Ne srpsku istinu,
ni hrvatsku istinu,
ni jugoslavensku istinu,

nego pravu istinu
i ništa drugo nego istinu.


Hrvatska ima samo jednu mogućnost zaustaviti podjele, polarizaciju i sukobe na bazi povijesnih razlika. To se ne može postići nijekanjem, laganjem ni manipulacijom, nego samo jednim velikim pothvatom, ostvarenim naučnim, statističkim, forenzičkim, arheološkim i povijesno-istraživačkim metodama, utvrditi istinu, koja će biti viđena kao istina i prihvaćena kao istina. Dok se to ne ostvari, može se 24/7 pozivati da Hrvatska okrene leđa prošlosti i okrene se budućnosti. Narod koji nije na čistu sa sobom, nema budućnosti.

Autor: Dinko Dedić

Ako na hodočašću u Bleiburgu bude 50,000 posjetitelja, onda treba pogledati sliku tog mnoštva i pokušati njihov broj udesetostručiti, ako je uopće moguće stvoriti mentalnu sliku tog mnoštva koje je odvedeno u Jugoslaviju i nakon raznih oblika mučenja poubijano, pa će se dobiti nekakav dojam o tome kolika je strahota zadesila hrvatski narod, ne krivce, jer krivci idu na sud a nevini svojim kućama, nego vojsku, civile, starce, žene i djecu, narod koji bi bez tog i drugih zločina danas imao preko 6.5 milijuna žitelja umjesto postojeća 4 (ili manje). A oni koji se danas u hrvatskoj državi, kada su optuženi, pozivaju na presumciju nevinosti, ne misle da su optuženi u njihovoj državi imali ista prava, nego su, kako misli bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova, tako i tako krivi, jedino što su vlasti iz praktičnih razloga izostavili pravosudne formalnosti.

Ta se strahota ne može pomesti pod tepih i da je Jugoslavija potrajala 300 godina, nebi bila u stanju izbrisati tako veliku krvavu mrlju. To nije bilo jasno jugoslavenskim vlastodršcima koji su mislili da će falsifikacijom istine i manipilacijom brojevima baciti cijelu tu stvar u zaborav. To očio nije jasno ni današnjim hrvatskim projugoslavenskim vlastima, pa nikako da jednom prihvate da manipulacije istinom i brojevima ne pale.

Zar oni stvarno misle da se njihova “istina” može utjerati mirnim sredstvima. Oni jugoslaveni koji su vladali propalom i poraženom državom, ako ništa drugo, bili su toliko realni da su znali da se te podatke mora podržati pendrekom, nožem i metkom, što su temeljito i provodili.

Jedna školska kolegica mi je pisala da je o Bleiburgu prvi put čula nakon što je proglašena hrvatska samostalnost. Mogao sam joj reći onda kada smo zajedno išli u školu, jer sam znao o Bleiburgu, jer mi je djed poginuo na Bleiburgu. Mogao sam joj reći prije 45 godina ali nisam smio. Nju bi odveli na jednu stranu i objasnili joj kako sam ja provokator, neprijatelj naroda i lažov a mene bi odveli na drugu stranu i ubili Boga u meni (“Ubiti Boga u nekome” kao frazu je izmislio Svetozar Probičević dok je bio ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije).

Čim se i ako se, Hrvatska opameti i konačno izvrši reviziju povijesti i jednom za uvijek donese istinu, ne srpsku istinu, ni hrvatsku istinu ni jugoslavensku istinu, nego pravu istinu i ništa drugo nego istinu, o hrvatskoj sudbini u 20. stoljeću, spreman sam otići u Jasenovac i pomoliti se za sve nevine žrtve jasenovačkog logora, ali ne prije toga, jer bi si inače dozvolio da postanem učesnik u velikosrpskoj propagandi o zločinačkoj naravi mog naroda.

