Ljevičarenje ne bi u nas bilo tako kobno, da je zdravo (a ne samo vrlo živo), ali nije, bolesno je od prigušenog ili otvorenog protuhrvatstva, što mu daje dodatnu, razornu dimenziju, u većini zemalja posve nepoznatu, jer u njima ni ljevičari, osim anarhističkih luđaka, ne idu protiv vlastite domovine. U nas je ta bolest neizlječiva, a simptomi vidljivi, pa ako bi se svelo na definiciju, ona bi glasila da je riječ, sirovo rečeno, o usrdnom bušenju hrvatske države i hrvatske nacije. I hrvatskoga jezika.
Trava raste kao da je travanj, šume se još zelene, tek blago proviđene zlatom, prodaju se mandarine na zgodne načine, berači gljiva susreću se s migrantima, na Velebitu medvjedica napala čovjeka, na Žumberku se pojavilo mnoštvo dabrova. Jednoga sam vidio. Da su ilegalni migranti i njihovi krijumčarski mentori otkrili Žumberak, uvjerila me policijska blokada na cesti koja od Krašića i Pribića vodi prema Sošicama. U stvari je vrlo zanimljivo i poučno da su migranti (krijumčari) otkrili Žumberak prije hrvatskih vlasti, za koje taj prelijep brdovit dio Hrvatske kao da ne postoji, a rijetko se spomene i u medijima, više-manje kao povijesnu uspomenu na vremena Smičiklasa i još podosta slavnih ljudi koji su zadužili Hrvate. Nema ondje ni velikih sajmova, proštenja, festivala, obljetnica kao drugdje, nema ljudi. Nije donedavno bilo ni dabrova, a kada sam prije desetak godina spasio jednu vidru, svi su se jako začudili budući da su učeni prirodoslovci tvrdili da je vidra u tim krajevima izumrla. Nije. Samo ljudi.
Kandidata sada već ima toliko da bi zbilja trebalo mijenjati Ustav i uvesti kolektivno predsjedništvo kako bi svi bili sretni, i kandidati i njihovi navijači, a jedina je zapreka potmulo sjećanje na masovno predsjedništvo bivše naddržave nakon smrti zločinca.
Zato na Žumberku ne ćete vidjeti kandidate za hrvatskoga predsjednika, koji vrlo dobro znaju kamo moraju ići, tamo gdje još ima ljudi, posebno subotom i nedjeljom – da ih narod vidi, da ih televizije snimaju, da kažu što imaju reći, a većina njih govori umiljato, neki doduše i agresivno kao onaj bivši premijer s prijetećim izgledom i rječnikom, ubogi Milanović, koji obećava da će u Hrvatsku uvesti demokraciju. Kandidata sada već ima toliko da bi zbilja trebalo mijenjati Ustav i uvesti kolektivno predsjedništvo kako bi svi bili sretni, i kandidati i njihovi navijači, a jedina je zapreka potmulo sjećanje na masovno predsjedništvo bivše naddržave nakon smrti zločinca – koje je jadno završilo očajničkim raketiranjem dvora jedne od dotadanjih sastavnica, nakon čega je Hrvatska potvrdila sve što je već zaključila u lipnju, ali se suzdržala do listopada, bez velike potrebe, pa bi 8. listopada trebalo nazvati Danom potvrde nezavisnosti. No, to je za mnoge već daleka prošlost, ne i za mene.
U početku devedesetih Manolić je (do puča) korektno odigrao ulogu vođe donekle hrvatski nastrojenih udbaša, to jest onih pametnijih koji su znali da nema toga sustava koji bi bez njih mogao funkcionirati pa su preskakali motkom i meko slijetali na strunjaču, sve do Lexa.
