Atmosfera na suverenističkoj strani hrvatske politike nije se niti malo promijenila od prošlog debakla, kad je jedna skupina pokrenula referendumsku inicjativu “Istina o Istanbulskoj” da bi istovremeno druga skupina paralelno pokrenula referendumsku inicijativu za promjenu izbornoga zakona, pri čemu su obje inicijative, barem službeno, ostale bez dovoljno potpisa. I u tom a i u ovom slučaju se radi o bolesti koja vlada na tzv. desnom krilu hrvatske politike, gdje umjesto atmosfere zajedništva vlada ozračje suparništva.

Autor: Dinko Dedić

Nesloga, stara hrvatska suverenistička bolest ponovo pokazuje svoje rezultate. Novinski izvještaji donose vijest da stranka “Hrvatski suverenisti” nije sakupila dovoljno potpisa za referendumsku inicijativu “Zaštitimo hrvatsku kunu”, jer im druge suverenističke skupine nisu dale podršku.

Atmosfera na suverenističkoj strani hrvatske politike nije se niti malo promijenila od prošlog debakla, kad je jedna skupina pokrenula referendumsku inicjativu “Istina o Istanbulskoj” da bi istovremeno druga skupina paralelno pokrenula referendumsku inicijativu za promjenu izbornoga zakona, pri čemu su obje inicijative, barem službeno, ostale bez dovoljno potpisa.

I u tom a i u ovom slučaju se radi o bolesti koja vlada na tzv. desnom krilu hrvatske politike, gdje umjesto atmosfere zajedništva vlada ozračje suparništva, gdje se praktično sve skupine, stranke i pokreti, bore prvenstveno za prestiž na vlastitoj strani politike, nastojeći izbiti na vrh, na štetu onih koji misle slično, što redovno rezultira na korist onih koji misle suprotno, onih koji bi trebali biti zajednički politički protivnik a kojega je jedino moguće zajednički prevladati.

Jednako kao što bi zajedničkim nastupom pri sakupljanju potpisa za inicijativu “Istina o Istanbulskoj” bilo sakupljeno toliko potpisa da ih 10 Kuščevića ne može poništiti, tako bi i sada bilo sakupljeno dovoljno potpisa da su inicjativu pokrenuli zajednički i potpise sakupili zajednički i Hrvatski suverenisti i Domovinski pokret i Most i HSP i svi drugi kojima je opstanak hrvatske kune na srcu.

Međutim, što će ti i referendumska pobjeda ako pritom zasluge moraš dijeliti sa svima podjednako i ne možeš ih pripisati isključivo sebi, jer je primarno pitanje postalo tko će među suverenističkim strankama u hrvatskomu narodu ili u Hrvatskom saboru biti najjači a ne hoće li svi zajedno ostvariti pobjedu nad stvarnim političkim protivnicima?

Jedno je akciju organizirati zajedno, a sasvim nešto drugo očekivati da ti drugi daju podršku, čime se sve zasluge pripisuju isključivo tebi, a drugi služe tek “u potporu tvoje slave”.

Tim se razne inicijative čiji uspjeh bi trebao biti cilj, pretvaraju tek u sredstvo za ostvarenje stranačke promocije i prevage. Kada znaš da iz globalističkog bazena tako i tako nećeš dobiti podršku, onda se koncentriraš na nadmetanje s protivnicima u svom suverenističkom bazenu.

Zašto davno iskustvo sa sudbinom nekada treće po snazi stranke u Hrvatskom saboru, s HSP-om, nije poslužilo kao primjer? HSP, uz HSS  jedna od dvije povijesne stranke s dubokim temeljima u hrvatskom narodu, unutarstranačkim se rivalstvom razbila na nekoliko fragmenta čija je međusobna borba uzela toliko maha da više nije ni bilo vremena za ostvarivanje pravaških ciljeva na nacionalnoj razini, nego su se sveli na međusobni sukob nekoliko egocentričnih lidera, koji su se u tom sukobu istrošili, a pravaštvo doveli na prosjački štap, na HSP koji danas predstavlja iskučivo temu iz povijesti.

Primjer iz stranačkog života u predratnoj emigraciji


U anarhičnom vremenu hrvatskog političkog izbjeglištva, ipak je pobijedio zajednički interes, i diljem svjeta, po gradovima od Kanade do Australije, osnovani su koordinacioni odbori u kojima su predstavnici različitih struktura dogovarali zajedničko djelovanje.

