Moram upozoriti da slavlja nisu završena jer dolaze Sveta tri kralja, a s njima i uobičajene Pupovčeve provokacije na koje hrvatska vlast uporno nasjeda, bili lijevi, desni ili srednji. Nije riječ o vjeri nego politici, ali Pupovac te dvije kategorije na svom civilnom domjenku uvijek nekako vješto promiješa i pomiješa. Što sprema ove godine, ne znam. Možda zna Siniša Ljubojević, kojega je Pupovac htio (ili uspio) maknuti s mjesta predsjednika Prosvjete. Ono što se može očekivati jest da Sveta tri kralja budu Irinej, Porfirije i Pupovac glavom, u pratnji pastira iz hrvatskih redova, pragmatičnih čobana koji znaju tko održava parlamentarnu većinu.
Prošlo je vrijeme sladunjavih filmova na televizijama, izlistane su prednovogodišnje prigodne poruke o miru, ljubavi i dobru, u Europi i Americi dočekali su ljudi Novu godinu i veselili se okruženi kordonima do zuba naoružanih policajaca, jedan policajac na jednog veseljaka. U Hrvatskoj je bilo po običaju nešto ležernije, s malo jačim petardama od kojih stradaju samo poneki neoprezni bacači i urbani cucki koji doživljavaju traume i lagane srčane udare. Ja živim na selu i moj pas ima živce kao konj, dok urbani skviče, on mirno spava.
A nije dobro počelo s tom 2018. godinom, kiša i prometne nesreće, raznovrsna nasilja i bizarne smrti kupača u Rijeci, te bi se moglo zaključiti da je nastavljeno gdje se stalo u 2017. koja je obilovala nevoljama, požarima, poplavama, neobičnim olujama, provokacijama, diverzijama i medijskim podmetanjima, a prelijeva se štošta i u novu godinu – posebno tri zadnja navedena neprirodna fenomena. Između Božića i Nove godine prosuto je podosta otrova iz novina koje izlaze u Hrvatskoj (neka napokon izađu iz Hrvatske), od kojih sam zapamtio fukarsku “kolumnu” nekoga tipa koji se zove Josip Juratović i već dugo mi ide na jetra, dotično zastupnik u Bundestagu i izvjestitelja SPD-a za jugoistočnu Europu. Taj se SPD/SDP svom bundes-snagom obrušio na časnoga čovjeka Slobodana Praljka i oštro prozvao Hrvatsku što je palila svijeće u središtu Zagreba (!) u spomen na dostojanstvenu ljudinu.
Za pigmejskoga bundes-političara Praljak je “starac koji je ispio bočicu cijanida”, a hrvatski političari na čelu s Kolindom, kao i “pojedini nacionalistički novinari” krivo su shvatili presudu. U nastavku bijedne kolumne Juratović otkriva što ga u stvari muči i tko su mu sponzori: zahtjev za stvaranjem hrvatskog eniteta u BiH “srušio bi daytonski sporazum i doveo BiH do daljnjih nemira.” Znači, za toga su tipa presude na haaškom sudu vrlo prihvatljive, tko veli da nisu taj je obični hrvatski nacionalist (s negativnim predznakom), haaško sudište je bezgrješno, pravedno i uopće idealno, a Hrvati očito trebaju nestati iz BiH, rasuti, bez svoga teritorija i institucija jer su samo i jedino oni remetilački faktor koji dovodi do “daljnjih nemira”. Bez njih je mirna Bosna…
Tako izvjestitelj SPD za jugoistočnu Europu u kojoj SDP i esdepei uključujući onaj u BiH mute vodu i izigravaju svaku inicijativu Hrvatskoga narodnog sabora, a hrvatske novine u Hrvatskoj daju prostor političkoj diverziji koja sućut i gnjev nakon Praljkove smrti i presuda Hrvatima naziva “perfidnim, nedostojnim jedne demokratske, pravne države.” Na Juratovićevu izvjestiteljsku kontrabandu nitko nije odgovorio, a i što će se tko zamarati naručenom filipikom. Na njegovu nesreću, javio se jedan pošteni bivši haaški tužitelj Geoffrey Nice i very nice objasnio općinstvu u kakvu se kaljužu bilo pretvorilo haaško sudište, baš onim riječima koje i mi rabimo, koje su sve silnice djelovale na tužitelje i suce posebno kada je trebalo spasiti Srbiju od veće štete, kako se sudište raspadalo u vlastitom blatu nasuprot apelima i mišljenjima najuglednijih svjetskih pravnika. A sve je to kulminiralo, sve se to blato saželo u osudi šestorici Hrvata iz Herceg-Bosne, presudi koja jednostavno ne može i ne smije opstati.