Možda se i Manolić sjeća tih dana, premda je u tako dubokoj starosti da se samo vraća u prvu mladost i, govoreći o potpori Milanoviću, navraća svom jedinom duhovnom ocu, to jest kumrovečkom (?) Hrvatoubojici. (Usput, jednoga su bizantskog cara nazivali Bugaroubojica.) Treba ipak biti pošten, pa reći da je u početku devedesetih Manolić (do puča) korektno odigrao ulogu vođe donekle hrvatski nastrojenih udbaša, to jest onih pametnijih koji su znali da nema toga sustava koji bi bez njih mogao funkcionirati pa su preskakali motkom i meko slijetali na strunjaču, sve do lexa. Potporu će Milanović imati i iz medija koji su naravno lijevi i iz rosnoga polja kulture, gdje su pred očima tzv. desnoga centra, ali i uz njegovu pomoć, izrasli crveni makovi.
S tim u svezi: pročitao sam u dnevnim novinama razgovor s dobrim piscem Llosom (nije Albanac nego Peruanac), zanimljiv intervju vođen u sadašnjoj raskošnoj madridskoj, nobelovskoj nastambi, s nizom pikanterija, ali nije spomenuto da je i M.V. Llosa također bio predsjednički kandidat. Da, 1990. Jahao je peruanskim provincijama na bijelom konju (kao Letica na Žumberak). Bio je kandidat koalicije koja se zvala FREDEMO, ako se ne varam, i zastupao tržišno gospodarstvo, privatizaciju i slične liberalne čarolije. Izgubio je od Alberta Fuimorija. Bilo je to u doba kada je M. Vargas Llosa definitivno skinuo crveni kaput, ljubitelj Castra i komunizma okrenuo je leđa svojim deluzijama i pripitomio se u krilu liberalnog konformizma, da ne kažem novog totalitarizma. Možda i zato što je vidio propast komunizma u Europi, ili ga je to samo ohrabrilo.
Kako bilo, dokazao je da i književnik može biti uspješan političar, i obratno, a što je propao na izborima, stvar je peruanskih zabluda. Nije važno. Ono što je rekao u razgovoru za novine, važno je i meni i vama, jer je na španjolskom ponovio sve što mi na portalu HKV-a pišemo na hrvatskom jeziku, a među inima i potpisnik ovih redaka. Naime, da je tzv. politička korektnost novi totalitarizam, odnosno jedna od svetih krava zastrašujuće cenzure koja je rođena iz licemjerja i podle namjere, a nametnuta mlađim naraštajima. To velim ja. A Llosa (nije Albanac) kaže još bolje (što je istaknuto i u naslovu spomenutog intervjua): “Politička korektnost je napad na slobodu, a njezini advokati sitni, neautentični čovječuljci.” Nadalje, što uporno govorimo mi iz HKV-a -a ni ja nisam posljednji u tome – o ljevičarskoj okupaciji hrvatske kulture i njezinih institucija, ali i sličnoj posebno europskoj pojavi, pa smo i tu s Llosom suglasni da nije riječ samo o “hrvatskom” fenomenu.
On zbori rezignirano: “Kulturni je establišment i narativ oduvijek kontrolirala ljevica. Ako niste ljevičar, ne ćete prosperirati u kulturnom životu. Kulturni je život praktički u čitavom svijetu pod patronatom ljevice. To više uopće nije pitanje, to je nepobitna činjenica.” Eto, za utjehu nama u Hrvatskoj koji nismo ljevica, pojava je globalna i to bi nas trebalo tješiti kada ne prolazimo na natječajima, kada nam lijevi “povjerenici” odbijaju književna djela ili scenarije, kada u teatrima izvode uglavnom ono što bi se ljevici moglo dopasti, a film odlučno odbacuje one koji nisu na pravovjernoj liniji.
Nalijevo krug, znači, kako su nas učili u JNA kada smo bili mladi. U Hrvatskoj, međutim, ta ljevičarska kulturna agresija koja nije okupirala četvrtinu nego gotovo cijeli hrvatski teritorij, ima neke posebnosti koje Llosi ne bi bile jasne, a nama jesu. Ljevičarenje ne bi u nas bilo tako kobno, da je zdravo (a ne samo vrlo živo), ali nije, bolesno je od prigušenog ili otvorenog protuhrvatstva, što mu daje dodatnu, razornu dimenziju, u većini zemalja posve nepoznatu, jer u njima ni ljevičari, osim anarhističkih luđaka, ne idu protiv vlastite domovine. U nas je ta bolest neizlječiva, a simptomi vidljivi, pa ako bi se svelo na definiciju, ona bi glasila da je riječ, sirovo rečeno, o usrdnom bušenju hrvatske države i hrvatske nacije. I hrvatskoga jezika.
