De mortuis nil nisi bene; de vivis nil nisi verum
– O mrtvima sve najbolje; o živima samo istina.
Kako sada stvari stoje, a uvažavajući načelo prema kojem svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, poslije upravo održanih izbora očekuje nas četiri godine statusa quo i “obitavanja u regionu”. Nade za promjene kroz institucije sustava nema, jer u Saboru prevagu drže političke opcije za koje je Hrvatska samo zemljopisni pojam.
Izbori koji će odrediti bitne smjernice hrvatske unutarnje i vanjske politike, u globalno gledano najneizvijesnijem razdoblju u povijesti ljudskog roda, su iza nas. Nakon što je navodno festival demokracije okončan, činjenice kažu kako će Hrvatska i dalje biti inkluzivna, anacionalna, mediokritetska žabokrečina jer je takvu političku preferencu izrazilo 17,2% njezinih državljana s aktivnim biračkim pravom.
Na netom održanim izborima za Hrvatski sabor, koji i nadalje ne će biti državni, pravo glasa imalo je cca 3.860.000 birača. Na parlamentarne izbore za deseti saziv Sabora izašlo je 46,24% državljana s pravom glasa, što je oko šest posto manje nego prije četiri godine, kada je na birališta izašlo njih 52,59%. Prema još uvijek neslužbenim rezultatima politički Hrvati koristili su svoje izborno pravo i dužnost na slijedeći način:
- U I. izbornoj jedinici od ukupno 341.787 registriranih birača, glasovalo je njih 176.407, odnosno 51,61%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 2.689 ili 1,52%.
- U II. izbornoj jedinici od ukupno 387.890 registriranih birača, glasovalo je njih 173.254, odnosno 44,67%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 4.002 ili 2,31%.
- U III. izbornoj jedinici od ukupno 347.415 registriranih birača, glasovalo je njih 157.183, odnosno 45,24%. Važećih glasačkih listića utvrđeno je 152.774 ili 97,19%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 4.409 ili 2,81%.
- U IV. izbornoj jedinici od ukupno 312.592 registriranih birača, glasovalo je njih 142.358, odnosno 45,54%. Važećih glasačkih listića utvrđeno je 138.993 ili 97,64%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 3.365 ili 2,36%.
- U V. izbornoj jedinici od ukupno 337.321 registriranih birača, glasovalo je njih 144.560, odnosno 42,86%. Važećih glasačkih listića utvrđeno je 140.832 ili 97,42%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 3.728 ili 2,58%.
- U VI. izbornoj jedinici od ukupno 328.499 registriranih birača, glasovalo je njih 150.335, odnosno 45,76%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 3.569 ili 2,37%.
- U VII. izbornoj jedinici od ukupno 408.297 registriranih birača, glasovalo je njih 194.719, odnosno 47,69%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 4.248 ili 2,18%.
- U VIII. izbornoj jedinici od ukupno 409.883 birača, glasovalo je njih 183.814, odnosno 44,85%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 4.572 ili 2,49%.
- U IX. izbornoj jedinici od ukupno 397.508 birača, glasovalo je njih 196.058, odnosno 49,32%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 4.061 ili 2,07%.
- U X. izbornoj jedinici od ukupno 397.508 birača, glasovalo je njih 196.058, odnosno 49,32%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 4.061 ili 2,07%.
Epilog cijele priče, glede izbora provedenih po načelu jednakog i općeg izbornog prava bio je osvajanje od strane HDZ-a 63 mandata, jugonostalgičari su osvojili 41 mandat, Domovinski pokret 16, Most 8, oni koji misle da mogu 7, a samoproglašeno pametni 3, dok su ostaci trgovačkog klana zvanog HNS u sinergiji osvojili 2 mandata.