Revizija i diverzija
Najgore što bi se moglo dogoditi jest da u 2018. jednostavno zaboravimo što se dogodilo u 2017. i ne tražimo (načini postoje) reviziju te sablazni koja kao mač visi nad cjelokupnim hrvatskim narodom, a ne samo nad njegovim dijelom u BiH. Revizija je u europskoj pravnoj praksi bila poznata već u 18. stoljeću, o čemu pišem u nedavno objavljenom romanu “Špilberk”, gdje je barun Trenk tražio reviziju procesa na kojemu je osuđen na doživotnu tamnicu, revizija je pokrenuta, ali i sabotirana, sve dok Trenk nije na radost austrijskoga suda preminuo, najvjerojatnije otrovan. Haaško je sudište mrtvo, zatvoreno, premda je još davno prije umrlo od srama, a vidjet ćemo što će učiniti “mehanizam” kojemu su prepušteni nedovršeni slučajevi.
Osim revizije spomenuo sam i riječ diverzija. Te se riječi svi užasavaju, jer je previše točna i valjda brutalna za naše političare, za glasnu i tihu diplomaciju u kojoj se mnogokad utapamo umjesto da vodimo čvrstu i nezavisnu politiku, da ne velim državničku. Da nabrojim diverzije aktualne i nedavne: blokiranje projekta Pelješkog mosta u vrijeme vladavine SDP-a i sadašnju mračnu igru s natječajem za izgradnju u kojoj se pojavljuju nitkovi koji poradi navodnih pogrješaka u proceduri i opet zaustavljaju gradnju, a država Hrvatska se daje … (da i ja ne prostarim), nadalje dugogodišnje natezanja oko luke Rijeka i njezina razvoja, sabotiranje nizinske pruge Rijeka- Zagreb-srednja Europa, koje pogoduje Slovencima, sabotiranje LNG terminala na račun mutnih poslova (i opet stranaca, među kojima ima i Slovenaca), odluka, sada već davna, da se ide na arbitražni postupak oko granice sa Slovenijom, premda to nije bilo potrebno jer postoje međunarodni zakoni i običaji, pa i sudovi za takve poslove, omanja, ali isto tako nelagodna diverzija s mostom na Čiovo, diverzija u svezi s brzom cestom kroz sjeverozapadnu Hrvatsku, itd. I ostale diverzije koje nisu prometnog i gospodarskog karaktera, kao što je diverzija sa školskim uputnikom, s istanbulskim švercanjem rodne ideologije, diverzija kojoj smo nazočili 2017. u svezi s nepostojećim zajedničkim jezikom, da o manjim diverzijama i ne govorimo.
Usput, upravo proučavam silno zanimljivu hrvatsku povijest na prijelazu trinaestoga u četrnaesto stoljeće i otkrivam ono što je već davno otkriveno, ali nedovoljno korišteno u raspravama oko starosti i posebnosti hrvatskoga jezika. Uvijek se poseže za popom Martincem ili za Markom Marulićem, a zaboravlja se Srebrenica. Da, Srebrenica, ova sadašnja tragična i ona kakva je bila, slikovita i živahna u srednjem vijeku, kada su uz bosanske krstjane upravo u Srebrenici snažno djelovali franjevci pa je i njihova redodržava nazvana po Srebrenici – Bosna Srebrena iliti Bosna Argentina. Postoji dokument iz doba bana Stjepana Kotromanića u kojemu se dopušta franjevcima da uzimaju pomoćnike, ali samo “in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros”, što bi značilo “iskusne u nauku vjere i sa znanjem hrvatskoga jezika”.
