Ne možemo u 21. stoljeću naše procjene o ratnom kapacitetu pojedinih država bazirati na govoru strarojugoslavenskog generala svojoj vojsci pred početak Drugog svjetskog rata, kada je kratko prije njena apsolutnog kolapsa zagalamio otprilike ovako: “Vojnici, mi se Talijana ne bojimo. Oni imaju Fiat kamione, Fiat avione i Fiat tenkove. P… im materina, oni imaju Fiat srce”. Treba zaboraviti sve te njegoševske i druge balkanske deseterce “Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”, pod čijim se mitološkim utjecajem Hrvati nalaze već dugo vremena, pa i svijet promatraju kroz tu prizmu.

Autor: Dinko Dedić

Brine me javno mnijenje u Hrvatsksoj, bazirano na neosnovanom tvrdnjama o tome kako je Rusija pod Putinom ponovo postala svjetska sila, koja preuzima inicijativu i parira Sjedinjenim Državama, dovodeći se u poziciju hladnoratovskog oponeneta kakav je bila do pada Sovjetskog bloka.

Ponovo je to, zaoštravanjem odnosa između Sjedinjenih Država i Irana, postala popularna tema, pa i neka strateška naklapanja o tome kome bi se trebala prikloniti Hrvatska, tko je dugoročni dobitnik a tko gubitnik, itd. Američko-iransku krizu mnogi sada koriste praktično kao najavu Trećeg svjetskog rata.

Napoleon je davno rekao da vojska maršira na trbuhu, a u modernim terminima to znači da je vojna moć jedne države bazirana na njenom gospodarskom kapacitetu.

Svim tim ratno-strateškim “stručnjacima” treba predstaviti matematičku disciplinu statistiku, kao jedinu egzaktnu nauku u cijelom sklopu sociloloških, psiholoških i geopolitičkih disciplina, uključujući i onu uvijek prisutnu “Što se babi tilo, to se babi snilo”.

Rusija kao i SAD i broj drugih država, posjeduje atomsko naružanje koje “in anger” (u ratne svrhe) nije upotrijebljeno od Nagasakija u Drugom svjetskom ratu pa do danas, osim kao sredstvo za iznuđivanje ustupaka poput Sjeverne Koreje.

U svijetu još od Kubanske krize vlada doktrina vojne strategije nazvana MAD (Mutually assured destruction), po kojoj bi uporaba atomskog oružja na velikoj skali, od strane dvije ili više suprotstavljenih strana proizvela kompletno uništenje i napadača i branitelja.

Radi toga nije realno danas koristiti taj argument, kada se govori o omjeru snaga Rusije i Amerike, osim ako se ne radi o dvije državne admnistracije sastavljene od samoubojstvenih manijaka. Kada bi to bilo stanje u kojemu se danas nalazi ljudska civilizacija, onda pomozi nam Bože.

Omjer snaga, sposobnost održavati prolongirano ratno stanje, kakvo Sjedinjene Države redovno prakticiraju s najčešće lošim ishodom, baziranim na lošoj “end-game” strategiji, ovisi o gospodarskoj moći jedne države financirati takav rat.

Unatoč svih indikatora, o kojima slušamo po hrvatskom medijskom prostoru, od stručnjaka u emisiji Otvoreno na HRT-u do kolumnista na portalima, najbolju procjenu vojnog kapaciteta jedne države pokazuje njezin gospodarski status, a njega najbolje ilustrira BDP. Uza sav njezin izvoz plina i sve što Rusija sa 144.5 milijuna stanovnika i 17 milijuna kvadratnh kilometara, danas proizvodi i izvozi, njezin BDP je manji od jedne Australije sa 25 milijuna stanovnika. Za godinu 2019. Rusija je imala BDP od 1.75 trilijuna američkih dolara, dok je Australija u istom periodu imala BDP od 1.9 trilijuna. Dodamo li tome američki BDP od 21.5 trilijuna dolara, sve postaje jasno.

Ne možemo u 21. stoljeću naše procjene o ratnom kapacitetu pojedinih država bazirati na govoru strarojugoslavenskog generala svojoj vojsci pred početak Drugog svjetskog rata, kada je kratko prije njena apsolutnog kolapsa zagalamio otprilike ovako: “Vojnici, mi se Talijana ne bojimo. Oni imaju Fiat kamione, Fiat avione i Fiat tenkove. P… im materina, oni imaju Fiat srce”.

Treba zaboraviti sve te njegoševske i druge balkanske deseterce “Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”, pod čijim se mitološkim utjecajem Hrvati nalaze već dugo vremena, pa i svijet promatraju kroz tu prizmu.

Boj bije svijetlo oružje, od ratne opremljenosti jednog pješadinca do nosača aviona, a još više gospodarski kapacitet jedne države voditi rat negdje na drugom kraju svijeta i logistički ga održavati, kakvi redovno, kako nam povijest pokazuje, nemaju brzog završetka.

Unatoč svih indikatora, o kojima slušamo po hrvatskom medijskom prostoru, od stručnjaka u emisiji Otvoreno na HRT-u do kolumnista na portalima, najbolju procjenu vojnog kapaciteta jedne države pokazuje njezin gospodarski status, a njega najbolje ilustrira BDP.

Uza sav njezin izvoz plina i sve što Rusija sa 144.5 milijuna stanovnika i 17 milijuna kvadratnh kilometara, danas proizvodi i izvozi, njezin BDP je manji od jedne Australije sa 25 milijuna stanovnika.