Ako je pak vjerovati pomalo nadrealnom sadržaju akta Državnog izbornog povjerenstva klasa: 013-03/20-01/127 urbroj: 507-03/02-20-11, od 6. srpnja 2020., od ukupno registriranih 28.790 birača sa prebivalištem u inozemstvu, glasovalo je njih 28.768, odnosno 99.92%. Nevažećih glasačkih listića utvrđeno je 358 ili 1.24%. Izborni pobjednik i osvajač sva tri saborska mandata bijaše HDZ sa 17.905 glasova, odnosno sa biračkom podrškom od 63,02%.
Što se tiče osmorice veličanstvenih manjinaca, protekli izbori nisu donijeli promjenu niti u personalnom sastavu. Milorad Pupovac je osvojio mandat na temelju podrške 10.733 birača. Draganu Jeckov prodržalo je 8.376 birača, a Borisa Miloševića njih 7.715. Saborske mandate uz “respektabilnu podršku” zaslužili su i Robert Jankovics bez protukanditata sa osvojenih 2.807 glasova; Furio Radin bez protukandidata sa osvojenih 890 glasova, Vladimir Bilek sa osvojenih 1.514 glasova, Veljko Kajtazi sa osvojenih 3.745 glasova, te Ermina Lekaj Prljaskaj sa osvojenih 1.725 glasova.
Ovi su izbori poprilično razbili mit o tome kako su Hrvati u teškim životnim kušnjama, u permanentno neprijateljskom okruženju, izgradili vlastitu individualnost i potvrdili se kao žilav, vojnički spreman i kulturno individualiziran, samostalan narod. Prezentno stanje više upućuje na poimanje nas samih kao etnosa kojemu trebaju ilirizam, jugoslavenstvo, bratstvo i jedinstvo te europski utopizam, jer inicijalno nismo voljni krvlju izvojevanu slobodu i samostalnost braniti kao zalog vlastitog opstanka i budućnosti.
Što nam ovi rezultati, osim što upućuju na nakaradnost izbornog sustava u cijelosti, kazuju?
Teško bi se moglo reći da su državljani Lijepe naše toliko zadovoljni stanjem u zemlji pa da stoga nisu za shodno našli izaći na izbore i izraziti svoje političke preference. Prije bi se moglo zaključiti da su protekli izbori održani u uvjetima koji su bili sve drugo nego regularni. I to ponajmanje zbog razloga kojeg mnogi ističu kako je elektronička programska podrška za utvrđivanje izbornih rezultata nabavljena u susjednoj nam crnoj rupi na Balkanu, te koja je osigurala izbornu pobjedu tamo vladajućeg vučićevog čopora, odigrala svoju bitnu ulogu i kod nas. Ipak se čini kako je većim dijelom na prezentirane izborne rezultate utjecala sveprisutna atmosfera straha i neizvjesnosti glede buduće egzistencije. Uz to, ciljano ostvaren objektivni izostanak izborne kampanje važnijih pretendenata na značajniju participaciju u vlasti te svekoliko ciljana medijska potpora vladajućim i opstrukcija svih drugih, očito su dali svoj obol u rezultatima kakve imamo. Također, ovi su izbori poprilično razbili mit o tome kako su Hrvati u teškim životnim kušnjama, u permanentno neprijateljskom okruženju, izgradili vlastitu individualnost i potvrdili se kao žilav, vojnički spreman i kulturno individualiziran, samostalan narod. Prezentno stanje više upućuje na poimanje nas samih kao etnosa kojemu trebaju ilirizam, jugoslavenstvo, bratstvo i jedinstvo te europski utopizam, jer inicijalno nismo voljni krvlju izvojevanu slobodu i samostalnost braniti kao zalog vlastitog opstanka i budućnosti.
