Ovi mladići koji su se, zahvaljujući svom iseljeničkom iskustvu, usudili posegnuti prema vrhu, moraju postati motivator za obnovu onog općeg i u međuvremenu zatučenog pobjedničkog ozračja s kakvim smo izašli iz Domovnskog rata. Inače, sve će opet postati samo uspomena na još jednu davnu pobjedu i jedan trofej zaključan u vitrinu slavne prošlosti.
Dok se Hrvatska kupa na ljetnom suncu a topli sportski plimski val s istoka dodatno diže temperaturu, moj kraj je zahvatila najhladnija zimska noć godine. U Alpmama na elevaciji iznad 800m pada snijeg a noćašnja temperatura u Melbourneu je pala na 4ºC. U susjedniom gradu Canberri (660km), temperatura je pala na -1ºC.
Ohladili su se i neki ljudi. Dugogdišnji prijatelj, Englez, od kojega sam godinama slušao bajke o hrvatskim prirodnim ljepotama, na spomen hrvatskih sportskih uspjeha mi je rekao da mu Hrvatska znači isto koliko i Solomonski otoci.
Shvaćam da nas vole i puni su razumijevanja za nas, samo dok smo mali, slabi, ponizno trpeći svoje nedaće. Čak će nam takvima pružiti i ruku pomoći, a čim se malo vinemo iznad njih, pa makar to bilo i u sportu, odnos se instantno i stubokom mijenja.
Bahata Zapadna Europa nas vidi na dnu i voli nas na dnu. Mi se s njima osjećamo rame uz rame a oni s nama naše rame uz njihovo koljeno.
To je valjda što prepoznaju ovi naši vlastodršci, pa sluganski ponizno prihvaćaju, a u meni kipi.
“Kad se veliki tuku, mali pod stol”, rekao je Maček, pa to izgleda vrijedi i za nogomet.
A onda se nađe jedna skupina iseljenika iz Barcelone, Madrida, Milana i drugih gradova, priviknutih ponašati se dostojno svoje vrijednosti i digne rep više nego što je to hrvatskom mačku dozvoljeno.
Nađe se među njima i jedna predsjednica, s puno legitimiteta i malo vlasti, pa se pobjednički nakočoperi među svima njima i izazove sav taj ponizni sluganski protokolarni sklop kojemu je ponašanje po tuđim pravilima, po pravilima našeg ramena i njihova koljena postalo norma, i grakne kako se ne zna ponašati.
Naslijedili su tu poniznost kroz dvije Jugoslavije i skoro cijelo jedno stoljeće, klanjajući se najprije opančarskom kralju iz jedne dinastije krvave prošlosti a onda jednom internacionalnom banditu ruku krvavih do lakta.
Tu leži odgovor na pitanje kako su oni koji su tako pokorno služili jugoslavenskom režimu preko noći postali ultra-liberali, kako oni kojima nije smetalo što homoseksualci završavaju u zatvoru sada na glavu skaču u Istanbulsku konvenciju jer su ju gazde odredile za provedbu. Onaj koji je u ono vrijeme bio zagovornik zapadnog lineralizma i tolerancije, mogao je biti samo fašist. Onaj tko se tom liberalizmu danas suprotstavi ne može biti ništa drugo nego fašist.
Gdje je povezica?
Povezica je u sluganstvu, u spremnosti bez pitanja prihvaćati pravila koja nam se serviraju, bez obzira što su ta pravila danas suprotna ondašnjima.
U ovakva bremenita vremena, u vremena kada se događa nešto što nije bilo za očekivati, možemo o sebi naučiti puno toga, dubinske stvari iz sustava vrijednosti, jer samo navijati da jednog nevaljalca smijene i na njegovo mjesto postave drugoga, ne vodi nikuda.
Zato će baš sada, kada je netko zagrebao po dnu ove baruštine i na površinu isplivalo mnogo smeća, ovim temama treba posvetiti puno prostora, da upoznamo sebe, da prepoznamo s kim i s čim smo se spremni miriti i kako smo spremni živjeti.
Ovi mladići koji su se, zahvaljujući svom iseljeničkom iskustvu, usudili posegnuti prema vrhu, moraju postati motivator za obnovu onog općeg i u međuvremenu zatučenog pobjedničkog ozračja s kakvim smo izašli iz Domovnskog rata. Inače, sve će opet postati samo uspomena na još jednu davnu pobjedu i jedan trofej zaključan u vitrinu slavne prošlosti.