Hrvatska je svoju samostalnost ostvarila a da nitko u Domovini nije imao stvarnog demokratskog iskustva. Nakon Drugog svjetskog rata u emigraciji, pod teškim uvjetima, razbacani po kontinentima, izbjegli Hrvati su nastojali prakticirati demokratski višestranački život. Među državotvornim Hrvatima izbjeglištva obnovljene su povijesno međusobno suprotstavljene stranke HSS iz vremena Kraljevine Jugoslavije i HSP kakav je izišao iz preživjelih redova poražene NDH pod imenom HOP (Hrvatski oslobodilački pokret), kao i njemu donekle suprotstavljeni HNO (Hrvatski narodni otpor). Kroz duge godine emigracije, čiji su se brojevi konstantno povećavali prilivom novih iseljenika iz Titove Jugoslavije, osnovan je i broj novih stranaka i pokreta, poput Hrvatske republikanske stranke i desetak drugih. Iz redova moje generacije proizašle iz karađorđevskog egzodusa 1971. godine, okupljenih oko Brune Bušića uz pristup i nekih iz starije emigracije, već u suton Jugoslavije početkom 80-ih godina, osnovan je HDP (Hrvatski državotvorni pokret).

Ideološke razlike među tim skupinama bile su značajne a mogućnost međusobnih komunikacija radi velikih udaljenosti višestruko teža. Sve ih je vezao samo jedan zajednički cilj, rušenje Jugoslavije i na njenom zgarištu uspostava samostalne hrvatske države, a i taj zajednički cilj, kao što je današnjim strankama “desnice” suverenizam zajednički cilj, padao bi u sjenu kada su dominirale teme o onome po čemu se razlikuju, umjesto ono što ih zbližava.

U tom anarhičnom vremenu ipak je pobijedio onaj zajednički interes i diljem svjeta, po gradovima od Kanade do Australije, osnovani su koordinacioni odbori u kojima bi predstavnici različitih struktura dogovarali zajedničko djelovanje.

Imperativ uspostaviti suverenističko koordinaciono tijelo


Kada bi postojao jedan centralni međudruštveni suverenistički koordinacioni odbor, onda ne bi netko iz redova Hrvatskih suverenista pitao zašto nam se nije priključio Domovinski pokret, i Penava ne bi odgovarao da ih za to nitko nije pitao, jer bi u naprijed zajednički organizirali referendumsku inicijativu i zajednički obavili sakupljanje potpisa i sakupili vjerjatno dvostruko više nego što je potrebno.

Zašto suverenističke skupine u Hrvatskoj ne uspostave makar jedan centralni međudruštveni koordinacioni odbor za usklađivanje rada barem na onim pothvatima koji su od apsolutnog i od svih prihvaćenog zajedničkog nacionalnog interesa, poput toliko važne referendumske inicijative “Zaštitimo hrvatsku kunu”.

Onda ne bi netko iz redova Hrvatskih suverenista pitao zašto nam se nije priključio Domovinski pokret, i Penava ne bi odgovarao da ih za to nitko nije pitao, jer bi u naprijed zajednički organizirali referendumsku inicijativu i zajednički obavili sakupljanje potpisa i sakupili vjerjatno dvostruko više nego što je potrebno.

Ali kao što rekoh, “što će nam i kuna ako slavu pobjede moramo podjednako podijeliti svi zajedno”?

“Most” je uspio ostvariti zajednički koordinirani saborski nastup s ljevicom Rade Borić, Katarine Peović i Sandre Benčić, a ne može sa srodnim strankama, već si Nino Raspudić i Hrvoje Zekanović iz saborskih klupa izmjenjuju uvrede.

Stanje na suverenističkoj strani hrvatske politike je kritično loše i posljednji neuspjeh referendumske inicijative je rezultat, slika i prilika tog stanja. Što je još gore, nedovoljan broj potpisa za “Zaštitimo hrvatsku kunu” nije samo išao na štetu kune, nego je istovremeno otišao u prilog eura, jer izostankom nekoliko značajnijih suverenističkih stranaka, ispada da Hrvati podržavaju prelazak na euro, a novu incijativu s istim ciljem nije više moguće pokretati.

Krajnje vrijeme je da se u Hrvatskoj osnuje koordinaciono tijelo suverenističkih stranka i suverenističkih klubova u Saboru s ciljem zajedničkog, usklađenog djelovanja. Na naslovnoj stranici “Projekta Velebit” velikim slovima piše “Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!”, ali za to nitko nema vremena jer su zaokupljeni sami sobom.

Komentari