Ujedno se mora odati priznanje poziciji za odlično upravljanje alatima potrebnim za postizanje izborne pobjede. Ovo je bila izborna utakmica u kojoj je makijavelizam, oživotvoren u potki kako cilj opravdava svako sredstvo, u svojoj punini dobio apsolutnu afirmaciju. Medijskim napuhavanjem realno nepostojeće “crvene opasnosti” vladajući su maksimalno homogenizirali svoje izborno tijelo. Prljavom kampanjom sijali su sjeme nepovjerenja kod kolebljivog dijela sebi nesklonog biračkog tijela. Kombiniranim metodama zastrašivanja, opstruiranja tuđih izbornih kampanja, medijskom blokadom protivnika na nacionalnoj razini, te njihovim medijskim linčem na lokalnim razinama, uspjeli su smanjiti politički potencijal oponenata pacifizacijom njihovog biračkog tijela ili cijepanjem tog tijela do granice koje pojedine izborne rezultate čini nebitnima na nacionalnoj razini.
S druge strane, gubitnici ovih izbora pokazali su poprilično nesnalaženje u situaciji kad je neophodno žurno povlačiti poteze radi ostvarivanja političkih probitaka. Tragikomično je bilo gledati anketama zaslijepljenog vođu “crvenih brigada”, inače empirijski dokazanog pojedinca nulte socijalne inteligencije, kako na mitu o Titu i socijalizmu sa ljudskim likom u XXI. stoljeću pokušava dobiti izbore. I onda uspije još u oproštajnom govoru citiranjem veličati T.G. Masaryka koji je svojevremeno proglasio “Hrvate nižom vrstom Srba”. Budućnost SDP-a nije svijetla jer je napokon kadrovsko i idejno siromaštvo došlo u potpunosti na vidjelo, pa je za očekivati pro futuro njegov rasap i pojavu na političkom tržištu nove hrvatske ljevice. Što svakako ne će biti društvo koje navodno “može”. Ova politička opcija je postigla nevjerojatan izborni uspjeh isključivo u metropoli, na temelju širenja antagonizma prema M. Bandiću, kao lokalnom šerifu. Gotovo nerealnom se čini činjenica kako opravdano nezadovoljstvo izazvano desetljetnim teroriziranjem žitelja grada Zagreba od strane naznačenoga, može preko noći postati relevantan čimbenik politike na nacionalnoj razini. Međutim, kako uz želju za uklanjanjem sadašnjeg gradonačelnika ova opcija nema niti jednu drugu suvislu ideju, a poglavito imajući u vidu personalnu kvalitetu njenih novoizabranih saborskih zastupnika, teško joj je objektivno proricati svjetlu budućnost na crveno-zelenom nebu.
Novake na političkom nebu ne treba prethodno analizirati, već ih se kao nepoznanicu treba pustiti da se pokažu i dokažu djelima. Dok se o sadašnjim ili bivšim članovima HNS-a i njihovim trgovačkim potencijalima nema što reći, jer tu nepoznanica nema. S druge strane, čini se da je Most u nestajanju neočekivano dobio novu šansu za političko preživljavanje. Ne zbog kapitalnih akvizicija, već zbog činjenice da se je dobar dio uvjetnih simpatizera Domovinskog pokreta, zbog medijskog linča čelnika ove političke opcije te inih negativnih glasina, u posljednji trenutak odlučio podržati srodnu političku opciju, pri čemu se je Most, ni kriv ni dužan, pojavio kao “logičan izbor”.
Zapravo, najveći gubitnik ovih izbora jest Domovinski pokret. Ovakav zaključak se može izvući neovisno o činjenici kako je ova politička opcija tek nedavno registrirana, odnosno o činjenici objektivne nemogućnosti snalaženja naturščika u politici u situacijama vezanim uz enormni stres i pritiske. Iako su parlamentarni izbori sasvim druga priča od onih personaliziranih predsjedničkih, teško se oteti dojmu da su se u i oko ove političke opcije događale najveće turbulencije. Činjenice kažu da je M. Škoro, kao okosnica ovog pokreta, na predsjedničkim izborima prije samo nekoliko mjeseci sam osvojio cca 465.700 glasova. Na državnim izborima, sada u sinergiji sa svim ostalim domovinskim snagama, na svojim listama osvojio je 181.400 glasova. Realni gubitak predstavlja izostanak naklonosti 284.300 birača.