Dobar dio te i takve ljevice radi u korist onog istočnog grijeha kojim su genetski opterećeni, pa je njihova ljubav prema “političkoj korektnosti” tek sredstvo, tek put prema “korigiranju” hrvatske države koja, po njima, ne bi trebala postojati, a ako po imenu postoji, onda može biti samo sastavnica neke južnoslavenske državne formacije. I to je to, kako bi se kolokvijalno reklo. Tu nostalgičnu, arhaičnu ideju promoviraju pred vašim očima, poštovani čitatelji i čitateljice, uz pomoć državnog proračuna države Hrvatske koju mrze i to ne skrivaju. Štoviše, oni su, u raznim tijelima, organima, tetivama i žilama posrednici, distributeri vašega novca, poštovani. Pametniji mladi ljudi, umjetnici, brzo razumiju da “ne će prosperirati u kulturnom životu” (Llosa) ako se ne priklone opisanoj ljevici, pa (premda drukčije, možda, odgojeni) pred starijim ljevičarima polažu nešto kao pionirsku zakletvu, koja se doduše ne izražava riječima nego – djelima. Tada bivaju pripušteni u posvećeni krug koji vlada hrvatskom kulturom, nešto će i zaraditi, nešto će kapnuti iz ćupa, ime će im biti spomenuto u novinama, na televizijama. Jednostavnije rečeno, upisat će se u kulturnu partiju, pa možda uskoro doći i na više položaje.
Ime “Hrvat” u etnogenezi južnih Slavena
“Prevođenje” svih pravoslavaca u Srbe ima zanimljive posljedice, pa su tako brojni generali S. Kvaternika ponegdje neoprezno nazvani Srbima, premda bijahu Hrvati pravoslavne vjere (Grujić, Iskrić, Opačić, Ožegović, Pribić…). Ispada, znači, da je – uz brojne generale židovskog porijekla – Kvaternik imao u vojsci Nezavisne države Hrvatske više “Srba” nego što je u vojsci Kraljevine SHS bilo – Hrvata. Čak trinaest njih.
Dan nakon što sam na ovom portalu pisao o slovenskom povjesničaru Hauptmannu, koji se gadno zamjerio mnogima, a ne samo njima tvrdnjom o hrvatskoj državnoj organizaciji u ranom srednjem vijeku na području današnje Slovenije (i djelomično Austrije), dotično o Karantanskoj Hrvatskoj, tek dan poslije, velim, donosi mi poštar u (oštećenom) paketu novu knjigu Marija Grčevića o rasprostranjenosti hrvatskoga imena na južnoslavenskom prostoru i još o mnogočemu.
Grčević je istaknuti jezikoslovac, uz to ravnatelj Hrvatskih studija, one visokoškolske ustanove koja se usudila utemeljiti Katedru za demografiju i iseljeništvo, od fukare i orjunaša odmah nazvane ustaškom.
Riječ je o svojevrsnom fililoško-povijesnom putopisu područjem jugoistoka Europe, u kojemu se uz navođenje toponima i zapisa iz prošlosti suvereno utvrđuju mjesta i krajevi gdje su živjeli Hrvati i ostavili brojne tragove, te kakva je bila sudbina hrvatskoga jezika ali i samog hrvatskog imena, s neizostavnim nabrajanjem prijepora u odnosu na srpski u stranama gdje su se susretali. Čitatelj će saznati štošta poučno o Raškim Hrvatima, o Hrvatima u Šumadiji, Beogradu i Obrenovcu, u Crnoj Gori (naravno), a više stranica je posvećeno i pravoslavnim Hrvatima koje (i) danas pupovačka škola proglašava Srbima, te ih stavlja u priručnik Znameniti Srbi u Hrvatskoj.
