Pragovi željezničke pruge iz 1870-ih godina urezani u moju svijest.

Bili su to moji gimnazijski dani 1967. Još je trajala “hrvatska zima” ali se atmosfera počela zagrijavati Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Najčešće spominjano ime je bilo ono Dušana Žanka.

U školske klupe smo počeli urezivati hrvatske grbove. Na satu predvojničke su nam tumačili da je “zarez” problematičan izraz, jer se ne kaže zarezata puška nego zapeta puška. Profesorica Ivka Švear iz matematike je prva među profesorima povela “pobunu”: “Ako vas u hrvatskom jeziku prisiljavaju koristiti “tačku”, za matematiku to nema nikakva značenja. U matematici ostaje “točka”.

Promijenili su nam profesora povijesti i postavili nekakvog Ogrizovića. Nestala je “hereza” i počeo je govoriti o “jeresi” – “Zapišite u sveske da ne zaboravite”, “Požurite da ne zadocnite”.

Nova direktorica petrinjske gimnazije, inače Hrvatica iz jednog pokupskog sela, Maja Zadrović, javno se založila za “pravedni” srpsko-hrvatski kompromis: “Hrvati se trebaju odreći hrvatskoga jezika a Srbi ćirilice”.

Profesor Pero Salopek je radi “bisera” direktorice napustio posao u gimnaziji uz riječi “Neće meni kurve zapovijedati” i otišao do skore mirovine raditi kao radnik u petrinjskoj pilani.

Jesmo li svi mi prije 1991. bili zločinci?


Počeli su tako hraniti hrvatske buntovnike koji će donijeti najprije Hrvatsko proljeće, a onda su poslije njegova brutalnog gušenja natrpali emigraciju talentiranim studentima izbjeglicama, koji su nakon prekinutih studija diplomirali “Državotvornu borbu svim primjerenim sredstvima” opravdanu voljom hrvatskoga naroda i Poveljom Ujedinjenih nacija o pravima naroda na samoodređenje, uključujući i primjenu sile kada se iscrpe sva mirnodobska sredstva.

Priča o tome kako je državna samostalnost zasnovana na ZAVNOH-u i isključivo Domovinskom ratu je izmišljotina skovana kako bi se ostvarila prilagođena i reformirana ideja nacionalnog izmirenja, zajedništvo sinova partizana i ustaša, podešena tako da sinovi ustaša izginu na bojišnici a sinovi partizana uspostave vlast ostvarenu borbom svoje “izmirene” (izginule) “braće”. Tako je to postavljeno od onoga dana kada su glavne funkcije vlasti preuzeli Manolići, Boljkovci, Perkovići i drugi. Tako je to i danas.

Sve je kulminiralo hrvatskim plebiscitom, proglašenjem samostalnosti i četverogodišnjim ratom za njeno održanje.

Priča o tome kako je državna samostalnost zasnovana na ZAVNOH-u i isključivo Domovinskom ratu je izmišljotina skovana kako bi se ostvarila prilagođena i reformirana ideja nacionalnog izmirenja, zajedništvo sinova partizana i ustaša, podešeno tako da sinovi ustaša izginu na bojišnici a sinovi partizana uspostave vlast ostvarenu borbom svoje “izmirene” (izginule) “braće”. Tako je to postavljeno od onoga dana kada su glavne funkcije vlasti preuzeli Manolići, Boljkovci, Perkovići i drugi. Tako je to i danas.

Hrvatska državnost je zasnovana na kontinuitetu borbe za samostalnost kroz stoljeća a posebno one uspostavom Kraljevine Jugoslavije, koja nikada nije prestajala, a Domovinskim ratom je samo kulminirala kada su to svjetske i lokalne prilike načinile mogućim.

Ako je sve ozakonjeno ZAVNOH-om i ako je jedina legitimna borba bila ona u Domovinskom ratu, jedina kojom se ne kalja hrvatsko ime, onda nisu samo ustaše “zločnici”, nego smo svi mi koji smo se za hrvatsku samostalnost borili prije 1991. također zločinci. Onda je Jugoslavija bila sretna domovina hrvatskoga naroda, a tek je Milošević ukinuo takav njen status i dao pravo Hrvatima osamostaliti se.