Razvidnim se čini kako je Domovinski pokret bitno podbacio u Slavoniji i Dalmaciji. U Slavoniji prvenstveno radi nemoralnog ali dobro odrađenog posla pozicije kroz aktivitet I. Anušića i njegovih hajduka te besramne agitacije Osječke TV činjene preko “neovisnih” analitičara čija su se lica u noći izbora mogla vidjeti u šatorima pobjednika. U Dalmaciji je pak ova stranka bila u provođenju izborne kapanje maksimalno opstruirana medijskom blokadom te zastrašivanjem svih koji bi samo iskazali želju za izražavanjem političke podrške ovoj političkoj opciji.
Što je tome uzrok? Ovdje mi se čini potrebnim podsjetiti na riječi gospona Enjingija izrečene u trenutku istupanja iz Domovinskog pokreta: “U domovinski pokret sam ušao nadajući se da će Škoro, kao novi u politici, okupiti neke nove ljude i nepotrošene političare koji su sposobni napraviti promjene kako bi Hrvatska opstala. (…) Mislio sam da će ova koalicija uspjeti da Hrvatska i Slavonija krenu nabolje, ali (…) vidio sam kakve ljude Škoro skuplja oko sebe.”. Objektivno, ovakav stav iskazali su i birači. Podržali su autentičnog pravaša i ratnika, nasuprot Mostovih prebjega. Podržali su proganjanog generala ili novinarku, te nova lica na političkoj sceni, dok su već etablirani političari uglavnom dobili saborske mandate samo zahvaljujući činjenici da su bili nositelji izbornih lista. Tim više što mnoge od njih u lokalnim zajednicama ljudi drže za ridikule, a ne za politici vične i intelektualno potentne pojedince.
Također, razvidnim se čini kako je Domovinski pokret bitno podbacio u Slavoniji i Dalmaciji. U Slavoniji prvenstveno radi nemoralnog ali dobro odrađenog posla pozicije kroz aktivitet I. Anušića i njegovih hajduka te besramne agitacije Osječke TV činjene preko “neovisnih” analitičara čija su se lica u noći izbora mogla vidjeti u šatorima pobjednika. U Dalmaciji je pak ova stranka bila u provođenju izborne kapanje maksimalno opstruirana medijskom blokadom te zastrašivanjem svih koji bi samo iskazali želju za izražavanjem političke podrške ovoj političkoj opciji.
I na kraju treba konstatirati kako je Domovinski pokret u predizborno vrijeme počinio i podosta strateških propusta. Prvenstveno iz razloga što se u komunikaciji sa biračkim tijelom nije uspjelo postići podizanje svijesti o nužnosti izlaska birača iz izborne apstinencije i letargije. Nadalje, umjesto inzistiranja na sučeljavanju programa, previše se vremena trošilo na opise kome će se što činiti i koga će se gdje smjestiti kad se dođe na vlast, iako izbornog legitimiteta za takve tvrdnje nije bilo, nego što se pazilo na izbjegavanje verbalnih gafova koji su se neprestano događali. Za razliku od ekonomskog djela publiciranog programa za kojeg se prima vista vidi kako je pisan od strane stručnjaka, dio koji se odnosi na pravnu osnovu državnog ustrojstva nije bio istovjetne kvalitete. Razvidna je bila i činjenica nesnalaženja u prljavoj političkoj borbi koja je prštala od udaraca ispod pojasa, bez adekvatne reakcije i odgovora. Uz to, na brzinski sastavljenim listama je bilo previše pojedinaca koji su inzistirali na svojoj “neovisnosti” ili na inoj temeljnoj stranačkoj pripadnosti, što je kod birača samo po sebi dovodilo u sumnju njihovu kompatibilnu političku orijentaciju sa deklariranim osnovama političkog programa Domovinskog pokreta. Završni udarac zadala je pak spoznaja kako su se na listama Domovinskog pokreta našli moralno insuficijentni pojedinci kojima tamo po ni jednom kriteriju mjesta bilo nije.
