Kako je početkom osamdesetih, s jednim malim kompjuterom započela velika informacijska i komunikacijska revolucija, kako na globalnom planu, tako i na planu hrvatske antijugoslavenske djelatnosti.
Na današnji dan 24. siječnja 1984. u prodaju je izišao prvi Appleov PC Macintosh. Bio je to početak informativne revolucije koja je promijenila svijet kao nitko i ništa prije toga, ali je istovremeno vinula i kapacitet hrvatske antijugoslavenske djelatnosti i komunikacije, s tzv. “snail mail” brzine (brzine puža), na brzinu svjetlosti.
Osvrćem se na taj period s pozicije tadašnjeg glavnog urednika emigrantskog Hrvatskog tjednika, kojeg smo do tada uređivali klasičnom “paste up” metodom, rezanjem kolumna i lijepljenjem stranica. Nepunu godinu dana kasnije, Aldus korporacija (kasnije Adobe) je izdala program za elektronsko slaganje novinskih stranica Page Maker, a ja sam imao sreću da sam 10 godina ranije studirao kompjutorske znanosti, pa sam se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. U mirovninu smo poslali IBM-ov selektrični kompozer i prihvatili novu tehnologiju još u njenim začecima.
U isto vrijeme diljem zapadnog svijeta proradio je elektronski Mailbox sustav, preteča emaila. Kako je Tjednik bio globalna novina hrvatske političke emigracije sa suradnicima na 3 kontinenta i s distribucijom u sve zajednice hrvatskog iseljeništva, otvorila su nam se vrata brze komunikacije. U smeće smo bacili telex i fax i počeli se služiti onim prvim modemom u koji se stavi telefonska slušalica kako bi se primalo i slalo tekstove među kontinentima, kojeg će se oni stariji prisjetiti. U svojoj biografskoj knjizi pok. Nikola Štedul se osvrnuo na taj period mog pritiska kako bi se radi djelotvornijeg novinskog ali i općeg političkog djelovanja bolje i dramatično brže povezali.
Stvorili smo vezu između centara Hrvatskoga državotvornog pokreta u Australiji, Sjedinjenim Državama, Kanadi i u zemljama Zapadne Europe, poglavito Njemačkoj gdje se odvijala glavnina antijugoslavenske aktivnosti. Tekstovi naših suradnika s raznih strana svijeta su stizali brzinom svjetlosti a tjedan dana kasnije je Anto Kovačević, hrvatski politički zatvorenik u zeničkoj kaznionici, čitao prokrijumčareni Hrvatski tjednik, kako mi je pri našem prvom susretu sam ispričao.
Božidar Spasić, kao dio tipičnog srpskog mentalnog sklopa zaglavljenog u prošlosti govori o ustašama u vremenu baš tih osamdesetih godina, kada je postproljetnim egzodusom došlo do smjene generacija u izbjeglištvu. Tako su za njih akteri iz Hrvatskog proljeća bili ustaše, ustaše su bili i hrvatski branitelji iz devedesetih i ustaše su skoro svi Hrvati danas. Srbija je mentalno zaglavila u prošlosti i ne prerepoznaje što joj se i što se oko nje događa.
Toga će se dobro sjećati i udbin operativac Božidar Spasić, kojeg sam u više njegovih javnih nastupa vidio kako lista uvez Hrvatskog tjednika. Sjetiti će se također da je iste te godine izdana naredba da se direktno preko jugoslavenskog konzulata u Melbourneu organizira moja likvidacija, koju je na moju sreću preduhitrila australska obavještajna služba ASIO, prisluškujući konzularne telefonske razgovore. Bio je to jedan od 4 meni poznata neuspjela plana likvidacije, čega će se također sjetiti Josip Perković, koji je godinu dana ranije bio impliciran u likvidaciju Stjepana Đurekovića, pa je po rasporedu dužnosti u udbinom zločinačkom aparatu morao biti upetljan i u ovu operaciju.
Svega 7 godina kasnije, 1991. našao sam se u Zagrebu suočen s istim tim Perkovićem i drugima iz tog aparata, sada na čelu hrvatskog obavještajnog sustava. Je li im motiv bila taština što me u 4 navrata, za razliku od mnogih drugih koji nisu bili moje sreće, nisu uspjeli likvidirati, ili se radilo o čišćenju hrvatskih redova od osoba koje bi mogle ugroziti njihove planove za preuzimanje vlasti u novonastaloj hrvatskoj državi, to znaju samo oni (i još neki drugi), ali sam nešto prije likvidacije Mire Barešića dobio informaciju da me spremaju eliminirati, ovaj puta iz “hrvatskih” redova, sa savjetom da se sklonim. “E nećete zlikovci”, kako je to znao ponavljati Mamić, pod zvijezdom ili zakrabuljeni pod hrvatskim grbom, pa sam se sklonio, što su mi zamjerili neki koji nisu bili u mojoj koži niti su znali kako je to naći se sam na vjetrometini, izložen opasnim ostacima udbe uklopljenima u novostvoreni hrvatski državni aparat, pa makar se on sada zvao hrvatski, koji je u to vrijeme sebi stvarao ozračje za opstank i ostanak na vlasti, sada u novoj državi, protiv koje su se ranije borili i ubijali njezine najistaknutije borce, a nesumnjivo je da su neke pobili i kasnije.
A sve je između ostalog počelo i s jednim malim kompjuterom iz 1984., kojim je naš antijugoslavenski rad poprimio novu dinamiku i novu dimenziju i u paniku natjerao čuvare Jugoslavije. Najveći nedostatak po svijetu raštrkanih i po kontinentima razbacanih skupina hrvatskih antijugoslavenskih izbjeglica bila je brza i djelotvorna komunikacija u dinamičnom razdoblju nakon gušenja Hrvatskog proljeća i Titove smrti 9 godina kasnije. Većina će reći da je devedesetih godina prošlog stoljeća obranjena Hrvatska a ja kažem da je u tom periodu srušena Jugoslavija i na njenu zgarištu uspostavljena hrvatska država. Uglavnom govorimo jedno te isto samo iz dva različita kuta.
And the rest is history.