Dobro, malo sam zabrazdio u povijest, ali nije loše podsjetiti razne Snježane i krivotvoritelje bosanske povijesti koji je to narod živio u Bosni, naime hrvatski narod koji je govorio hrvatskim jezikom, kao što ga i sada Hrvati govore, a muslimani također u nešto turciziranoj varijanti. Osim naravno arapskih i turskih skorojevića koji naseljavaju Bosnu. No ne treba zaboraviti ni da je svaka sila za vremena, da i nadalje Hrvati katastarski drže 37 posto ozemlja BiH i da ne prodaju svoju djedovinu, što je za budućnost važno. Pouka važi za Hrvate u Hrvatskoj koji prodaju ili bi prodali strancima lijepe parcele uz hrvatsko more, ali i dalje od njega, pomažući svakovrsnoj fukari da ispunjava naš prostor, što je u izravnoj vezi s programiranim iseljavanjem mladih i ne samo mladih Hrvata – diverzijom u kojoj sudjeluju i mnogi hrvatski mediji. I političari, svjesno, umočeni do grla u nevidljivu korupciju ili nesvjesno, iz gluposti i neznanja, kadrovi pokupljeni tko zna iz koje avlije i dovedeni na položaje s kojih bi trebali imati bolji pregled i široke horizonte, ali ne, ostaju na razini svoje žablje perspektive i lokalnih birtija iz kojih su potekli pa ne mogu ni shvatiti ni pratiti što se događa i koji su sve igrači izvana i iznutra na poslu razbijanja, mrvljenja i demografskih umorstava hrvatskoga narodnog korpusa.
Ne dopustiti da se nađe neki Orban
U svemu (demografska tragedija i grickanje hrvatskoga teritorija, koloplet diverzija i travestija) postoji konstanta: Hrvatskoj koja se na tako trijumfalan način osovila u povijesti ne dopustiti da se ikada tim svojim trijumfom okoristi, držati ju pod nadzorom i na kratkoj uzici, te ju postupno voditi prema nestanku. Ne dati joj da bude stvarno suverena, ne dati joj da se hvali nekakvim svojim sumnjivim identitetom (u to ulazi i pitanje jezika, naravno), ako ju se nedovoljno pritisne izvana, angažirati izdajnike i veleizdajnike iznutra, kojih na radost onih izvana ima strahovito velik broj pa je posao lagan. Ne dopustiti da se tu nađe neki Orban i upućuje božićne čestitke ili novogodišnje o hrvatskom patriotizmu i kršćanskoj Europi, budući da su baš ta dva pojma sadašnjim gospodarima Europe vrlo zazorna i odbojna, putem medija i njihovih nejasnih vlasnika ispirati mozak hrvatskoj publici i svesti ju na kavanske razgovore, daleko od vlasti ali uz slušače koji znaju da je verbalni delikt u Hrvatskoj opet uveden na velika vrata.
Iz ekonomskih interesa ta “Europa” (Njemačka, Francuska) šutke će prijeći preko Putinove mas-čestitke o velikoj Rusiji, ali ako netko samo u primisli spomene veliku Hrvatsku (to jest Banovinu Hrvatsku) naći će se pod baražnom vatrom onih koji ni Herceg-Bosnu u granicama BIH ne mogu smisliti, za razliku od novokomponirane velike Srbije čija se velikost i opet može ostvariti samo agresijom na povijesne hrvatske prostore – a tu se oživljenu srbijansku sablast ne samo tolerira nego i potiče, potkupljuje se Srbija obećanjem ulaska u Europsku uniju.