Svaka škola košta, pa ostaje nada da će se u budućnosti, ova inače potentna politička zamisao i opcija, bolje adaptirati na uvjete realne politike kakva se u Hrvatskoj vodi. Također, treba se nadati da će se ova politička opcija, koja prema riječima njezine okosnice nije dizajnirana kako bi imala karakter zvijezde repatice, već na slijedećim lokalnim izborima lustrirati, zbiti i definirati vlastite redove i pretvoriti se u pravu suverenističku stranku. Jer takvih stranaka u Republici Hrvatskoj nema, niti će pozicija olako dozvoliti njihov nastanak. A da je tome tako najbolje potvrđuje izjava lidera pobjedničke opcije koja glasi:
“Cjelinu politike HDZ-a čini zaštita naših temeljnih vrijednosti – domoljublje, državotvorstvo, narodnjaštvo i demokršćanstvo. Istodobno, HDZ ima i ljude i program i znanje i odvažnost prilagoditi se modernim okolnostima i snažno pozicionira Lijepu Našu u svijetu. Suverenizam, koji je bio ključna odlika HDZ-a prije 30 godina, u novom kontekstu znači da država funkcionira kada je to najpotrebnije, koristeći sve prednosti EU članstva te utjecaja i ugleda koji uživamo u međunarodnoj zajednici.”.
“Novi suverenizam”
Izrazi poput novi suverenizam, ili primjerice nova korektnost, u sebi u pravilu sadrže negaciju izvornog sadržaja. Suverenitet ili postoji ili ga nema. On ne može biti ni nov ni star, već jedino može biti originarni izraz narodne vlasti. U Republici Hrvatskoj prema Ustavu iz 1990., nositelj suvereniteta je narod kao zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana. Po Ustavu narodni suverenitet je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. U RH vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, koji ju izvršava posredno izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.
Bitni politološki pojmovi imaju svoj stoljećima jasno definiran sadržaj. Izrazi poput novi suverenizam, ili primjerice nova korektnost, u sebi u pravilu sadrže negaciju izvornog sadržaja promatranog pojma. Hrvatski narod je kroz svoju povijest nebrojeno puta dopustio uništavanje njegovih političkih, kulturnih, ekonomskih i vjerskih navada u različitom intenzitetu, dopuštajući ujedno zamjenu imanentnih vrijednosti surogatima u okolnostima prisile, prijevare, korupcije, ali i dragovoljno ili u zabludi, izmišljanjem jugoslavenstva, nagodbom s Bečem ili Peštom, ulaskom u I. Jugoslaviju bez pristanka parlamenta, ili prihvaćanjem komunizma nakon pogroma roda svoga. Tako su Hrvati stoljećima ostajali bez svoje države, svoje vojske, svog novca, svoje kulture, svog identiteta.
Suverenitet ili postoji ili ga nema. On ne može biti ni nov ni star, već jedino može biti originarni izraz narodne vlasti. U Republici Hrvatskoj prema Ustavu iz 1990., nositelj suvereniteta je narod kao zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana. Po Ustavu narodni suverenitet je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. U RH vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, koji ju izvršava posredno izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.
