Kada su shvatili da nisu ubili Brunu Bušića, nego su proces koji je započeo ojačali pod vodstvom Nikole Štedula, odlučili su i njega likvidirati. Od metaka koji su ga doslovno izrešetali od glave do pete, ne ostaje se živ, ali je Nikola ustao i nastavio hodati do današnjeg dana. Ništa nisu imali osim metaka a to im nije bilo dovoljno da bi na životu održali zlo zasnovano na nasilju. Možda su baš tada neki među njima, kroz prizor Nikole koji izrešetan mecima ustaje i nastavlja svoj put, uvidjeli da je to bio početak njihova kraja.
Ne volim ni pisati ni govoriti odmah nakon što netko umre. Kad netko zaspe onda je potrebna tišina. A ima i nešto okrutno u tim našim ritualima, u ljudskom nastojanju materijalizirati emociju, prizemljavati ono što lebdi nad domovinom i ne može se pokopati, duha zatrpavati u zemlju, uspomene sjeckati po datumima, podijeliti ih kao rečenice zarezima i točkom im odrediti kraj.
Nikolu će sutra pokopati, pola svijeta daleko od mene, na grob staviti križ i na njemu dva datuma, kao znak gdje je počelo i gdje se završava, a niti jedan koncept nije toliko kriv kao taj, što se najbolje vidi baš u ovakvim prigodama kod onih ljudi koji su puno davali a malo uzimali od onoga što se za razliku novca ne može potrošiti. Unatoč sveg vremena i prostranstva koje nas dijeli, evo živi on u meni, a i u mnogim drugima kojih se dotaknuo tako snažno da i sama njegova smrt izgleda kao iluzija.
Ne spominjem mu ni prezime jer je u vremenu rata između ratova, u onom kontinuitetu kojemu se nije mogao obilježiti datum početka i svršetka kao što se događaji bilježe od 41. do 45. ili 91. do 95., u krugu onih koji su sanjali san o sreći za milijune, dovoljno bilo reći “Nikola”, a da se unatoč stotine drugih Nikola oko nas, točno znalo o kojem se Nikoli radi i onaj koji bi pitao na kojeg se Nikolu odnosi, nije pripadao tom svijetu.
Živjeli smo u zasebnom svijetu po vlastitom izboru, na način koji ti je davao obilnu šansu da nećeš umrijeti u krevetu. Moj direktni kontakt s Nikolom počeo je s jednim baš takvim događajem, sa smrću Brune Bušića, koja kao i u slučaju Nikoline smrti, nije značila njegov kraj, nego baš i za Nikolu i za mene i za mnoge druge oko nas, novu intenzivniju fazu procesa koji nema kraja, koji na koncu konca nije niti iz bliza završio čak ni onim datumom kojim je Hrvatska proglasila kraj rata i početak života u nezavisnoj i suverenoj državi slobodnoga naroda. Tu su koncepciju života i smrti, početka i kraja, krivo pokopčali svi oni koji su nakon Domovinskog rata zaključili da je završio period patnje i započeo period sreće, bez ikakve potrebe dalje se brinuti. Nema ni početka ni kraja u životu jednog naroda, niti ima smrti za onoga koje je sebe u njega ugradio. Postoji samo razlika u intenzitetu borbe za opstanak.
Jednom prilikom mojih prvih godina emigracije čuo sam grupu Hercegovaca kako gangaju “Oj Hrvati ne bojte se rana, nema smrti bez sudnjega dana”, i shvatio smisao tih riječi i pojam smrti dublje i bolje nego ih je vjerojatno zamislio i onaj koji je spjevao taj stih kao podstrek na hrabrost. Kad bi na meni bilo birati riječi koje će biti zapisane na njegovu spomeniku, stavio bi baš te stihove. Kada su shvatili da nisu ubili Brunu Bušića, nego su proces koji je započeo ojačali pod vodstvom Nikole Štedula, odlučili su i njega likvidirati. Od metaka koji su ga doslovno izrešetali od glave do pete, ne ostaje se živ, ali je Nikola ustao i nastavio hodati do današnjeg dana. Ništa nisu imali osim metaka a to im nije bilo dovoljno da bi na životu održali zlo zasnovano na nasilju. Možda su baš tada neki među njima, kroz prizor Nikole koji izrešetan mecima ustaje i nastavlja svoj put, uvidjeli da je to bio početak njihova kraja.
Previše bi dugačak bio ovaj osvrt da idem analizirati značaj Nikole Štedula u procesu koji je doveo do uspostave hrvatske samostalnosti. Razvio je Hrvatski državotvorni pokret na 4 kontinenta i povezao ga s Hrvatskom preko granice koja je morala ostati ostati neprobojna, a da se sam nije mogao kretati, zatočen u Škotskoj. Imao sam čast služiti tom državotvornom sustavu i komunicirati s Nikolom na dnevnoj bazi, koristeći sva sredstva komunikacije tog predinternetskog vremena. Putovao sam po Nikolinim odredbama po svijetu održavajući vezu među ograncima razbacanima od Kanade na vrh globusa, preko Europe do Australije na njegovu dnu. Značaj organizacije pod Nikolinom komandom najbolje mogu posvjedočiti podatkom da se a ma baš niti jednom nije dogodilo da sam stigao u jednu državu a da pritom nisam odveden na razgovor slušati upozorenja kako su oni u prijateljskim odnosima s Jugoslavijom i neće dozvoliti rad koji bi ugrožavao njen opstanak.
U Hrvatskoj su dostupni podaci, brojevi, datumi, statistike, imena ljudi i mjesta, pa i životopis Nikole Štedula, opisan kako u njegovoj vlastitoj biografiji, tako i u brojnim tekstovima kojima ga se spominje, ali se bojim da svemu tome nedostaje dubinski prikaz smisla svih tih podataka, ako ih je uopće moguće dostojno predstaviti nekome u jednom drugom vremenu i drugačijem ozračju, osim onima koji su to iskusili, kao što će vjerojatno sasvim nedostatan biti i moj pokušaj predstaviti lik ovog čovjeka u času njegova fizičkog odlaska.
Nikola nastavlja živjeti u nama pa i onima koji su posredno i ne znajući osjetili posljedice njegova dugogodišnjeg rada, ali nas fizički napušta u ovo vrijeme kada se broj Hrvata vezanih uz njegov rad preselio na onaj svijet. Rastali smo se tako s Antom Ljubasom, Stipom Bilandžićem i s jednim Hrvatom koji je isto tako bio svojim nacionalnim radom usko povezan s Nikolom, a čije ime ne spominjem, jer me je njegova obitelj zamolila da ne objavim ništa, radi svega što je doživio u Hrvatskoj, vjerujući da će biti puno onih koji će objavu njegove smrti dočekati s veseljem. Iako se ne slažem, moram ispoštovati njihovu želju.
Bila je čast raditi uz bok tih ljudi a posebna čast je bila djelovati pod vodstvom Nikole Štedula.
Iskrena sućut njegovoj supruzi Shirley, kćerima Kristini i Moniki kao i svima kojih se dotakao toliko da im je vijest o Nikolinoj smrti proizvela bujicu emocija i uspomena na vrijeme kad je put u hrvatsku slobodu bio toliko jasan za razliku od današnjice kad ne znamo što s tom slobodom učiniti i kako ju koristiti.
Vječna slava i hvala Nikoli Štedulu,
i nek mu je laka hrvatska zemlja za koju je živio!