Da je verbalni delikt opet na snazi, svjedoči i pritvaranje vjeroučitelja Bagarića koji je doista izabrao loš način i mjesto da plasira svoje zamisli, od kojih su neke zanimljive. Djeci se ne može govoriti tako izravno i otvoreno, jer ne razumiju kontekst niti im imena koja se spominju nešto znače (pa ni meni). Omanjoj školskoj djeci treba govoriti jezikom koji razumiju, Ezopovim rječnikom, pretvoriti spomenute osobe u životinje, veprove, lisice, hijene itd. Bit će zgodno pratiti ovaj slučaj, no znajući hrvatsko pravosuđe nemam iluzija, ono će uvijek stati na stranu raznih kapovića pa ma koliko ovi doista širili mržnju. No, kapovići predaju studentima, pa je to valjda dopušteno, studenti su punoljetni. Znaju što je znanost.
Jasenovac
A da mediji ne znaju što je znanost ili se prave blesavima, svjedoče dva sirova napada upravo na znanost. Nesretni ugledni povjesničar Bajruši začinje novu godinu naručenim napadom na Ministarstvo branitelja koje je dalo nekoliko desetaka tisuća kuna Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Pitanje je zašto novac nije dalo Ministarstvo znanosti? Pa zato jer je prešutna državna politika da se ne dopuste znanstvena istraživanja na tom lokalitetu, a samo takva vode prema istini kakva god bila. No to se kosi s mitovima koji su usađeni (i) u hrvatske građane, te za račun mitova može biti pogažena i sloboda znanstvenih istraživanja. Nema slobode za trostruke, samo za jednostruke, pa i struka u cjelini uglavnom izbjegava upustiti se u Jasenovac gdje se “radila” dva totalitarna režima, s tim da je drugi radio dvije smjene. Ministarstvo branitelja je dobro i dalekovidno postupilo, budući da zna kako bi i mjesta masovnih umorstava Hrvata u Domovinskom ratu mogla doživjeti istu sudbinu, u što nas već uvjerava četnik Vučić “znanstvenim” podatkom da ima veći broj nestalih Srba u ratu, manji Hrvata. A još i za trajanja srpske agresije stranim su medijima podvaljivane televizijske slike srpskih zločina kao – zločini Hrvata.
Znanost u Hrvatskoj, posebno povijesna znanost, teško izlazi iz okvira “antifašističkog” očekivanja jer ako što krivo reče ili napiše, morat će potrošiti vrijeme i energiju u polemikama s idiotima u medijima, potaknutih od umreženih spavača, ali i budne klateži. Odnosi se to i na i na teme poput istanbulske, pa ako Znanstveno vijeće za školstvo HAZU kaže da je riječ o švercanju rodne ideologije, eto juriša lake konjice s podmuklom tezom da je ZV HAZU za nasilje nad ženama, ukratko i opako rečeno.
Na kraju, u želji da doista bude sretna nova godina, moram upozoriti da slavlja nisu završena jer dolaze Sveta tri kralja, a s njima i uobičajene Pupovčeve provokacije na koje hrvatska vlast uporno nasjeda, bili lijevi, desni ili srednji. Nije riječ o vjeri nego politici, ali Pupovac te dvije kategorije na svom civilnom domjenku uvijek nekako vješto promiješa i pomiješa. Što sprema ove godine, ne znam. Možda zna Siniša Ljubojević, kojega je Pupovac htio (ili uspio) maknuti s mjesta predsjednika Prosvjete. Ono što se može očekivati jest da Sveta tri kralja budu Irinej, Porfirije i Pupovac glavom, u pratnji pastira iz hrvatskih redova, pragmatičnih čobana koji znaju tko održava parlamentarnu većinu.
Foto: Božićni domjenak SNV-a u Zagrebu 2017.
Govor Vladimira Božinovića, izaslanika srpskog predsjednika Vučića, prisutnom hrvatskom političkom vodstvu na Božićnom domjenku SNV-a u Zagrebu 2017.