Što navedeno pojednostavljeno doista znači? Teorijski, pojam suverenost prvi je spomenuo J. Bodin u 16. stoljeću u svojem djelu “Šest knjiga o republici”. Maksimalno pojednostavljeno, suveren je onaj koji samostalno donosi pravila ponašanja u svojoj društvenoj zajednici. Suverena vlast mora biti najviša što znači da ne postoji viša vlast od državne vlasti te da se sve ostale vlasti moraju pokoravati vrhovnoj vlasti. Suverena vlast je originarna, izvorna, jer ne nastaje niti svoju snagu crpi iz bilo koje druge vlasti. Suverena vlast ima pravo realizirati se načelno neograničeno, u skladu s vlastitim zakonima čiji sadržaj je dužna akceptirati. Slijedom iznijetoga parlament ne smije provoditi samovlašće ili isključivo svoju slobodnu volju, nego suvereni narod izražava svoju volju preko predstavničkog tijela koji vrši “volju naroda”. Suverenost se očituje u donošenju ustava i zakona, te drugih propisa, zatim kroz osiguravanja opće i osobne sigurnosti vezane uz ustrojstvo vojne službe i policijskih snaga, te kroz afirmiranje simbola koji su empirijski izraz države vlasti kao što su državno znakovlje, himna, zastava ili grbovi. Vanjski pak suverenitet označuje da je država nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To znači da ne postoji viša vlast izvan državnih granica kojoj bi se državna vlast trebala podčinjavati (Regnum regno non praescribit leges).
Slijedom navedenoga proizlazi kako suverenizam, da bi bio konzistentan i konstitutivan treba obuhvaćati socijalnu, identitetsku i političku dimenziju. Socijalni suverenizam temelji se na postulatu da društveni napredak podrazumijeva kako je narod suveren, što pretpostavlja kako gospodarska sfera treba biti u službi većine i na dobrobit zajednice, a ne biti monopol oligarhija i bogatih slojeva. Politički suverenizam pak odbacuje reduciranje demokracija na deliberaciju i podrazumijeva odvijanje i razvijanje demokracije unutar određenog prostora na kojem se može verificirati mogućnost suverenog odlučivanja i odgovornost vladajućih. Politički suverenizam dolazi do punog izražaja kombiniranjem i sjedinjenjem načela nacionalnog, dakle, državnog suvereniteta i narodnog suvereniteta putem prakse održavanja referenduma i uvažavanja narodnih inicijativa. Kad bi ljudi bili anđeli, tada ne bi trebala postojati nikakva vlast. Kada bi anđeli vladali ljudima, ne bi trebalo nikakve vanjske niti unutarnje kontrole. Međutim, kod uspostave sustava vladavine koju provode ljudi nad ljudima, vlasti se mora omogućiti kontrolirati one kojima vlada, a zatim se je mora obavezati kontrolirati samu sebe. Bez sumnje, ovisnost vlade o narodu predstavlja najvažniji oblik kontrole vlasti. Međutim, empirija pokazuje nužnost uspostave i dodatne mjere opreza. Zbog toga je cilj suvereniteta i trajno razdijeliti funkciju vlasti pri čemu privatni interes svakog pojedinca postaje zaštitnikom javnih prava.
Ako je povijest učiteljica života, moramo biti svjesni što nam donosi budućnost uz deklarirani novi suverenizam? Prema dostupnim aktualnim izjavama, poslije ovih izbora, dobit ćemo jednopartijsku vlast jer je “predsjednik vlade obavio inicijalni krug konzultacija sa svim izabranim predstavnicima nacionalnih manjina, HNS-om te Reformistima. Oni daju jasnu potporu novoj parlamentarnoj većini i vladi HDZ-a, koju će predvoditi A. Plenković“. Pustimo na stranu činjenicu kako već u citiranoj izjavi egzistira izričaj bahate arogancije. Naime, u ovom trenutku vlade nema, pa stoga ni njezinog predsjednika, jer Sabor vladi nije izglasao povjerenje, a sukladno odredbama sadržanim u člancima 108-109b Ustava. Pustimo na stranu i činjenicu da Ustav RH poznaje samo nestranačku vladu. Održavanje nekakve stare tehničke vlade u vremenskom razdoblju između raspuštanja jednog parlamentarnog saziva i osnivanja novog, iako predviđeno Zakonom o postupku primopredaje vlasti, jest neustavno. Neustavno je iz razloga što ovlaštenje, iako je sadržano u Zakonu, ne može biti u skladu s Ustavom ukoliko nije u Ustavu navedeno ili u Ustavu ne postoji pravna osnova za njegovu konstitucionalizaciju. Također, pustimo na stranu i činjenicu da dugogodišnja praksa produžavanja života vladi kod nepostojanja parlamenta čini izbornu utakmicu neregularnom, jer je iskustveno dokazano kako stara vlada do provedbe novih izbora bez pravne osnove neopravdano koristi sredstva državnog proračuna za svoju političku promociju i promidžbu.
