok bi se latinica prihvatila na cijelom području društvenog i kulturnog života.” Promicana je “naša nova jugoslavenska kultura”, a književnici-unitaristi čak predlagali da se ukine DHK u korist Društva jugoslavenskih književnika, što je Ivo Politeo proglasio besmislicom.
Što je bilo dalje, poznato je odnosno nepoznato jer je građa iz NDH uništena, Mile Budak ubijen itd. (Doduše, i ustaški režim je prije toga smaknuo neke književnike). Komunisti su postrijeljali svu silu novinara i književnika. Od ostataka živih i novih stvoreno je Društvo književnika Hrvatske, u genitivu, a imalo je časni sud koji je progonio žive poput Tina Ujevića, Nikole Šopa, Cesarića i Tadijanovića koji su imali status suradnika fašista, uz njih Krklec, Delorko, Barac, Fotez, Senečić i još mnogi, uključujući Mariju Jurić Zagorku. DKH pristupa Savezu književnika Jugoslavije, čiji je predsjednik Ivo Andrić, isti onaj koji je ručao i večerao s Hitlerom. U Zagrebu zanosno podržavaju Radovana Zogovića, što je u političkom smislu odurno, ali ih privlači nada nađena u referatu druga Zogovića, te vjeruju da ono o sirotama ne će više biti aktualno, naime da će ih zogovići “osloboditi uzgrednog zanimanja i omogućiti im da postanu profesionalni književnici.” Nikada se to nije ostvarilo, čak je i Krleža morao dirinčiti u Leksu.
Na nesreću komunista predsjednicom Društva postaje Marija Peakić koja baš muški udara po šuvarovskim, ali i velikosrpskim pavijanima u Beogradu, otvara vrata promjenama. (Za nagradu je u samostalnoj Hrvatskoj ostala bez stana i sada je u domu za starije i nemoćne, premda je lucidna kao i nekad.)
Titu ne šalju “zanosan pozdrav” kao Aleksandru nego “plameni pozdrav”. Socrealizam cvate do razlaza sa Staljinom i Krležina ljubljanskog referata. Komunizam ne prestaje cvasti i u idućim desetljećima baca u gulage pregršt književnika. Kronika nabraja robijaše: Jelčić, Vučićević, Ricov, Stamać, Bartolić, Črnja, Zemljar, Balenović, zatim poslije Hrvatskoga proljeća: Gotovac, M. Veselica, Lončarević, Sekulić, Pavletić, Tuđman, Mijatović, Čižek, Vaupotić, Rem.
Osamdesetih Društvo osluškuje sporo pucketanje kostiju posustalog komunizma, ali još je u raljama raznih Gorana Babića, Pera Kvesića i sličnih pod patronatom Stipe Šuvara. Na nesreću komunista predsjednicom Društva postaje Marija Peakić koja baš muški udara po šuvarovskim, ali i velikosrpskim pavijanima u Beogradu, otvara vrata promjenama. (Za nagradu je u samostalnoj Hrvatskoj ostala bez stana i sada je u domu za starije i nemoćne, premda je lucidna kao i nekad.) U Domovinskom ratu književnici su, uz druge umjetnike, pripadnici znamenite Satnije. Poslije rata nastaju podjele, i tako do danas. A kako je danas, teško je reći. Neodređeno, šareno, bez naboja, godinama pacificirano. A sada još i potres. Umjesto da se svom silinom umiješa u neprirodne nepogode suvremene hrvatske kulture i udare na hrvatski kulturni identitet, Društvo hrvatskih književnika je dopustilo da bude izgurano na marginu. Imalo je samo nekoliko nezapaženih bljeskova. Šteta velika. Možda potres donese promjene za književnike i njihove sirote.
Još nešto, da ne zaboravim i da se ne zaboravi. Prije dvadeset godina obilježena je u nepotresenim prostorima DHK stota obljetnica Društva. Govori su počeli, kadli u tridesetoj minuti u dvoranu stupa predsjednik RH s tjelohraniteljima. Zakasnio je, imao drugoga posla. Ime mu ne spominjem jer imam zabranu od općinskog kaznenog suda. No spominjem da je i njemu dana riječ, a što je rekao postoji zapisano u mojim kolumnama iz toga vremena, a valjda i u arhivu DHK: da uskoro ulazimo u Europsku uniju, pa hrvatska književnost ne će biti ni potrebna, sva će biti europska. Svjedoka ima, nisu svi pomrli.
Sultanova zemlja
Na zgradi Gradske skupštine u Sarajevu osvanula je preko cijeloga pročelja – turska zastava, kao vidljiv znak vazalnog odnosa. Navodno u počast obljetnici turskog suvereniteta. “Zaboravljeno” je da taj datum (ti datumi) padaju i na dane turskoga genocida nad Armencima.
Filozofski fakultet u Zagrebu
Nudi za dekana dr. Nevena Jovanovića, filologa i prevoditelja, jednoga od onih koji su odlučno ustali protiv ugovora Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta. Rektor Zagrebačkoga sveučilišta drži da Senat ne bi trebao potvrditi tu ponudu. Udarna skojevska skupina na FF-u sada prijeti da će FF napustiti Zagrebačko sveučilište. Kamo će otići, ne zna se. Beograd navodno nije opcija, za sada. Tek u srcu ga nose, što bi rekao Kranjčević.
Foto: Milanović mladim naraštajima hrvatskih branitelja predstavlja zornu sliku svojih iskustava iz Domovinskog rata.