Nema smrti bez sudnjega dana

Glasovi i zvukovi iz mojih godina političke emigracije još i danas harače mojom glavom.

0
2324

Narod koji ne štuje one koji su za njega ginuli, neće imati nikoga u budućnosti kada opet bude trebalo ginuti. Ovo nije teorija o boljem i ljepšem životu. Ovo je teorija o golom životu.

Dinko Dedić (1980.)

Mnogih mojih suvremenika iz 25-ogodišnjeg domovinskog rata više nema među živima, ni Brune Bušića, ni Mire Barešića, ni Nede Vegara, ni Joze Ledića ni Ljube Dragoje ni Pepe Senića, ni desetaka drugih, da ne nabrajam poimenice. K tome još njih oko 14 tisuća u Domovinskom ratu 91-95. Oni koji su preživjeli cijeli taj period, imali su čast vidjeti nezavisnu hrvatsku državu proglašenom i oslobođenom. Ostao je nered ali to je nered u vlastitoj kući, na dušu i savjest onih koji su preživjeli i onih koji su se nakon svega toga rodili. Na njima je odgovornost, jer nije se ginulo da bude mrtvih nego da ostane živih. Nije se ginulo za sebe nego za njih.

Nema više mnogih iz ovog australskog bunkera hrvatske revolucije, iz kojega se hrvatska borba za državu desetljećima hranila hrvatskim mesom i žuljavim dolarima, od Melbournea i Sydneya, do Münchena, Stuttgarta, Kölna i Bugojna.

Domovinski rat zapravo nije nikada ni prestajao, od Rakovačke bune i Velebitskog ustanka do akcije Bože Kavrana i akcije Franje Tuđmana, sa žrtvama koje Hrvatska brzo zaboravlja. Nemojte krivo shvatiti i pomisliti da su oni očekivali da ih buduća pokoljenja slave i nije radi njih važno ako padnu u zaborav. Život se ne daje za sebe, nego za druge, za obitelj, za prijatelje i za narod a vi ste taj narod.

Smijete ih zaboraviti radi njih ali ne smijete radi sebe i radi svoje djece.

Hrvatska je u prošlom stoljeću preživjela tri rata uz velike žrtve. Najveći dio njih nam nisu dali ni pokopati, čak ni prebrojati. S poginulima, nestalima, izbjeglima i prognanima, narod nam se prepolovio. Stoljeće se promijenilo ali se ništa drugo nije promijenilo a najmanje su se promijenili skoro isključivi krivci za tolike hrvatske žrtve. Iste su ustanove, ista je idelogija, iste su namjere, ista je retorika – samo su se generacije smijenile.

Nedaj Bože, sutra se Hrvatska ponovo može naći u situaciji da nova generacija mora svojim tijelima braniti ili ostvarivati samostalnost. Zato svaki narod štuje one koji su se žrtvovali za njegovu slobodu, ne radi njihove prošlosti, nego radi svoje budućnosti, jer, zapamtite: narod koji ne štuje one koji su za njega ginuli, neće imati nikoga u budućnosti kada opet bude trebalo ginuti. Ovo nije teorija o boljem i ljepšem životu. Ovo je teorija o golom životu.

Mnogih prijatelja zaista više nema, ali ova dimenzija nacionalnog opstanka, život i smrt stavlja u jednu potpuno drugačiju perspektivu, u perspektivu života ne izgubljenog, nego ugrađenog u one koji ostaju i u one koji se još nisu ni rodili.

Taj koncept hrvatske besmrtnosti najbolje predstavlja stih jedne gange koja je zvonila u redovima hrvatske revolucionarne antijugoslavenske emigracije, a čiji zvukovi još i danas harače mojom glavom:

“Oj Hrvati, nebojte se rana,
Nema smrti bez sudnjega dana.”

Komentari