Gledam što govore ‘novokomponovani’ antifašisti u Jasenovcu i svoja zgražanja nad žrtvama Jasenovca, koje se, ovisno o govorniku, spominju u rasponu između 70 i 700 tisuća. Svoje zgražanje nad tim događajima u Jasenovcu oni redovno poprate iskazima svog vjerovanja u humanizam i vrijednost ljudskog života, naglašavajući svoj slobodarski liberalni nazor. Te vrijednosti, međutim, univerzalnog su karaktera i ne možeš biti humanist prema svojima a nehuman prema drugima. Ne možeš zazivati pravdu nad žrtvama tvojih istomišljenika a one koje su tvoji počinili, kolike su počinili i način na koji su ih počinili nazivati zasluženima a one koji se okupe žaleći svoju mrtvom rodbinu, “ustaškim dernekom”. Nema u tima ni humanosti ni pravednosti ni istine, nego samo licemjerje do krajnjih granica.

Istina curi na vidjelo svakog dana. Iako je Jugoslavija stvarne podatke o bleiburškim žrtvama zakopala u duboku jamu i pokrila lišćem da se nikad ne pronađu i makar Velika Britanija, koja se očito stidi svoje uloge u tom genocidu, još uvijek odbija deklasificirati dokumente iz tog vremena, istina izbija na površinu svakog dana i sa svih strana. Bleiburg po tim podacima sve više ukazuje na pola milijuna žrtava, većina koji su bili civili. Ta se tragedija ne može zataškati, kao što Turska ne može zataškati armenske žrtve i kao što nitko drugi ne može zataškati zločine na velikoj skali.

Ja sam bio na Bleiburgu i čim se i ako se, Hrvatska opameti i konačno izvrši reviziju povijesti i jednom za uvijek donese istinu, ne srpsku istinu, ni hrvatsku istinu ni jugoslavensku istinu, nego pravu istinu i ništa drugo nego istinu, o hrvatskoj sudbini u 20. stoljeću, ja ću otići i u Jasenovac i pomoliti se za sve nevine žrtve jasenovačkog logora, ali ne prije toga, jer bi si inače dozvolio da postanem učesnik u velikosrpskoj propagandi o zločinačkoj naravi mog naroda. Ja prihvaćam da je u ime mog naroda učinjeno puno propusta, ali isto tako znam da je cijenu tih propusta on sam najskuplje platio.

Hrvatska ima samo jednu mogućnost zaustaviti podjele, polarizaciju i sukobe na bazi povijesnih razlika. To se ne može postići nijekanjem, laganjem ni manipulacijom, nego samo jednim velikim pothvatom, ostvarenim naučnim i povijesnim metodama, utvrditi istinu, koja će biti viđena kao istina i prihvaćena kao istina. Dok se to ne ostvari, možete 24/7 pozivati da Hrvatska okrene leđa prošlosti i okrene se budućnosti. Narod koji nije na čistu sa sobom, nema budućnosti.

Poslijeratnim generacijama koje se odgoji u uvjerenju da su im pradjedovi u I. svjetskom ratu, djedovi u II. svjetskom ratu i očevi u Domovinskom ratu bili zločinci, ne preostaje drugo nego bježati iz Hrvatske bez da ih itko goni, bježati od sebe, a svi vi kojima je istina poznata, ali samo u pasivnom obliku, tobože zgroženi, u beskraj postavljate isto pitanje “Kada će to jednom prestati?”, onako kao da to dolazi samo od sebe, ili kao da je to drugima dužnost zaustaviti a vi im se čudite da ništa ne rade, i vama koji ste spremni na koljenima klečati i moliti Boga da on nešto učini dok vi od straha i u vlastitoj sjeni prepoznajete udbu, slobodno mogu reći “Nikada!”, jer sloboda i dostojanstvo su namijenjeni za ljude a ne za čovjekolike egzistencije spremne svima drugima postavljati pitanja a sebe izostavljati. Da se i ostvari, vama to ne bi bilo na naročito zadovoljstvo, vi bi se osjećali kao podstanari u kući koju su drugi sagradili. Vi bi vjerojatno onda postavili novo pitanje: “Što ste toliko čekali?”.


Prethodni članakPodcast Velebit – Željko Glasnović:
Demoni besmrtnog partizanskog odreda
Sljedeći članak(VIDEO) Podcast Velebit – Tribina:
Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.