Autor spominje buru i ogorčenje koje je izazvala tvrdnja u radijskoj emisiji 2018. (!) “Dogodilo se na današnji dan”, u kojoj je neka neuka duša (ili školovana u rečenom krugu) pjesnika Preradovića proglasila ni manje ni više nego Srbinom. Slično se pokušava učiniti sa slavnim generalom i feldmaršalom Svetozarom Boroevićem (čiji je krilni pobočnik bio S. Kvaternik), koji je do smrti izričito navodio da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska. “Prevođenje” svih pravoslavaca u Srbe ima zanimljive posljedice, pa su tako brojni generali S. Kvaternika ponegdje neoprezno nazvani Srbima, premda bijahu Hrvati pravoslavne vjere (Grujić, Iskrić, Opačić, Ožegović, Pribić…). Ispada, znači, da je – uz brojne generale židovskog porijekla – Kvaternik imao u vojsci Nezavisne države Hrvatske više “Srba” nego što je u vojsci Kraljevine SHS bilo – Hrvata. Čak trinaest njih.
Stanoviti istoričar Vukadinović objašnjava zašto sve generale iz NDH kojima se bavi smatra Srbima: “Prosto je neverovatno i potpuno nemoguće da se neko lice izjašnjava kao Hrvat i da istovremeno bude pravoslavac.” Toj se vrlo znanstvenoj tezi očito priklanja i hrvatski patriot Milorad Pupovac…
U partizanskim čistkama navodno su prošli nešto bolje od ostalih generala u NDH, ne i Đuro Gruić (ili Grujić) ,koji je u Beogradu osuđen na smrt 1945. Stanoviti istoričar Vukadinović objašnjava zašto sve generale iz NDH kojima se bavi smatra Srbima: “Prosto je neverovatno i potpuno nemoguće da se neko lice izjašnjava kao Hrvat i da istovremeno bude pravoslavac.” Toj se vrlo znanstvenoj tezi očito priklanja i hrvatski patriot Milorad Pupovac, koji i na sve druge načine maltretira hrvatsku javnost (uz pomoć pokrovitelja), a sve gledam kako se zadnji njegov skandalozni istup (istupi) razvodnjava, a državno odvjetništvo kupuje vrijeme.
No, da zaokružim ovu površnu, prvotnu informaciju o sjajnoj knjizi dr. Grčevića i vratim se do alpskih Hrvata i slovenskog povjesničara Ljudmila Hauptmanna. U bilješki ispod završnoga teksta spominje se Hauptmannova sudbina nakon “oslobođenja”: poradi prohrvatske orijentacije bio je umirovljen i životario od honorara. Ipak je bolje prošao od Kerubina Šegvića, osuđenog na smrt jer je zastupao teoriju o gotskom porijeklu Hrvata. Tako su komunisti akademski rješavali znanstvene prijepore.
(Usput, treba pozorno proučiti dodire, ali i podosta dugo usporedno bivanje Gota i Hrvata u nekim dijelovima ranosrednjovjekovne Hrvatske, te utjecaje prvih na druge. Dolazi se tu do neočekivanih otkrića, primjerice da je glagoljica možda nastala na hrvatskom tlu stotinu i više godina prije Ćirila i Metoda, pod uplivom germanskih runa. Dokazi su prilično čvrsti, pa neka hrvatska filologija malo čvršće krene tim tragom, bez obzira na druge, doista mnogobrojne teorije o postanku glagoljice. S tim bez veze, želim objaviti da sam pristaša uvođenja dvojezičnih ploča u Vukovaru. Na latinici i glagoljici.
Glagol odraditi
Taj glagol bez sumnje pripada hrvatskom jezičnom korpusu, ali je već toliko “frekventan” u medijima da pomalo ide na živce. Sve se odrađuje, pa i onda kada je razvidno da se u stvari ništa ne radi. Prije ove navale odrađivanja govorilo se da je netko obavio posao, što je bilo puno jasnije. Inače, odraditi nekoga u mafijaškom jeziku ima zlosutno značenje.