Za godinu 2019. Rusija je imala BDP od 1.75 trilijuna američkih dolara, dok je Australija u istom periodu imala BDP od 1.9 trilijuna. Dodamo li tome američki BDP od 21.5 trilijuna dolara, sve postaje jasno.

Sasvim je druga tema to što je korisno, što je pravedno, a što je glupo raditi, uključujući i likvidaciju iranskog generala. Neke zemlje mogu preživjeti i dominirati glupim potezima a neke ni pametnima ne mogu opstati.

Posebno je opasno kada u Hrvatskoj jačaju simpatije za Putina i promoviraju se ideje o hrvatskom osloncu na Rusiju, Rusiju koja je zapravo jedini pravi srpski saveznik, a koje savezništvo je zasnovano i na realnim ruskim i zasebnim srpskim asporacijama, ali i na vjerskom, emocionalnom i na povijesnom naslijeđu, Rusiju koja godišnje sa Srbjim izmjenjuje desetak međusobnih posjeta na vrhu i desetak državnih odličaja jedni drugima i Rusiju koja je ne tako davno bila upetljana u pokušaj rušenja crnogorske samostalnosti zanovane na jasno prepoznatljivom njihovom strateškom planu za područje Balkana.

NATO je najbolje mjesto gdje se Hrvatska pod ovim uvjetma može naći, daleko važnije od EU koja može biti promoter vladavine demokracije i prava, ali i provoditelj politike izumiranja nacionalnih država u korist globalističkih interesa, gdje je baš ta priča o zapadno-balkanskim integracijama, europska priča, a hrvatsko predsjedanje Vijećem EU će zato biti platforma za što skoriji, što lakši i uz što manje uvjeta, uključujući i hrvatsko odustanje od opravadanih zahtijeva za ratnom reparacijom, ostvariv ulazak Srbije u Europu, na ujedinjeni Zapadni Balkan, konačno opet sa svim Srbima u jednoj državi.

Davno, u vrijeme dok smo razbacani po isključivo zapadnim zemljama vodili asimetrični rat protiv Jugoslavije, a kao rat ga je prepoznavala svaka zapadna sila koja je radila na očuvanju Jugoslavije, stvarajući osnove za formaciju posljednje aktivne emigrantske organizacije posvećene rušenju Jugoslavije svim sredstvima, Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP), Bruno Bušić je idealizirao buduću samostalnu hrvatsku državu kao “radosno susretište istoka i zapada”. Realni izgledi Hrvatske su, međutim, bili sasvim drugačiji.

I sam sam bio promotorom parole “Bolje sovjetska Hrvatska nego američka Jugoslavija!” To, međutim, nije bila refleksija ni naših želja, ni našeg uvjerenja, ni naših realnih procjena, nego poruka zapadnim čuvarima Jugoslavije, da ne mogu računati sa sluganskom sekcijom hrvatske političke emigracije, nego da među Hrvatima jača snaga koja nije spremna čekati 300 godina kao rezerva koja bi mogla postati korisna tek ako bi se jednog dana, kojim neželjenim razvojem događaja, rasformiranje Jugoslavije našlo u zapadnom interesu. To je bila poruka da mi od borbe za samostalnost nikada nećemo odustati, pa da nas upravo sve likvidiraju, jednog po jednog.

HDP je pored “Hrvatskog tjednika” kojemu sam bio urednikom imao i mjesečni časopis “Hrvatski list” kojemu je u Švedskoj urednikom bio Zlatko Markus. U svom izazovu zapadnom sluganskom elementu u hrvatskoj emigraciji, zastupnicima “plana” – Demokratskim putem do samostalnosti! – poput Kušanove londonske “Nove Hrvatske”, chicaške “Danice” i drugih po svjetu razbacanih suradnika zapadnih objaveštajnih službi, Markus je netaktično i iz prkosa objavio tekst tvrdeći da Hrvatska neće biti slobodna dok kozačko kopito ne zatrese asfalt na Jelačić placu, što je i u redovima HDP-a izazvalo revolt. Ja znam da je Markus to, kao i tekstove “Vrijeme hrvatskog vuka” i onaj  “Šakali i lešinari” objavio da bi razdrmao tu politiku čekanja, a događaji su samo malo kasnije pokazali da je vrijeme politike čekanja isteklo.

Danas, kada je Hrvatska postoji kolika tolika, i njome vlada ekipa kakva takva, poruka o hrvatskoj spremnosti primaknuti se ruskom bloku prestavljala bi besmislicu, a tvrdnje o ruskoj moći suprotstaviti se Sjedinjenim Državama su bazirane na procjenama koje nemaju temelja u stvarnosti. NATO je najbolje mjesto gdje se Hrvatska pod ovim uvjetma može naći, daleko važnije od EU koja može biti promoter vladavine demokracije i prava, ali i provoditelj politike izumiranja nacionalnih država u korist globalističkih interesa, gdje je baš ta priča o zapadno-balkanskim integracijama, europska priča, a hrvatsko predsjedanje Vijećem EU će zato biti platforma za što skoriji, što lakši i uz što manje uvjeta, uključujući i hrvatsko odustanje od opravadanih zahtijeva za ratnom reparacijom, ostvariv ulazak Srbije u Europu, na ujedinjeni Zapadni Balkan, konačno opet sa svim Srbima u jednoj državi.

Komentari