Nesuđeni imetak sa 9 prstiju


Čuvao je jedan od mojih pradjedova krave pored tek sagrađene pruge tih 1870-ih godina, baš u vrijeme kada je trebao naići prvi vlak. Jednu je kravu držao na tankom konopcu i dosađujući se motao kraj konopca oko kažiprsta svoje lijeve ruke. Onda je po tračnicama dojurio jedan veliki crni bik koji iz nozdrva bljuje sapu, krava se poplašila i pradjedu otkinula prst.

Ali sjedeći na pragu između tračnica te 1967. godine, na pruzi podno Hrastovačke gore, jednog od obronaka Zrinske gore, uključujući mogućnost da su po tom pravilu i Zrinski bili zločinci, ništa od toga mi nije bilo jasno, čak nisam bio svjestan da će za samo dvije godine buknuti Hrvatski proljeće, niti da ću se po njegovu završetku naći među emigrantima, a kamo li da će 20 godina kasnije taj proces rezultirati hrvatskim osamostaljenjem.

Bila je to pruga iz vremena jednog drugog robovanja, onoga Mađarima, kada je 1870-ih građena pruga Budimpešta – Rijeka, koja se dogodila prolaziti ispod moga sela Hrastovice, na njezinoj traci Zagreb-Karlovac.

Čuvao je jedan od mojih pradjedova krave pored tek sagrađene pruge tih 1870-ih godina, baš u vrijeme kada je trebao naići prvi vlak. Jednu je kravu držao na tankom konopcu i dosađujući se motao kraj konopca oko kažiprsta svoje lijeve ruke. Onda je po tračnicama dojurio jedan veliki crni bik koji iz nozdrva bljuje sapu, krava se poplašila i pradjedu otkinula prst.

Bila je to najjeftinija cijena koju je netko u mojoj obitelji platio za progres, napredak, sreću i samostalnost. Drugima su otkinute glave na Kolubari, na Galiciji i na Bleiburgu. Da je to bila moja cijena hrvatske samostalnosti u to vrijeme kada sam u školsku klupu urezivao hrvatski grb i s prijateljima po zidovima i po cesti na raskršćima pisao “Živila Hrvatska!”, ja bi ostao u Hrastovici stjecati imetak sa svojih 9 prstiju.

Znao sam ja i onda jako dobro što u udbinom žargonu znači “psihološko uznemiravanje”, ali oni nisu znali koliko željezničkih pragova ja mogu preskočiti. Nisu znali 1972., 1978., 1985., 1987. ni 1991. Ne znaju ni danas.

Čitavo djetinjstvo sam se volio igrati na toj pruzi. Često sam i u školu udaljenu 5 km išao prugom, ne po šoderu pokraj tračnica nego po sredini, preskakujući svaki drugi prag. Godinama kasnije u emigraciji, na drugom kraju svijeta, ponovo i ponovo, iz noći u noć sam sanjao jedan te isti san – Bježao sam prugom što sam brže mogao, preskakujući tako pragove, po dva, po tri, dok je u daljini zamnom trčao jedan cijeli kordon ondašnje milicije, s puškama u rukama. Bio je to dokumentarni san sastavljen od svega što se natrpalo u moju svijest, od djetinjstva do najneizvjesnijih dana moje emigracije, vremena koje je vrlo lako prepoznati jednim zapisom iz udbine arhive BiH, objavljene u knjizi “Suradnici udbe u Bosni i Hercegovini”.

Znao sam ja i onda jako dobro što u udbinom žargonu znači “psihološko uznemiravanje”, ali oni nisu znali koliko željezničkih pragova ja mogu preskočiti. Nisu znali 1972., 1978., 1985., 1987. ni 1991. Ne znaju ni danas.

Komentari