Razgovor bez dogovora u Neumu oslikava poziciju BH Hrvata danas, a najznačajniju među njima poziciju hrvatskih “saveznika” Palmera i Eichhorsta koji bi najradije su se Bošnjaci odrekli Komšića a Hrvati svega ostaloga što im po zakonu pripada, a to je tek praviti smetnje ostvarivanju politike na čije formiranje Hrvati ne mogu utjecati. Ništa prestavnici Hrvata ne bi gore prošli da su umjesto za stol u Neumu, posjeli po istočnoj strani Pelješkog mosta, mlatili nogama obješenima kroz ogradu i iz daljine gledali u Neum gdje se ništa u njihovu korist nije moglo ostvariti.

Autor: Dinko Dedić

Prosrpska vlada u Crnoj Gori je pala. Neki u Hrvatskoj povlačeći povezicu s utjecajem Pupovca i SPC-a na vlast pitaju, kada će pasti prosrpska vlada u Hrvatskoj. Pokušava se usporediti i Đukanovića s Milanovićem i njegovim svijetlim točkama iz sadašnjosti koje maskiraju crne mrlje iz prošlosti.

Izvade li se iz jednačbe ideološke tuđice, od projugoslavnske ljevice ostaju samo jugoslaveni a od suverenističke desnice samo suverenisti (uz “časne” izuzetke). U tako pojednostavljenu sliku stanja u u hrvatskoj poilitici, Milanović je na polju vanjske politike i obrane hrvatskog suverenitata od grabežljive politike Beograda i Sarajeva, naopravio kvantumski skok.

Dubiozan ostaje tek njegov odnos prema Miloradu Dodiku. Ako bi se iz pragmatičnih razloga i političkog trenutka na BH pozornici, njegov odnos prema Dodiku pokušalo shvatiti kroz prizmu izreke “Neprijatelj tvoj neprijatelja tvoj je prijatelj”, u odnosu prema politici “Srpskog sveta” simpatije za Dodika više izgledaju kao “Prijatelj tvog neprijatelja tvoj je prijatelj”.

Entiteti i narodi u BiH kontekstu


Umjesto entitetskog statusa, Hrvatska je bosanskohercegovačkim Hrvatima isposlovala hrvatsko državljanstvo, kao poruku da se bez većih problema isele u Hrvatsku kad im postane nepodnošljivo, za razliku od afričkih i azijskih migranata. Umjesto toga oni se iseljavaju preko Hrvatske, jer Hrvatska nije u stanju zbrinuti ni svoje domicilno stanovništvo.

Odnos Hrvata prema politici na unutarnjem planu poznat kao biranje manjeg zla, reflektira se i na hrvatsku vanjsku politiku biranjem trenutno manje opasnog neprijatelja. Doduše, gledajući na postupke “nekad” notornog Jugoslavena Čovića, prije bi se zaključilo da ni u Beogradu niti u Banjoj Luci uopće ne vidi neprijatelja, nego bliske prijatelje, što nekima koji ga tako sustavno biraju na čelo BH Hrvata izgleda kao izdaja, iako se perfektno uklapa u cijeloživotnu prtinu njegova kretanja, kojemu su jedino prilike nametale skretanja, ali ne i svjetonazor. Vezano uz njegova putovanja između Banje Luke i Zagreba, pitanje je samo, je li Zagreb taj koji će mu određivati što će govoriti u Banjoj Luci, ili Banja Luka određuje što će zastupati u Zagrebu. To ostaje sakriveno i u diskreciji Čovića i njegovih zagrebačkih i banjolučkih prijatelja i sugovornika.

Hrvatska je iz Washingtonskog sporazuma 1994. i Daytonskog sporazuma 1995. morala stajati ili na teritorijalnim pozicijama Banovine Hrvatske iz 1939. u slučaju neodrživosti BiH kao cjelovite države ili na pozicijama zasebnog entiteta, u slučaju da zaživi kao stabilna država. Umjesto toga Hrvatska je pristala na bajku o bosansko-hrvatskoj konfederaciji koja je imala izgleda na ostvarenje jedino u oblacima, a BiH danas životari pod paskom međunarodnog policajca u formi visokog prestavnika… dok im jednom ne prekipi.

Tu su udareni temelji Hrvata kao nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini, na koje se nadogradila hrvatska državna nebriga, kako za sve Hrvate izvan Domovine tako i za Hrvate koji žive u svoj prapostojbini pod realnom tuđom vlašću. Svako drugo uvjerenje samo je varka zasnovana na sjeti o tome kako je moglo biti.

Dok većinske bošnjačke interese podupire s juga Turska i sa sjevera Europska Unija, a Srbe Republika Srbija uz podršku Rusije, hrvatske interese “zastupa” Republika Hrvatska u onoj mjeri u kojoj se to poklapa s pogledima Bruxellesa, odnosno nikako, osim retoričkih izjava hrvatskog predsjednika bez vlasti.