Narodna volja će se i nadalje poštivati po kuščevićevom poučku, dok će svrha i cilj vlasti biti održati pod svaku cijenu vlastitu stabilnost. Uz sve globalne nedaće, trebat će i predstojeće, odnosno nastavne, lokalne uvjete življenja preživjeti. A tko preživi, moći će o svemu pričati generacijama koje dolaze. Kako bi im mogao objasniti gdje je nestao dom i rod iz kojega su potekli.
Citiranom izjavom, hrvatskom narodu se bjelodano daje do znanja da će vlast u narednih četiri godine nastaviti nesmiljenu političku borbu protiv “populizma i nacionalizma”. Nakon promjena temeljnih postavki HDZ-a, nastavit će se i započeti proces mijenjanja našeg društva na način ukidanja u njemu bilo kojeg hrvatskog kulturnog sadržaja, definirajući ovdje kulturu kao sumu svih materijalnih i nematerijalnih baština neke zajednice. Anacionalna politika korektnosti i inkluzivnosti će i nadalje podržavati teror manjine nad većinom. Vlast će i nadalje biti alijenirana od naroda i njegove volje. Ističući svoje državotvorstvo, i pozivanjem na Tuđmana kao neupitnog autoriteta, sadašnja pozicija zapravo podsjeća na politički put S. Radića, koji bi vjerojatno bio ad fine loše ocijenjen da nije bilo sramotnog atentata u beogradskoj skupštini. I on je počeo sa svojim poznatim republikanstvom na temelju nauka A. Starčevića. Da bi se potom okrenuo “državotvorstvu” kao konstruktivnoj državnoj politici u ondašnjoj Kraljevini SHS, koja je svoj konačni oblik dobila u njegovom proglasu od 26. ožujka 1925. Tu je S. Radić priznao sve što je prije smatrao bogohulnim; i vidovdanski Ustav (1921) i načelo nacionalnog jedinstva Hrvata i Srba, a što je zapravo bilo odricanje od nacionalnog individualiteta Hrvata. Nadalje, kad neki političar izjavi kako u hrvatskoj državi nije politički korektno isticati svoju vlast ili simbole na svom teritoriju, jer da to može smetati manjinama ili okružju, onda on otvoreno drži hrvatski narod glupavim i nesposobnim do granica nemogućnosti brinuti se samostalno za svoje probitke. Hrvati nisu mali narod, već su malobrojni, za što zaslugu ima upravo jugoslavenska ideja i njoj privijena velikosrpska politika, čiji ulazak u EU jest navodno po novom nacionalni interes RH.
Kako sada stvari stoje, a uvažavajući načelo prema kojem svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, poslije upravo održanih izbora očekuje nas četiri godine statusa quo i “obitavanja u regionu”. Nade za promjene kroz institucije sustava nema, jer u Saboru prevagu drže političke opcije za koje je Hrvatska samo zemljopisni pojam. Narodna volja će se i nadalje poštivati po kuščevićevom poučku, dok će svrha i cilj vlasti biti održati pod svaku cijenu vlastitu stabilnost. Uz sve globalne nedaće, trebat će i predstojeće, odnosno nastavne, lokalne uvjete življenja preživjeti. A tko preživi, moći će o svemu pričati generacijama koje dolaze. Kako bi im mogao objasniti gdje je nestao dom i rod iz kojega su potekli.