Zasebi entiteti su egzaktni političko-pravni i teritorijalni pojmovi a narodi su u bosanskom kontekstu neodređena kategorija koje se bez problema može svrstati u građanski model reprezentativnosti, ovisno o postotku zastupljenosti na cjelokupnom teritoriju. Pojam naroda u BiH kontekstu danas služi isključivo za utvrđivanje u kojem postotku je hrvatski narod “zastupljen” u državi. Besmisao federacije unutar federacije, razotkriva samo dvije federalne jedinice, Republiku Srpsku i “Federaciju” Bosne i Hercegovine, gdje kantoni podsjećaju na banovine u Kraljevini Jugoslaviji nakon uvođenja apsolutizma, s “kantonima” imenovanima po rijekama, s ciljem eliminacije nacionalne pripadnosti i terotorijalne zastupljenosti, a u službi velikosrpske politike.

Bosna i Hercegovina je danas realno država dvaju naroda, Srba i Bošnjaka, a Hrvati predstavljaju tek smetnju bošnjačkim ciljevima s jedne strane i sredstvo za prevagu srpskih ambicija suprotstavljenih bošnjačkima s druge. Dok većinske bošnjačke interese podupire s juga Turska i sa sjevera Europska Unija, a Srbe Republika Srbija uz podršku Rusije, hrvatske interese “zastupa” Republika Hrvatska u onoj mjeri u kojoj se to poklapa s pogledima Bruxellesa, odnosno nikako, osim retoričkih izjava hrvatskog predsjednika bez vlasti.

Umjesto entitetskog statusa, Hrvatska je bosanskohercegovačkim Hrvatima isposlovala hrvatsko državljanstvo, kao poruku da se bez većih problema isele u Hrvatsku kad im postane nepodnošljivo, za razliku od afričkih i azijskih migranata. Umjesto toga oni se iseljavaju preko Hrvatske, jer Hrvatska nije u stanju zbrinuti ni svoje domicilno stanovništvo.

Tisuću godina nakon krunidbe Kralja Tomislava


Danas se u trećem tisućljeću poslije Krista vodi bitka sačuvati bilo kakve tragove naroda koje je tamo svoje kraljeve krunio u prvom tisućljeću, kada nitko nije mogao ni sanjati da će 500 godina kasnje Turci provaliti u Bosnu, a kamo li da će iza sebe ostaviti islamske konvertite koji će se tisuću godina kasnije proglasiti za naciju i zavladati prostorom svojih starosjedilaca.

Razgovor bez dogovora u Neumu oslikava poziciju BH Hrvata danas, a najznačajniju među njima, poziciju hrvatskih “saveznika” Palmera i Eichhorsta, koji bi najradije su se Bošnjaci odrekli Komšića a Hrvati svega ostaloga što im po zakonu pripada, a to je tek praviti smetnje ostvarivanju politike na čije formiranje ne mogu utjecati. Ništa prestavnici Hrvata ne bi gore prošli da su umjesto za stol u Neumu, posjeli po istočnoj strani Pelješkog mosta, mlatili nogama obješenima kroz ogradu i iz daljine gledali u Neum gdje se ništa u njihovu korist nije moglo ostvariti.

Bosna i Hercegovina je svoj život započela zapadnim planom kojemu je jedini cilj bio zauataviti rat, a danas živi po planu da ne optočne ponovo, bez ozbira koga to koliko koštalo, baš kao i ’95. Tako se danas u trećem tisućljeću poslije Krista vodi bitka sačuvati bilo kakve tragove naroda koji je tamo svoje kraljeve krunio u prvom tisućljeću, kada nitko nije mogao ni sanjati da će 500 godina kasnje Turci provaliti u Bosnu, a kamo li da će iza sebe ostaviti islamske konvertite koji će se tisuću godina kasnije proglasiti za naciju i zavladati prostorom svojih starosjedilaca.

Čović se s divljenjem i čestitkama obraća svojim “partnerima” u Dodikovoj Republici Srpskoj, očito uvažavajući način kako je nastala i diveći se volji kojom danas ostvaruje svoje probitke. Kao slugin sluga Dodika u sred sjednice naziva s izvještajem iz Neuma, a ovaj telefonski poziv prima pred svima na glas, da pokaže tko je gazda a tko podanik.  Matoš je 1908. pisao: “Danas su Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva. Znam ljude koji dođoše onamo kao naprednjaci i slavosrbi, a odoše kao tvrdi starčevićanci.” Gledajući stotinu godina kasnije, tko predvodi hrvatski korpus u Bosni i Hercegovini danas i ponaša se kao “slavoserb”, Matoševe riječi zvuče kao sarkazam.

Prethodni članakPodcast Velebit – Marija Selak Raspudić:
Ova poskupljenja mogu dovesti do sukoba
Sljedeći članakHrvatski branitelji pravoslavne vjere zahtijevaju registracija Hrvatske Pravoslavne Crkve
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik 1971-2021. Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Suosnivač Projekta Velebit 2016. i urednik njegova portala projektvelebit.com.